Postalo je uvriježeno okvačiti nekakve rang-liste svega i svačega, tako pokušati odrediti tko je pri vrhu, a tko koji korak ispod. Možda bi bilo lijepo da svijet pisanog iskustva tako funkcionira: najbolja knjiga je ona najprodavanija ili ona za koju se znalci artikulirano kunu da je prelomila određenu epohu. Ona koja je najpoznatija po debljini hrpta, po tankoćutnosti u opisu ljudskoga stanja ili po broju nagrada i ekranizacija.
Ne može se samo tako odrediti koja je najbolja knjiga – kao što se lako izmjeri vrijeme potrebno za sprint na 100 metara, s kompjuterski utanačenim decimalama – jer prostor književnosti iz takvih okvira curi, izrazito je individualan, i nije sklon statističkom mjerenju. Ni katarza ni preneseno iskustvo ne mogu se kvantificirati ni grafički prikazati, pa se s time ne treba ni zamarati.
Pritom uvijek postoji opasnost da se nekoga uvrijedi ako se naglas kaže da novi Franzen nije baš tako dobar, a da je Zadie Smith krenula prema kvasini. Pouka: u tuđe svetinje nije pametno dirati. Ali postavlja se pitanje – što je u književnosti zaista sveto?
Samo pismo sasvim je sigurno sveto. Ta mogućnost nesavršenog, a ponekad dovoljno savršenog prenošenja znanja. Pismo ostavlja trag od trenutka postanka, čak i ako se kod za otključavanje njegova jezika u međuvremenu zagubio, kao kod Lineara A, a tekst, kao oblik životnoga koda, uvijek je u dosluhu s onim što je bilo prije i s onim što će tek doći.
Zato su dileme poput – J.K. Rowling ili Stephen King? J. R. R. Tolkien ili R.R. Martin? – posve promašene, jer komercijalni pobjednik je najvjerojatnije James Patterson, dok su akademske fiksacije poput dileme treba li povijesni pregled književnosti završiti s Dostojevskim, Joyceom ili Virginijom Woolf možda nekomu slađe. Ali (mimo orijentacijskog potencijala) također su irelevantne – čak i štetne – navodeći čitatelja na krivi trag: visoka književnost nije prestala biti objavljivana s 1922. godinom, niti ijednom drugom.
Da se vratimo na postavljeno pitanje – u književnosti je najsvetije ono što čitatelju najviše znači, bilo to Petoknjižje, Roberto Bolaño ili neki petparački pisac.
Dapače, intelektualna znatiželja ne mora biti ograničena samo na suvremene autore, na kanon i klasike, ili na one koji su u nekom davnom stoljeću stihove prvi potpisali osobnim imenom. Kulturni dijalog kreće puno ranije, na zaboravljenim jezicima, u tekstovima koje su uvelike zapisali anonimni autori, a čije ideje dišu i dan-danas.
Jedna od takvih knjiga, napisana prije gotovo 2500 godina, zove se Propovjednik, nalazi se u Starom zavjetu, a mnogi svećenik reći će da nije po ćefu pravoga vjernika. Ondje se skriva egzistencijalizam, nihilizam, stoicizam, razočaranje, dosada, pomanjkanje vjere, sumnja u život i prikriveno hvalisanje, ali, kako to obično biva, gdje ima egzistencijalizma – ima i životne radosti, ima li nihilizma – ima i vjere, a gdje ima stoicizma – skriva se i slomljeni romantik. Posljedična bol otvara nam prozor u nesvakidašnju mudrost koja pokazuje kako se duhovne dileme zapravo odvajkada ne mijenjaju.
Zato poslušajmo:
Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem? Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje. Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi. Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu. Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok. Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: »Gle, ovo je novo!«? Sve je već davno prije nas postojalo. Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
Izvor: KGZ
Godina: 2020.
Autor: Neven Vulić