Čim je notorni Igor Mandić odložio moj roman „Nježna stvorenja“ (koji, uz obiteljsko nasilje, ekstenzivno tematizira i društveni utjecaj pornografije) te zabilježio da, „premda se hrvatska pripovjedačka tekstualnost već prije koje desetljeće izvukla iz socrealističkih („viktorijanskih”) moralističkih uza, ovakvo smiono istresanje sperme, (pardon: spremno istresanje istine), kao kod N. Vulića još nije napisano!“ – iznenadila me ponuda urednice da kažem koju riječ o onome što u našoj književnosti dosad jest napisano.
Seks je vječna radost: istodobno je ključan dio zdrave i uzajamne romantične žudnje te nepresušan izvor zanimanja – golišave vijesti skupljaju najviše klikova, dok avanturisti i internauti, voajeri i ekshibicionisti, sadisti i mazohisti znaju da mreža obiluje raznolikim uzbudljivim, ali svejedno osiromašenim skopofilnim prikazima, koji su snažno utjecali na kanonizaciju nekad posve skrivenih seksualnih manevara (primjerice, komercijalni pornić „Deep Throat“ iz 1972. zorno obilježava zlatno doba pornografije).
Otkad se u homo sapiensa pojavila zerica umjetničke samosvijesti, otad je očaran ljudskom figurom i svojom spolnošću. Nastaju eksplicitni crteži tijela, genitalija i koitusa: paleolitske figurice oble Venere i gliptički sumerski prikazi misionarskog položaja, nadrealno obdareni Prijap iz Pompeja i egipatski Papirus 55001 s dvanaest erotskih vinjeta – svi pripovijedaju isto – već 12.000 godina imperativ reprodukcije javno se slavi i u najskrivenijim zakutcima svijeta.
Ipak, daleko su babilonski običaji gdje „svaka žena koja se u toj zemlji rodila mora jedanput u životu poći i sjesti u Venerin hram i ondje općiti s nekim neznancem“, kako zapisuje Herodot. Obredna prostitucija u zapadnoj je kulturi (gdje su sakralna i svjetovna ljubav odvojene) bogohulna, a naša su tijela – sveti hramovi. Marinkovićevom Jubi iz „Poniženja Sokrata“ spomen seksa jednako je degutantan kao spomen novca ili honorara – i smuči mu se „kao da je u ljubavnom pismu napisana riječ s jasnom i niskom aluzijom.“ Mnogi dijele to mišljenje – što se osjeti i danas: povjesničar glazbe Franjo Kuhač o jačanju erotskih tendencija u umjetnosti 1898. zadrto zapisuje: „Ako golotinja nije sramota, zašto onda ne idu ljudi kulturnih naroda goli po ulicama?“
No, nećemo se zavaravati, ni duhovnici nisu bili cijepljeni protiv erosa: biblijska „Pjesma nad pjesmama“ (poetsko ovjekovječenje ideje o Bogu kao Zaručniku koji strastveno čeka svoj obećani narod – Zaručnicu) vjersku žudnju čini razumljivijom motivski je ispreplićući s onom tjelesnom: „Kako su krasni koraci tvoji u sandalama, kćeri kneževska! …Dvije su dojke tvoje dva laneta, blizanca košutina.“
Od homoerotskih epigrama Grka Stratona i „Umijeća ljubavi“ rimskog pjesnika Ovidija (kad nije neobično da pri seksualnom činu imućnijim ljubavnicima pomaže kućno osoblje ili roblje) do 19. stoljeća javni stav se mijenja: eksplicitna erotska umjetnost iz Pompeja i Herkulaneja 1819. skrivena je u „tajni kabinet“, a 1857. godine u Britaniji su izglasani teško provedivi restriktivni „Zakoni o opscenim publikacijama“ – Lord Campbell smatrao je londonsku trgovinu pornografskim materijalima „prodajom otrova smrtonosnijeg od pruske kiseline, strihnina ili arsena“.
U ranoj hrvatskoj književnosti, poput „Šibenske molitve“ (1345.) i „Misala kneza Novaka“ (1368.), naravno, ne možemo očekivati ni suptilni erotizam, ali jedan nepoznati glagoljaš u pjesmi „A ti djevojko šegljiva“ suptilno dodaje: „zapni putašca do grla/ da ti se dojke ne vide/ da mene želja ne bude“. Ilija Crijević, dubrovački latinist iz 15. stoljeća, u „Elegijama o Flaviji“ tradicionalnim modelom govori o mukama ljubavi: „Ako te cjelivati zaželim,/ usne se iznenada nađu na obrazima koji uskraćuju./ Ili kad je pipnuti bujnost dojki,/ ni jedna se ne podaje dodiru mojem.“
Otac hrvatske književnosti Marko Marulić pokazuje se i kao tatica hrvatskog bludopisa – nedavno otkriveni „Glasgowski stihovi“ (1523.?) u posljednjem, 141. epigramu „Prijapu“ katulovski duhovito progovaraju o sodomiji: „Reci, Prijape bludni, u kojem stanuješ kraju,/ Sad kad se pronijela vijest da si napustio vrt?/ ‘Dva su brijega, a između njih je smradna dolina./ Usred doline te sada sam našao dom.’“
Od narodne „Upropaštene djevojke“ („Turki su je opojili/ da ni znala s kim je spala“) i „Lijepe Anke“ Stanka Vraza (koji umire 1851.) – sve je više-manje isto: erotizam je prisutan, no o seksu se rijetko govori.
U Francuskoj su 1857. pokrenuta dva sudska procesa: Charles Baudelaire osuđen je zbog narušavanja javnog i religijskog morala „Cvjetovima zla“ i plaća kaznu, Gustave Flaubert ima više sreće. Odvjetnik Jules Senard pobija istovjetne optužbe, a „Gospođa Bovary“ zbog toga postaje još veći hit. Situacija u onodobnoj Hrvatskoj: iste godine rođen je Ivo Vojnović, Dragojla Jarnević u „Dnevniku“ (1833.–74.) otvoreno piše o mladenačkim zanosima („Priznati mi je sada… da mi bijaše zabava mužkarci mila… bez i kakovih namjerah, poželenja ili razblude.“), prvom seksualnom iskustvu („…silom me zagerli, i nakon žestokog hitanja i otimanja, ukroti se ponositost moja i ja – posernem.“), ali i oženjenim hofirantima (1857.: „Uzme se oko mene militi, grliti me, moliti me za ljubav i.t.d. da sam imala muke otipati ga. …i tako dugo me siliše, moliše, grliše, dok napokon muka me napane, iz koje se neprenuh prije no ga nezagrlih.“). Zbog lascivnih „Poletarki“ (1894.) Ivana K. Ostojića konzervativcima se kidaju živci, Ante Kovačić i Josip Kozarac potkraj stoljeća tematiziraju žensku želju, a Fran Galović „Antinojevom smrti“ u pjesništvo uvodi homoerotizam.
Dok francuski literati osvajaju novi teren skandaloznim motivima svršavanja u prostitutku i lezbijske ljubavi (Baudelaireove zabranjene pjesme) te temom preljuba udane žene (Flaubert), u likovnosti 1865. Édouard Manet svojim drskim prikazom prostitutke („Olympia“) na Pariškom salonu opet šokira javnost, dok se platno Gustavea Courbeta „Podrijetlo svijeta“ (1866.) – koje djetinje naivno predočuje ženska bedra i vaginu – i dan-danas nonšalantno uklanja s Facebooka kao da je riječ o sirovoj pornografiji (revni algoritmi 2011. automatizmom su skinuli fotografiju platna s računa zgroženog učitelja – a nakon osmogodišnje pravne bitke zbog cenzure umjetnosti pao je dogovor: Facebook je uplatio nepoznat iznos na račun neprofitne udruge).
Kod nas je pojava Milana Begovića toliko uzrujala Dinka Politea da 1900. zapisuje kako je Begovićeva „lirika bolesna zato, što pjeva jedino o putenoj ljubavi“. Govori, dakako, o „Knjizi Boccadoro“, zbirci galantne poezije napisanoj pod heteronimom Xeres de la Maraja, gdje obožavana Zoe, „izmorena od duge ljubavi“ – „stade sisat u dašku pomamnu/ iz mene sok“. Ipak, Begovićevo je erotsko remek-djelo (pritom ne zaboraviti na golišave scene iz „Gige Barićeve“!) novela „Kvartet“ (1936.) gdje se naelektrizirano ozračje intimne svirke pojačava senzualnošću zamamne Viole (koja, u skladu s imenom, svira violu): „…punim svojim ženstvom sudjelovala [je] u kvartetu. Stapala se u jedno sa one ostale tri energije… osjećala na svom epidermisu toplinu njihovih lica, vlagu njihovog daha i pritisak njihovih prstiju.“
Ipak, jedan od najsnažnijih litararnih prevrata označava lik i djelo Janka Polića Kamova, koji na scenu stupa 1905. stihovima „Silovaću te, bijela hartijo, nevina hartijo/ ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti“. Od eksplozivne novele „Sloboda“ do nevjerojatnog romana „Isušena kaljuža“, Kamov se potvrđuje kao zrela i suptilna kontra zastarjelom pristupu stvarnosti seksa: ružno pretvara u lijepo snagom svoga pisma, ne libi se zajebancije s „pederlukom“ (1909.!) i sveprisutnu eksplicitnost iskorištava za produbljivanje scenskog ozračja i dojma protagonista – recimo, Arsena Toplaka u „Isušenoj kaljuži“. S obzirom na kvalitetu opusa (i britku samosvijest u literarnoj uporabi spolnosti i drugih tabua), taj samosvojni mladić (preminuo u Barceloni s nepune 24 godine) odavno je uselio u panteon hrvatske književnosti.
Miroslav Krleža, pak, stvara kompleksne ženske likove poput Bobočke i Barunice Castelli koje se ne libe upogoniti svoj libido, ali erotske opise baš i ne koristi za nasladu, prije da izazove nelagodu. „Čist sudar nagona i strasti, koji se potvrđuju putem tijela“ velika je tema „Povratka Filipa Latinovicza“ (1932.): od zloslutnih „frajli“ kojima je „trbuh ogroman, naduven, mekan i nagnjio kao kvasac pod prstom“ i „sisa“ koje se „miču pod bijelim platnom kao voštane kugle“, do „nemira mesa“ i predavanja ženi „prosto po zakonu tijela“ – Filipov je defetistički zaključak da su se „maternice koje su njemu lično izgledale da znače ženstvo i materinstvo“ – „obično, poslije pokazale kao tople utrobe o kojima je sanjati jalovo.“
Omiljeni Josip Kosor, koji je zbog dramskog rada „slovio kao kandidat za Nobelovu nagradu“, u romanu „Razvrat“ (1923.), pokazuje kako o seksu ne bi trebalo pisati. Njegov moralizator Gligorije, razočaran duhovnim sunovratom Europe nakon Velikoga rata, ali „carski nagradjivan simpatijama žena“ – upušta se u svršavanje „na suho“ s čarobnom „Norveškinjom“ koja mu je „fluidno strujnim vatrenim pogledom“ rekla „da u ovaj čas ne pripada nikome nego samo njemu…“ i „nek spoji svoju nogu sa njezinom nježnom božanskom nožicom“ – i to u kupeu vlaka, pred njenim zgranutim mužem – „dok ih konačno oboje ne spopane najsladji nesvijesno pijani potres“.
U tom neujednačenom djelu, gdje se „simpatije“ duše šutke saopćavaju, posebno je interesantan usputni prizor kunilingusa debelog napaljenka i prostitutke. Idejno šokantan i rastrežnjujući prikaz moralnog rasula – doima se komično: „strasno, proždrljivo, vampirski, slineći i sopteći“ liže nju to „perverzno lice“, a „ženska je već stala da se pati… od prekomjernog isisavanja, koje je bilo surovije no isisavanje kakvoga medvjeda.“ Kad zapisuje da „čitavim tijelom žene prostruji struja ledene strave“, stječe se dojam da žene ne vole lizanje, a protagonist Gligorije nema pojma o čemu govori jer ne prepoznaje ženski orgazam.
Da je u mnogočemu problematično pisati o seksu, svjedoči i priznanje za najgori opis: otkako je 1993. inaugurirana, nagrada „Bad Sex in Fiction“ obeshrabruje suvišne i neukusne književne opise. Laureat Christopher Bollen u „Razarateljima“ (2017.) čitatelja tretira kao najgoreg neprijatelja: „Njezino lice i vagina natječu se za moju pažnju, stoga zavirim dolje u bilijarski trokut svog penisa i muda.“ Zanimljivo da je i Norman Mailer dobitnik iste nagrade, no njegova je eksplicitna erotomanija kultna s razlogom – odmiče se od pornografije kad u ključnom trenu šapne pravu stvar: „Biti ovdje kraj nje u krevetu, dok diše u mene, kosa joj je u mojim ustima – to smatram čudesnim.“
Nakon Drugog svjetskog rata javlja se Vesna Parun zbirkom „Zore i vihori“ (1947.) te blagim erotskim ekscesima uzrokuje negodovanje soc-konzervativaca (antologijska pjesma „Žalo“: „Iz mojih bedara, mlada i grabežljiva/ pliskavica gipka smijuć se izranja.“) Njezini naizgled komični stihovi („Hvalio se pici čelnik:/ Pipni, tvrd je kano čelik!“) u „Džepnom kurcomlatiću“ (2000.) istodobno su i gorak društveni komentar: „Jebao te kurac kolektivni,/ sad te jebe društvo dioničko,/ e pa sretno narode naivni!/ Pošto glava, podanička pičko?“ U Marinkovićevim genijalnim „Prozama“ (1948.) seksualnost je ovlaš dotaknuta, dok će u djelima poput „Kiklopa“ zadobiti puno naglašenije konture.
Generacije oko krugovaša i kvorumaša podastrijet će prve zrele plodove eksplicitnog seksa: od Majetićeva zabranjenog „Čangija“ (1963.) do Valentove „Nježne palisandrovine“ (1985.) teško je nabrojiti i prezimena onih koji, više ili manje uspješno, ruše tabu seksa – od zajedničke masturbacije i proste penetracije do incesta i kanibalizma: Majdak, Glumac, Šoljan, Kušan, Sabljak, Kvesić, Tribuson, Ugrešić, Blažević-Krietzman, Drakulić, itd. – do (uvjetno rečeno) najnovije generacije koja uključuje Čegeca, Popovića, Radakovića, Ferića, Glamuzinu, Radića, Rajkija, Mimu Simić, Asju Bakić…, a značajna je i pojava prvog gay romana „Berlinski ručnik“ Dražena Ilinčića. Detaljniji prikazi erotskog (i pornografskog) dostupni su i u obliku antologija: „Libido.hr“ (2002.), „XXX–Files“(2002.), dok „Prijapov problem“ (1999.) I. Mandića zbori o povijesti moderne seksualnosti – i spoznaji da „klitoris treba titrati“.
Nota bene, niti jedan ovakav (sažeti) pregled ne može biti konačan: kod velikog Jure Kaštelana seks se pojavljuje već u prvoj poetskoj zbirci „Crveni konj“ (1941.): „Žuto, žuto ljeto u seksu. Nismo pili vina nego golicavi parfem obline od dna do vrha dojke… Ti luda životinjo od radosti i bune.“, a kod kultnog Josipa Severa u „Panegiriku pornografa“ lirski subjekt ostade „od blijeska slijep“: „ženo podatnog tijela moja ruka i cjelov/ traži tvoj gorući grm/ to vječito vječito pra pra“.
Od indijske „Kama Sutre“ i Boccacciova „Dekamerona“, Shakespeareova „Silovanja Lukrecije“ i De Sadeove „Justine“, do Nabokovljeve „Lolite“ i Millerove „Rakove obratnice“ – licemjerno zgražanje očekivana je reakcija dežurnih dušebrižnika (kao i cenzura: popis zabranjenih knjiga „Index Librorum Prohibitorum“ sadržava djela Casanove i Simone de Beauvoir) – dok je prosta istina o literarnoj vrijednosti sočnijih književnih opisa vrlo jednostavna i nema veze sa šporkim rječnikom ili penetracijskim situacijama: radije se upitajmo čemu dotični opisi doista služe.
Šokantno gomilanje zločestih riječi – ako nisu u službi Priče – ne služi ničemu. Prava književnost osvjetljuje skliske, čudesne ili mučne fasete međuljudskih odnosa, čaroliju i traumu ljubavničke uzajamnosti, kako bi nam nešto približila, činila ona to posve eksplicitno ili pak nadasve suptilno – tek erotskom insinuacijom. Ostalo je makulatura.
Svejedno, epohalni roman „Uliks“ (1922.) Jamesa Joycea čitatelji su masovno kupovali i zbog toga što se autor, u svojim gustim i tečnim pasusima, nije libio spominjanja spolnosti. Nailazimo na eksplicitne fragmente monologa Molly Bloom: „…još se vidi trag njegovih zuba tamo gdje je htio ugristi bradavicu morala sam kriknuti zar nisu strašni kada ti žele nanijeti bol dojke su mi bile velike pune mlijeka…“.
Joyce je i privatno bio punokrvna erotomančina, što pokazuju pisma koja upućuje ženi Nori Barnacle: „U takvim trenucima luđački to poželim učiniti prljavo, osjetiti tvoje pohotne usne kako me sišu, pojebati te među cice s rumenim vršcima, svršiti ti na lice i briznuti preko tvojih vrelih obraza i očiju…“ (6. prosinca 1909.)
Sto ljudi, sto ćudi: Ivan Gundulić iz vjerskih je pobuda uništio mladenačka, lascivnija djela („porod od tmine“), dok su mnoge erosom i pornografijom opterećene knjige – nečitljive. Drugim riječima, spomenuti epistolarni citat neki će odbaciti iz moralnih, drugima će se svidjeti iz oralnih razloga. Nijedan od tih smjerova ne vodi k skrivenoj oazi prave literature – mitskom mjestu naslade gdje je ono napisano orgazmički opravdano na idejnoj i izvedbenoj razini.
Evolucija seksualnosti (literarna, kao i društvena) stalno osvaja nova područja, udara o čvrste zidove, povlači se i otkriva svježe kosture: u Poljskoj je nedavno zabranjen pobačaj, simptom ‘Harvey Weinstein’ upozorava na ono što se zbiva i među elitom, onkraj celuloidnog blještavila, a nježni susreti danas se traže prstima po prljavom ekranu – aplikacijama za dejtanje.
Ljudska spolnost bila je i ostala najplodnije područje ispoljavanja društvene moći i psihopatologije – što je tema s golemim književnim potencijalom. Ipak, domaća knjiška sredina na eksplicitno tretiranje spolnosti još uvijek gleda s mrvicom zazora. Izazovno je i pisati i čitati o akutnijoj problematici koje zadire duboko i eksplicitno u nečiju intimu – poput ovisnosti o pornografiji ili neobičnijim spolnim navikama. Seks je karnalna koliko i duhovna praksa, a najobičniji je dodir iznimno bitan za mentalno zdravlje – pa krajnja eksplicitnost u pripovijedanju najčešće nije nužna. Kako Margaret Atwood u potentnoj priči od šest riječi sažima: „Žudjela za njim. Dobila ga. Sranje.“
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2021.
Autor: Neven Vulić