Oni koji su načuli za američkog spisatelja i profesora Davida Fostera Wallacea vjerojatno su upoznati s romanom „Infinite Jest“, njegovim ključnim djelom iz 1996. godine od gotovo tisuću i sto stranica. Naslov bi se mogao prevesti kao „Beskrajna komedija“, a taj citat potječe iz Shakespearovog Hamleta. Roman je njime i strukturno ispiriran, baš kao i Odisejom i Braćom Karamazovima. Autor svoj medijski proboj i zvjezdani status duguje upravo tom enigmatičnom djelu prepunom digresija koje se nakon tolikih stranica ne razrješava. U njemu je američko društvo opsjednuto ugodom, zabavom i samim sobom.
Titula radikalno inventivnog pisca i komercijalni uspjeh DFW-a pomalo su smetali, kao i laude i obožavanje. Navedeni roman, drugi po redu, osjetljivog je Wallacea, koji je nedugo nakon objavljivanja napunio 34 godine, krhkog i nespremnog bacio pred zainteresiranu javnost. Novinari koji su ga intervjuirali nisu se mogli načuditi neugodi koju bi pritom ispoljavao.
U navedenom romanu središnje lokacije su teniska akademija i centar za odvikavanje, gdje je vidljiva biografska poveznica s autorom. I on se kao mladić bavio tenisom, ali se, uz ovisnost o televiziji, drogama i alkoholu, cijeli život primarno borio s depresijom i željom za samoubojstvom. U nekoliko je navrata institucionaliziran. Privatan život očigledno su mu komplicirali niz nesigurnosti i poroka, i to se, kao kroz polupropusnu i deformirajuću membranu, mjestimično probijalo u njegov književni svijet.
„Infinite Jest“ još nije preveden. Zbirka priča „Kratki razgovori s odvratnim muškarcima“ (1999.) prvi je prijevod ovog pisca na hrvatski. Napokon se pojavila prilika za doživljavanjem dijela Wallaceovog gustoispisanog univerzuma, istog onog koji je ostavio dubok otisak na suvremenoj američkoj kulturi.
Odmah postaje očigledno kako se radi o spisatelju nevjerojatnih jezičnih sposobnosti. U priči „Zauvijek gore“ demonstrira postupak razvlačenja kratkog narativnog trenutka do krajnjih granica, gdje je nekoliko minuta dječačke pripreme za skok u bazen, skupa sa svim internim doživljajima, strahovima i dilemama, odlično prikazano u zbijenom tekstu i protegnuto kroz desetak stranica.
Četiri naslovne priče „Kratki razgovori s odvratnim muškarcima“ strukturirane su kao niz intervjua i čine trećinu ove zbirke. Ispitani muškarci izvitopereni su i kompromitirani na razne načine. Prvi od njih, primjerice, prilikom orgazma ima kompulzivnu potrebu glasno uzviknuti „Pobjeda za snage demokratske slobode!“.
Ispraznost suvremenog načina života, i način kako odvaja likove jedne od drugih, otkriva se kao trajan autorski motiv. Autor progovara o udaljavanju, tjeskobi, prijeziru i diskvalifikaciji, i pritom je sposoban toliko jasno dočarati opijenost samim sobom da se i trenuci krajnje neprilagođenosti i nasilja mogu učiniti duhovnima i intimnima, baš kao u jednom od intervjua pri kraju zbirke.
Preživljavanje neprilagođenog pojedinca u samoći opisuje se u odličnoj priči „Depresivna osoba“. Govoreći o nepremostivim međuljudskim udaljenostima autor se zapravo zabavlja, a tematizirajući nemogućnost promjene i nedostatak samosvijesti vraća se na jednu od premisa romana „Infinite Jest“: na načine kako američki način života anestezira i ubija unutarnji život, dodatno izgladnjuje i ostavlja još dublju prazninu, što se često pojavljuje kao tema i u ovoj zbirci.
Sličnost sa romanom očigledna je i u autorskoj upotrebi ponekad jako opsežnih fusnota. One ponekad prekrivaju i preplavljuju stranicu za stranicom. Priča odjednom može praktički nestati, svesti se na tek pokoji usamljeni redak pri vrhu, toliko fusnote mogu biti voluminozne. Autor navedenim žestoko intervenira u tekst i razvlači mogućnosti čitanja, a to bez korištenja fusnota nikako ne bi bilo moguće jer tekst bi postao apsolutno nerazumljiv, a one se ovako mogu, barem na tren, preskočiti.
Fusnote su, osim vizualno, ponekad urnebesne i sadržajem, znaju biti duboko iskrene i često se referiraju same na sebe. U jednom trenutku pojavljuju se čak dvije fusnote na istoj riječi, jer samo jedna očigledno nije bila dovoljna.
Začudna seksualnost svojevrsni je lajtmotiv, što ne iznenađuje budući da je Wallace bio Foucaultov poklonik i naslanjao se na njegovu tezu o seksualnosti kao povlaštenom polju ispoljavanja psihološke patologije, što u zbirci pokazuje na nizu primjera. Priča „Svijet odraslih“ tematizira ovisnost o pornografiji, pa će jedan bračni par svoj seksualni život svesti tek na usamljenu i odvojenu masturbaciju.
Književni svijet Davida Fostera Wallacea prepoznatljiv je od prve stranice i nezamjenjiv nečim drugim. Da, priče ponekad mogu postati jako naporne i autor zna čitatelja razvlačiti od krajnjeg oduševljenja do želje za prelistavanjem, ali u neujednačenosti ove zbirke nešto je romantično i dječje, u toj užarenoj niti koja se pruža od sušte genijalnosti do dosade. U krajnje pronicavim dionicama sve pršti od inteligencije, humora, talenta i erudicije, ali pritom se osjeća i zgrčenost, odalečenost. Raspon dojmova koje ovi tekstovi prenose širok je, pruža se od duboke ranjivosti do nelagode, od sreće do bijesa, ali melankolija je uvijek prisutna. U tome se može osjetiti iščašenost koju je sâm autor živio.
Jonathan Franzen, Wallaceov prijatelj, o njemu govori kao o iznimnom talentu, najdivnijoj osobi koju je poznavao, također i najizmučenijoj. Wallaceov otac potvrdio je kako mu je sin počeo patiti od nuspojava antidepresiva, pa ih je zbog toga prestao piti. Depresija se vratila, a poslije lijekovi više nisu djelovali. Nije pomogla čak ni elektro-konvulzivna terapija. Autora se pronašli obješenog u garaži krajem 2008. godine, u 46. godini života.
Zbog autorovog dubokog proživljavanja unutarnjih svjetova, i osjetljivosti i pronicavosti pri promatranju okoline, u ovim je tekstovima opipljiva iskrenost i tragika autentičnog knjiškog lika. Ovaj literarni svijet pokazuje zbog čega se autoru toliko dive, zbog čega se po naslovnim pričama ove zbirke izvode predstave, zbog čega se o DFW-u pišu knjige, drže predavanja i snimaju odlični biografski filmovi poput „The End of the Tour“ (2015.) s Jasonom Segelom i Jesseom Eisenbergom.
Wallacea treba čitati i od njega je preporučljivo učiti, jer radi se o izazovnom autoru i jezičnom virtuozu, što je sačuvano u odličnom prijevodu Igora Buljana. U najboljim trenucima ova zbirka pruža nešto opipljivo drugačije, a opet duboko ljudsko i oslobađajuće. Ponekad se čitatelj nehotice pomalo zabrine za autora, ali pritom shvati zbog čega je utjecao na tolike spisatelje, zbog čega je stekao toliku sljedbu i poklonike.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2016.
Autor: Neven Vulić