‘UBOJITE KURVE’ ROBERTA BÕLANA – Lutalačke priče omiljenog latinoameričkog pisca

&

Imam jednu dobru i jednu lošu vijest. Dobra je da postoji život (ili nešto slično) nakon života. Loša je da je Jean-Claude Villeneuve nekrofil. Ove prilično zabavne rečenice otvaranje su kultne priče “Povratak” Roberta Bolaña iz njegove nedavno objavljene zbirke “Ubojite kurve”.

Protagonist govori o načinu preminuća u 34. godini na pariškom plesnom podiju i o tome što se događalo njegovu tijelu neposredno nakon smrti. Njegova je svijest, slično kao svijest lika kojega je igrao Patrick Swayze u filmu “Duh”, promatrala što se događa napuštenoj tjelesnoj ljušturi nakon nenadane kliničke smrti: slučajni pomagači potresno brzo odustaju od procesa reanimacije i dolazi policija, a tijelo pripremaju za put prema mrtvačnici.

Put s ocem

Autor ovdje iskorištava i elemente fantastike i elemente magičnog realizma, ali opipljiva izvitoperenost i začudna okrutnost stvarnog svijeta ono je što ovom tekstu daje vjerodostojnost i posmrtnu fantaziju fascinantno nadograđuje.

Bolaño u jednom intervjuu govori upravo o tome: “Što se tiče mog pisanja, ne znam što bih rekao. Pretpostavljam da je realistično. Volio bih biti fantastičar, kao Philip K. Dick, premda, kako vrijeme prolazi i starim, Dick mi se čini realističnijim od mene. U suštini – a mislim da ćete se sa mnom složiti – pitanje nije u distinkciji realizma i fantastike, već u jeziku i u strukturi, u načinu promatranja.”

Roberto Bolaño Ávalos ovih bi dana proslavio 64. rođendan (rođen je 28. travnja 1953. u čileanskoj prijestolnici Santiagu), da je preživio 2003. godinu i konačno zatajenje jetre. Danas ga knjiški znalci smatraju najznačajnijim latinskoameričkim piscem generacije, hvale dosege i opsege njegovih romana i literarni sukus koji predstavljaju određene zbirke njegovih kratkih priča, poput ove. Ali bez obzira na današnje svjetlucanje Bolañova imena, njegov životni put naglašeno je lutalački, a za života nije doživio svjetsku popularnost.

Čile napušta 1968. s obitelji i odlazi u Ciudad de México gdje odustaje od fakulteta i postaje novinar. Jedna od najboljih priča u zbirci, “Posljednji sumraci na zemlji”, kronološki se uglavljuje u taj početak autorova tranzitnog životnog perioda. Opisuje 1975. i putovanje dvadesetogodišnjaka B. s ocem. Kreću iz glavnog grada Meksika na južne plaže Acapulca.

Pisac i heroin

Bolaño, sin bivšeg boksača, tematizira ljetovanje protagonista B. s ocem bivšim boksačem. Opisuje B.-ovu opsesiju zaboravljenim nadrealističnim fr. pjesnikom Guijem Roseyjem koeg su ubili nacisti za vrijeme II. svjetskog rata. Nevjerojatnom jezičnom lakoćom dočarava atmosferu rastuće napetosti.

Očigledno je kako su u nekim pričama opisani događaji snažno biografski motivirani i da im stvarni događaji iz autorove mladosti ili lutalačkog perioda pružaju okvir za naraciju. Usto, ova priča opravdano se smatra jednim od najboljih trenutaka Bolañove književnosti.

Bolaño je u ranim dvadesetima napustio i Meksiko, nakon objavljivanja prve zbirke pjesama. Zasićen ispraznim društvom kulturnjaka posvećuje se godinama lutanja Europom, kako bi živio “izvan literature”. Priče “Silva zvani Oko”, “Gómez Palacio” i “Skitnica po Francuskoj i Belgiji”, među ostalima, govore upravo o iskustvu izmještenosti i lutanja, koje će trajati sve dok se ne oženi i s djecom i obitelji ne smjesti na sjeveru Španjolske. Do smirivanja u ranim 90-ima u Costa Bravi i kasnije katalonskom gradiću Blanesu potucao se Europom preživljavajući svaštarenjem, a noću pišući poeziju i postepeno postajući ovisan o heroinu (kako sâm tvrdi u jednom eseju). Tad započinje njegovo najplodnije stvaralačko razdoblje.

Nakon smrti

Smatrao se prvenstveno pjesnikom i pozivao se na Nicanora Parru (1914.), utjecajnog čileanskog pjesnika, fizičara i matematičara kojeg neki smatraju najvažnijim poetom španjolskog govornog područja. Parra je poznat po tome što nakon recitacija izjavljuje: “Povlačim sve što sam rekao”.

Ipak, Bolañov ugled u glavnini počiva na proznim djelima koja je počeo pisati nakon 90-ih. Najvažnijima među romanima smatraju se “Divlji detektivi”, koje autor naziva “ljubavnim pismom svojoj generaciji”, i posmrtno objavljen opsežan roman “2666” gdje opisuje užase 20. stoljeća.

Kad je prije 14 godina Roberto Bolaño preminuo napunivši 50, predstavljao je književnu zvijezdu španjolskog govornog područja, ali o svjetskoj karijeri nije se moglo govoriti. Za “Divlje detektive” uručen mu je niz najznačajnijih književnih priznanja španjolskog govornog područja. Tek nakon prijevoda romana “2666” na engleski, 2009. dodijeljena mu je američka Državna nagrada književnih kritičara koja ga je lansirala u zvijezde. Tad, nakon smrti, započela je njegova svjetska karijera.

U Hrvatskoj se prvi cjelovito preveden Bolañov naslov pojavio u slično vrijeme, 2008. godine. Radilo se o “Čileanskom nokturnu” u izdanju AGM-a, koji se kod nas pojavio pet godina nakon američkog prijevoda. Otad je nakladnik Vuković&Runjić čvrsto preuzeo ovog autora i objavio sedam njegovih djela, uključujući i ovu zbirku.

Čile, mjesto rane formacije, i ovdje se često spominje, ali samo kao neizbježno ishodište i određenje koje je ionako predeterminirano. Autor je u svom posljednjem intervjuu potvrdio kako se smatra Latinoamerikancem, ipak na kraju dodajući kako mu je jedina prava zemlja “moje dvoje djece i supruga, i možda, na drugom mjestu – ulice, lica ili knjige koje su u meni”.

Neobičan naslov ove zbirke originalno objavljene 2001. godine, “Ubojite kurve”, sugerira okrutnost i sirovost. Svaka od pripovijetki pokazuje prepoznatljiv i zavodljiv autorski pogled na svakodnevne sitnice koje se često prikazuju u posve novom svjetlu. Ovo nagrađeno djelo smatra se jednim od Bolañovih najuspješnijih (i obično se spominje u paru s “Telefonskim pozivima”, također nedavno objavljenima kod istog nakladnika).

Bolaño ovom ubojitom zbirkom, u vrhunskom prijevodu Tanje Tarbuk, ispisuje posvetu književnosti, ali i lutanju. Šapuće kako među svim predstavljenim glasovima likova snažno rezonira osobni glas autora, i njegova samoća. Pruža hommage svakodnevnom ludilu proživljena života kojem pridaje čudotvorne obrise, jer su književno iznimni. Posvećuje pažnju niskoj fascinaciji drugim ljudima i događajima koje su nam priuštili i nezdravoj usmjerenosti prema njima. Pritom je snažan u suptilnom neizgovaranju onog groznog i nepoćudnog, ali ne libi se direktno navesti iščašenosti povezane s mladošću ili seksom. Može se pronaći i sasvim običnih trenutaka koji se odvijaju među ljudima, ili u samoći, a prikazani su u svojoj iznimnoj ljepoti.

Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2017.
Autor: Neven Vulić

Fresh!