Kolektivno pamćenje rezultat je krajnje okrutne redukcije onog osobnog: trenutno razdoblje novoga zatvaranja jednoga će se dana (recimo, s odmakom od stotinjak godina) vjerojatno svesti tek na pokoju crticu o prvoj pandemiji od mnogih, ili na škrte i dosadne panoramske preglede kako se ova promjena uvjeta življenja odrazila na globalnu gospodarsku, društvenu i političku situaciju...
Postalo je uvriježeno okvačiti nekakve rang-liste svega i svačega, tako pokušati odrediti tko je pri vrhu, a tko koji korak ispod. Možda bi bilo lijepo da svijet pisanog iskustva tako funkcionira: najbolja knjiga je ona najprodavanija ili ona za koju se znalci artikulirano kunu da je prelomila određenu epohu. Ona koja je najpoznatija po debljini hrpta, po tankoćutnosti u opisu ljudskoga stanja...
6. travnja 2020. Kijev u mislima, ja i skoro tri milijuna ljudi s Dnjeprom u sredini, ondje sam na Trgu nebeskih stotinu, Mykhailivs’ka ulica, kilometar od Hotela Ukrajina gdje su u predvorju ležala tijela žrtava Euromaidana. Stan visokih stropova sa zrcalima na vratima ormara. Nikad ih nisam vidio. Niti osjetio taj golemi prostor. Balkon s pogledom na Trg, deset dana za šetanje i posjet...
Zbog činjenice da nisam pravovremeno zapamtio točan naslov jednog nedavnog diletantskog članka koji je govorio o sreći i načinima kako je postići, izuzetno sam nesretan – jer ga sad više ne mogu pronaći i iskoristiti kako sam ranije namjeravao. Moj tadašnji plan bio je otvoriti ovaj tekst bedastoćama koje su tamo bile navedene, i onda to iskoristiti kao uvod i kontrapunkt Badiouovom tekstu. No...