Josip Kosor: Moj prijatelj Stefan Zweig

J

Josip Kosor: Moj prijatelj Stefan Zweig/Mein Freund Stefan Zweig, priredio: Ivica Matičević, preveli: Marta Glowatzky Novosel i Tihomir Glowatzky, Matica hrvatska, 2022.

Ime Josipa Kosora prosječnom konzumentu suvremene kulture neće biti previše poznato: onima kojima na pamet padne Jadranka Kosor, na dobrome su tragu – bivša premijerka s navedenim je autorom u rodbinskoj vezi. Josip Kosor bio je stric njezina oca.

          Premda je danas gotovo zaboravljen, ovaj spisatelj u svoje je doba žario i palio europskom dramskom scenom: uz Milana Begovića i Ivu Vojnovića najprevođeniji je i najizvođeniji hrvatski dramatičar prve polovice prošloga stoljeća. Ukratko, Kosor je bio samouk, ali pragmatičan i nesvakidašnje motiviran čovjek kojega nije bilo sram prijatelje i kolege pitati za pomoć. Tako mu je, primjerice, ezoterični putnik i filozof Dimitrije Mitrinović u Londonu dogovorio prijevode četiriju drama na engleski, a Stefan Zweig u mnogočemu je sekundirao Kosorovu uspjehu na njemačkom govornom području.

          No krenimo redom: Kosor je rođen 1879. godine u Trbounju kraj Drniša, gdje je proveo prve četiri godine života. U slavonskome selu Otok završava pučku školu, gdje radi kao pisar i općinski ovrhovoditelj. Seli se u bosansku Donju Tuzlu s napunjenih osamnaest i radi kao pisar „kod advokata i sudova“, kako Kosor piše u svojoj „Kratkoj autobiografiji“. Bilježeći sudske rasprave, susreo je „čestite kmetove“ ali i „zamračene, kriminalne tipove“ – što ostavlja trag u njegovoj ranoj prozi i drami. Jedna od njegovih najpoznatijih drama, „Požar strasti“, otvara se sukobom ratara Ilarije Šalića i opaka susjeda Guše Rigalina koji je lopovski „odgrizao čitavu brazdu“ Ilarijina polja i prisvojio je sebi.

          U zagrebačkoj pisarnici odvjetnika Ferde Šaja, u Jurišićevoj 8, počeo je raditi oko 1902. godine: taj period obilježavaju rane zbirke novela i roman „Rasap“, ali i poznanstvo s Đalskim, Vidrićem, Leskovarom, Domjanićem, Cihlarom i mnogim drugim pripadnicima, kako Kosor veli, „lustera i klustera literarnog i umjetničkog života“.

          Ovako opisuje ondašnji zagrebački štimung: „Sred jedne burne, tamne noći susretoh se na Strossmayerovu šetalištu i s Gustavom Matošem, kraljem naše boemije i boemâ, koji je od žive čežnje za ljubljenim Zagrebom dolazio noću iz Beograda. Bilo nas je oveće društvo na okupu, i divno, olimpijski, uz vino i živahnu besjedu, proveli smo noć sve do zore rujne u Gornjem gradu, u onim tipičnim i idiličnim gostionicama.“

          Josip Kosor nemiran je duh koji svoju dugotrajnu europsku odiseju započinje oko 1905., kad s prijateljem Božom Lovrićem odlazi u Beč posjetiti kipara Ivana Meštrovića, podrijetlom također iz okolice Drniša. Ondje uskoro susreće Silvija Strahimira Kranjčevića, koji se u Austriji liječio, i posjećuje ga u bolnici. U tom će periodu Kosor ići od Munchena, Beča i Zagreba do Rijeke, Splita i Dicma, pa onda nazad – usput upoznavajući Račića, Kraljevića i Šimunovića. Kratko boravi u Švicarskoj te se po povratku u Beč susreće sa Stefanom Zweigom. Upravo će poznati austrijski romanopisac Kosoru savjetovati da piše drame zato što su mu dijalozi „jaki i provalni, i novele pune akcije“.

          Na ovome se mjestu otvara knjiga pisama Josipa Kosora „Moj prijatelj Stefan Zweig“, dvojezično hrvatsko-njemačko izdanje Matice hrvatske koje je priredio Ivica Matičević. On Kosorov spisateljski put naziva „čarobnim“ – jer, objašnjava Matičević, „kako drukčije opisati… kad jedva obrazovani pisarčić iz prašnjavog slavonskog sela postane tema ozbiljnih razgovora… tadašnje dinamične, inovatorske i uzbudljive srednjoeuropske kazališne prakse“.

          Podnaslov knjige glasi „Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu“: ovdje objavljena pisma, s njemačkoga prevedena na hrvatski, otkrivena su tek nedavno, početkom pandemije 2020. godine. Tada je Matičević od arhivistice salzburškog književnog arhiva sretno saznao da u SAD-u postoji sačuvana kolekcija Kosorovih pisama Zweigu. Nasljednica Zweigovih prava, Eva Alberman, darovala ih je Kolekciji Zweig koja se od kraja 60-ih čuva u sveučilišnoj knjižnici Reed u državi New York.

          Dok je Josip Kosor (koji je stalno mijenjao mjesto življenja – što se i vidi po povratnim adresama na njegovim pismima i dopisnicama) glavninu Zweigovih pisama izgubio (ili možda i bacio), Zweigova žena i tajnica Charlotte ponijela je Kosorova pisma i na njihovo posljednje putovanje izvan Europe, gdje su skupa i skončali. Namjerno su se predozirali barbituratima 22. veljače 1942. u Petropolisu kraj Rio de Janeira. Zweig se, kao prebjegli Židov, nije mogao pomiriti s beznadežnom situacijom u Europi i vlastitim duhovnim egzilom, pa u oproštajnom pismu zapisuje: „[Moja snaga] iscrpljena je dugim godinama bezdomnog lutanja.“

          Stotinu i dvanaest Kosorovih pisama, dopisnica i razglednica poslano je između 1909. i 1938. godine: spočetka su pisana krasopisom, da bi, kako svjedoči prevoditelj Tihomir Glowatzky, Kosor kasnije počeo „precrtavati, šarati, miješati staronjemačko pismo s latinicom“, čime je i dešifriranje teksta postajalo mjestimično nemoguće – ali takva neurednost istodobno „svjedoči o [autorovim] životnim krizama“.

          Svoje životne krize Kosor izlaže već u prvom pismu koje piše u Beču krajem svibnja 1909.: Zweigu objašnjava da je tek prije dvije godine počeo učiti njemački. Sebe predstavlja kao samoukog Dalmatinca i hrvatskog pisca koji je sa životom „zakasnio“ jer je tek s osamnaest krenuo čitati književnost, a s 25 pisati. Govori o gubitku državne stipendije i neimaštini, ne zna tko bi mu mogao „otvoriti vrata kod novina“, a Zweiga, kojem odmah neumjereno laska, na kraju pita kada i gdje bi ga mogao „osobno pozdraviti“.

          Dva mjeseca kasnije Zweigu piše: „…već sam došao pred Vaša vrata, ali morao sam se okrenuti – stidljivo i uplašeno. Nisam se usudio nenajavljeno Vam smetati, budući da sam u posljednje vrijeme premalo komunicirao s ljudima, tako da sam iznenada imao osjećaj da sam postao potpuno nesposobnim za razgovor.“

          Velikoga spisatelja usput moli za financijski savjet, jer je ostao bez novca, i iska uslugu – može li dobiti „mali predujam kod časopisa „Zeit“?“ Domovinu opisuje kao pakao u koju živ neće ići. Naglašava: „Znam samo to, da ako mi već netko želi pomoći, to će uvijek biti jedan plemeniti umjetnik, onaj, koji se tako lako može staviti u moje duševno i materijalno stanje.“

          Jauci se nižu, „Bože, Alahu, Jahve, pomozite!“, a Kosor već u ranim pismima upostavlja običaj da detaljno opisuje svoju mrežu uspostavljenih kontakata i navodi tko mu je i što obećao: primjerice, te iste 1909. godine kazališni kritičar Glossy mu se „još uvijek nije povratno javio“, pisac i redatelj Hermann Bahr tu ne može intervenirati, pa u prosincu zaslađeno i izokola Zweiga preklinje da intervenira, pa ga pozdravlja „s nekoliko krikova jedne mučeničke, nemirne i uistinu nesretne duše“.

          Uvodna pisma otkrivaju slatkorječivog, ali ubogog Zweigovog kolegu od pera koji ponekad traži pozajmice, nerijetko intervencije kod dramskih selektora i urednika pri izdavačkim kućama te Zweigu često šalje svoje radne rukopise da bi ih potom odmah tražio natrag. Kosor u pismima Zweigu ne skriva da se na njega često poziva i da bez pardona navodi da ima njegovu potporu, što je zasigurno bio značajan poguranac, pogotovo u germanskim kulturnim krugovima.

          Iz kolopleta zapisa o intimnim krizama, financijskim krahovima i zazoru od domaćih kulturnih krugova možemo steći tek jednodimenzionalnu sliku o samom Kosoru, itekako pristranu. Ako se povedemo Kosorovim iskanjima, a od Zweiga stalno nešto traži, može se steći dojam da je Josip Kosor bio slatkorječivi žicaroš i pravi talent za manipulaciju. Premda dio istine jest da je njihov odnos dugo bio posve asimetričan, tj. Zweig je bio na poziciji moći, rijetki njegovi sačuvani odgovori svjedoče da su on i Kosor doista postali prijatelji te da je Zweig cijenio i iskreno podržavao Kosorov dramski rad.

Jedno od rijetkih sačuvanih Zweigovih pisama, iz 1911., ovako govori o Kosorovoj drami „Pomirenje“: „… sve u svemu vjerujem u veliki umjetnički uspjeh. Svakom kazalištu prihvaćanje vašeg komada može služiti na čast. A što se mene tiče, budite uvjereni da ću se u svako doba za njega zauzeti i javno i privatno. Kakav rast od Vašeg prvog komada do ovog drugog! Čestitke, čestitke! Vaš odani Stefan Zweig.“

          Intimnije teme također proviruju iz sadržaja Kosorovih pisama: mučno čekanje u besparici i patetični stil otkrivaju da pati „od paralize facijalisa“ zbog čega mu „lice stalno otiče“. „Ukoliko se ne uspijem izliječiti, prijatelju moj,“, piše Zweigu, „zasigurno ću postati idiot ili ću se morati ubiti.“ Isto pismo završava tvrdnjom: „…na bilo koji način ipak moram rasipati nakupljenu snagu, navalio sam na žene, kako bih pronašao umirenje“.

          I upravo je Žena, što je naslov Kosorove drame iz 1920., čest motiv u njegovim pismima, što formulira i ovako: “…onda ću sredinom siječnja biti tamo, u najboljem slučaju ću povesti neku ženu sa sobom, provedite i Vi neku sa sobom, kako bismo te dane mogli provesti u slavlju.“ U idućem javljanju Zweiga zove u Munchen, ali prije veli: „Ja isto ovdje imam jednu devetnaestogodišnju djevojku, hoda lebdeće poput gazele, tijela predivnog poput pjesme“,  da bi nešto kasnije, početkom 1913., zapisuje da se spakirao za Beč, pa otvoreno dodaje: „…već me spopao grozničavi nemir, već sam se više puta oprostio i od svoje ljubavi u krevetu“. Kad je zaista utučen, recimo početkom Prvog svjetskog rata, Kosor lamentira: „Ništa me ne može utješiti, ni svjetlost Sunca, ni ona zemaljska, ni ona od žena… Možda rat uskoro izdišući okonča…“

          Intimna ljubavna priča Stefana Zweiga, konkretno – sklapanje bračne zajednice s njegovom prvom ženom, zatvara se početkom svibnja 1921. godine, što Kosor ne propušta čestitati: „Dragi prijatelju! Vaše sam pismo primio s velikom radošću, koja je postala neizmjerna kada sam saznao, da ste se oženili. Uvijek sam Vas smatrao čovjekom više rase i piscem koji živi na visokom nivou, poput faraona.“

          U istom pismu Kosor nabrzinu izlaže svoja posljednja putovanja: „osam mjeseci ostao [sam] u Zürichu i Ženevi“, piše i dodaje, „gotovo godinu dana u Petrogradu, Odesi, Kijevu i Moskvi“, gdje je putovao sa „srpskom putovnicom“, više od dvije godine u Londonu, potom spominje putovanje u Afriku i Dubrovnik. Česte su promjene i unutargradskih adresa u zaglavljima novootkrivenih pisama, ali i gradova – čas pozdravlja iz Pariza, čas nešto moli iz Londona i Salzburga – da bi krajem 1925. Zweigu sažeto pisao s palube parobroda „Sierra Morena“ usred Atlantika, na povratku iz Čilea, s novom suprugom, imućnom udovicom Ivankom Mitrović.

          Knjiga pisama „Moj prijatelj Stefan Zweig“ prati životni i profesionalni put autora Josipa Kosora od ranih, suicidalnih trenutaka posvemašnje bijede do euforije prvih uspjeha i, primjerice, paralelnih izvedbi drame „Požar strasti“ u Mannheimu i Munchenu 10. prosinca 1911. godine. Stalno svjedočimo Kosorovu neobuzdanu laskanju Stefanu Zweigu, kao u ovom londonskom pismu iz 1928.: „Prema mom skromnom mišljenju, Vi ste njemačkoj noveli dali pečat posljednje umjetničke vještine, mogućnosti savršenstva, uravnotežili je, učinili božanskom!…Uistinu, božanski uistinu, tako stvara samo veliki pisac!“

          Ono što najviše iznenađuje jest Kosorova ambicija, što se potvrđuje posljednjim pismom Zweigu, od 22. travnja 1938. godine. Kosor je već odavno oženjen i situiran, piše iz dubrovačke Vile Tamariks i Zweiga traži sljedeće: „… biste li željeli Povjerenstvu za dodjelu Nobelove nagrade za književnost u Stockholmu napisati: „…predlažem produktivnog Josipa Kosora, čije djelo poznajem i o kojem sam već pisao u Merkeru.“

          Zweig mu odgovara već za sedam dana: „Najdraži Kosor! Nažalost, s ljudima iz Komisije nemam nikakve veze. Pravo na predlaganje imaju samo ljudi koji su dobili nagradu i državne institucije. Inače, dragi prijatelju, kako bih to rado učinio!“

          U istom pismu Kosor još navodi: „Od Hrvata ili Srbohrvata došli bismo u obzir ja i još jedna autorica. Budući da ta autorica u načelu i nema stvaralačkog talenta, ali zapravo, kao što je to čest slučaj s mediokritetima, ima užasno puno veza i utjecajnih kontakata – mogla bi mene, tragičnog sina muze, koji je uistinu kušao gorak okus zemlje, još i zasjeniti.“ Pisac se ovdje referira na Ivanu Brlić-Mažuranić: nekorektnim izborom riječi pokazuje kako ovu veliku spisateljicu nimalo ne cijeni.

          Josip Kosor, danas dobrano zaboravljen, svojim pismima Stefanu Zweigu pruža nam dragocjene uvide u svoj najkreativniji i najgrčevitiji životni period. Ona svjedoče o nevjerojatnoj poduzetnosti i energičnosti te snažnom otisku koji je, kao dramatičar i neumorni spiritus movens, ostavio na epohu. Naravno, Kosor nije bio dovoljno izniman da bi Nobelovu nagradu (za koju je dva puta nominiran) i dobio – ali sama činjenica da je za nju kandidiran neprijeporan je dokaz njegove ondašnje popularnosti.

          Ipak, ova knjiga ponajprije je iskaz malo vjerojatnog prijateljstva: Stefan Zweig, bogati bečki pisac i doktor filozofije, prigrlio je slabo obrazovanog drniškog nomada i potpomagao ga duhovno i financijski. Život Josipa Kosora, u ovim pismima prikazan sa svim pristranostima i oscilacijama, ponekad doista nalikuje na film.

Add Comment

Fresh!