Kako se usuđuješ stvoriti svijet s toliko patnje? Upravo bi to britanski glumac Stephen Fry, jedan od Dawkinsovih pajdaša, upitao Boga da se nađe u njegovoj blizini. Fry odbacuje koncept teodiceje, dakle ne ispričava Svemogućeg od svih zala i boli koji nas okružuju u ovom svijetu, i, ukoliko On postoji, smatra Boga osobno odgovornim, ali istovremeno tvrdi: da je u pitanju dvanaest grčkih bogova, tu ne bi bilo nikakvih problema.
Podastire krunski dokaz: suludi egomanijaci s Olimpa barem se nisu pravili da nisu kao ljudi. Dapače, dijele sve glavne karakterne crte smrtnika, kapriciozni su i nerazumni, nasilni i tašti, ali nikad se nisu proglasili niti nevinima, niti sveprisutnima, sveznajućima i svemoćnima. Nisu inzistirali na slijepom obožavanju, ni sramu i krivnji.
A Roberto Calasso, po svemu sudeći, više priznaje bogove u pluralu, a ne „Boga“. U opsežnom romanesknom eseju „Svadba Kadma i Harmonije“ zapisuje kako „u Homerovom osjećaju za pravdu nema razlike između kobnih zaslijepljenosti koje pogađaju bogove i onih koje pogađaju ljude.“
Autor svoju rastaljenu opsesiju čovjekolikim narcisima s Olimpa pritom skriva smirujućom erudicijom i finoćom pisma, i ponovno ispisuje kozmogonijsku priču premreženu požudom, ubojstvima i tragedijom, jer Kadmo i Harmonija, Zeus i Europa, Helena i Tezej ne utjelovljuju sasvim obične ljude, dapače, neki od njih su pripadnici božanske kaste, ali se svi ponašaju u skladu s ljudskom prirodom.
Calasso je rođen 1941. u Firenci tijekom „vjerojatno najbeznadnije godine u povijesti Europe, s nacistima u Parizu koji još misle da će pobijediti“, kako je nedavno izjavio. Sin poznatih intelektualaca s 12 je godina preselio u Rim, a od 1962. radi u milanskoj nakladničkoj kući Adelphi, koje je danas vlasnik.
Raskrinkavajućih detalja o Calassu-bibliofilu gotovo je previše, no jedan od zanimljivijih je broj knjiga koje posjeduje. U milanskom domu skupio ih je oko 20.000, još toliko ih drži u susjednom stanu, a u uredima u izdavačkoj kući nagomilao je sličan broj. One uključuju prva izdanja Spinoze i Giordana Bruna, ali i 922 broja Karl Krausova magazina „Die Fackel“.
I dalje piše nalivperom, uvijek rukom. Prije je pretipkavao na pisaćoj mašini Olivetti Lettera 22, danas posjeduje tri Lettere 22s: jedna je njegova; druga od Roberta Bazlena, prvog direktora Adelphija; treća, ćirilićna, od Jozefa Brodskog, nobelovca i preminulog prijatelja.
Calassa smatraju književnom institucijom, a njegovu erudiciju izuzetno cijene. Govori niz stranih jezika, latinski i grčki naučio je u školi, sanskrt je naučio sâm, kao i njemački koji mu je trebao da pročita Adorna u originalu. Napisao je dvanaestak knjiga, a pojavio se 1974. prvim romanom „L’impuro folle“ (Nečista budala), neobičnom iscenacijom poznatog slučaja Daniela Paula Schrebera na kojem je Freud utemeljio teoriju paranoje.
Ističu se i tri produžena eseja, o Franzu Kafki, o slikaru Giovanniju Battisti Tiepolu i o Charlesu Baudelairu. Ipak, 1988. godina i objavljivanje „Vjenčanja Kadma i Harmonije“ označilo je prekretnicu za Roberta Calassa kao pisca, jer upravo je ovim djelom postigao globalnu vidljivost.
Očigledno je kako je Calassova intimna forma ona produžena eseja, pa se tako ni „Vjenčanje“ ne može nazvati romanom, premda u segmentima naizgled tako funkcionira. Autodestruktivnost i pohlepa glavni su pokretači radnje, ali temeljni je motiv tjelesna požuda, s kojom sve počinje i završava. Seks, palež, haranje i silovanje ključne su riječi olimpskog univerzuma, gdje „nevjera s jednog dijela na drugi prelazi svemir“.
Ženska ljepota očarava i omamljuje, u njoj „se prepoznaju i smrtnici i besmrtnici“, premda bogovi nisu imuni ni na ljubav prema dečkima, što autor također ilustrira. Pa ni sâm Zeus „nije ni o čemu brinuo osim do li da bira s kim će dijeliti postelju“. Čak se i Demetra morala prostituirati kako bi joj čovjek pružio pomoć. Dioniz se iz istog razloga nabio na smokvinu granu nad grobom nesuđena ljubavnika, kako bi ispunio puteno obećanje.
U njihovom svijetu otimanje djevojaka pokazuje sportski duh i poželjnu drskost. Upravo zato ovo djelo i započinje Zeusom u obličju bika koji otima Europu, i nastavlja nizom poznatih junačkih sudbina u svijetu u kojem „odmah poslije nemani umiru junaci“. Pritom kao da se čuju riječi Szilárda Borbélya: „Bog ostaje nijem, jer Bog može govoriti samo ljudskim riječima, koje mu samo mi možemo podati, jezikom i glasom. Bez nas ljudi, bez naše pomoći, Bog je bespomoćan i krhak na Zemlji, baš kao i njegovi anđeli.“
Kao da su u dosluhu, Calasso se bogovima igra kao dijete figuricama, oživljava ih i ponovno uprizoruje stare bitke i stvara prohujale svjetove. Pokazujući iznimnu oštroumnost ispisuje poznate zaplete, ali njegov doprinos je očigledan. Uostalom, književnost je od svog početka ponovno ispisivanje starih priča, a to su radili i Homer i Shakespeare, Ovidije i Boccaccio.
Radnja se uvelike odvija u negdašnjoj Grčkoj, dakle nedaleko, a često se spominje i Ilirija. Grčka stoji i dan-danas, ali što je od nje zapravo ostalo? Što je ostalo od tog svijeta? Samo treba pogledati sadašnjost. Prijestolnica olimpskih bogova i demokracije pretvorena je u dužničkog roba, a nismo ni mi daleko. Bogova se nitko ne sjeća, premda su oni naša vjerna preslika, i upozorenje da bismo se i mi uskoro mogli naći zaboravljenima kao i oni.
Možda iz tog razloga Calasso smatra kako su mitovi posebna vrsta znanja koje ne može biti nadomješteno ičim drugim. I mitovi se pružaju prema spoznaji, baš kao znanost ili filozofija, i dosežu velike daljine. Znanje se ne razvija samo konceptima ili eksperimentima, već se može oblikovati i uhvatiti pričama.
Autora je još kao mladića obuzela Bhagavadgita, šesti dio staroindijskog epa Mahabharate. Nakon toga se posvetio iscrpnom proučavanju indijskih i grčkih predaja, a naposljetku je i sâm postao mitograf. Ovim djelom oživio je grčke zvijeri i bogove, baš kao što će osam godina kasnije u opsežnom eseju „Ka“ reanimirati tradicijske priče obožavane Indije.
„Vjenčanje Kadma i Harmonije“, Calassova ispisana opsesija i ruminacija nad grčkim mitološkim naslijeđem za čije se čitanje isplati skupiti živaca, završava otkrićem pisma. To je Kadmov ultimativni dar čovječanstvu i razlog povlačenja bogova.
Ali baš Kafka, kojim je Calasso također obuzet, prikladno raskrinkava minule nebeske sile u proznom fragmentu „Posjedon“. Taj bog danas je upravitelj vodnih posjeda. Frustrirano zbraja brojke kojima nema konca. Voli se šaliti da priželjkuje apokalipsu kako bi napokon, pred sâm kraj svijeta, uhvatio slobodan trenutak da se opet probrčka u moru.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2016.
Autor: Neven Vulić