Robert Graves, hvaljeni pjesnik i romanopisac, autor preko stotinu djela, već u godinama rođenja i smrti (1895.–1985.) skriva indikativnu igru pismena koja će ga, u nešto drukčijem obliku i kontekstu, uvelike odrediti. Njegov magnum opus, u oba smisla, kao remek-djelo i kao alkemijski termin koji označava potragu za apsolutnim znanjem, jest upravo „Bijela božica“, kontroverzna mitološka studija izložena stalnim napadima i opovrgavanjima, za vrijeme autorova života i nakon njegove smrti.
No možda dovoljno govori činjenica kako ju je nakon niza odbijenica odlučio objaviti T.S. Eliot u ime Fabera i Fabera. To je bio hrabar potez urednika koji je znao kakve rizike nosi objavljivanje te kontroverzne dekonstrukcije uvriježenih religijskih mitova. Riječima samoga Gravesa: prvi urednik koji je odbio „Bijelu božicu“ preminuo je u kratkom roku od zatajenja srca; drugi je tvrdio kako je knjiga bez glave i repa, i on je uskoro umro; treći je bio Eliot koji je autoru pisao da se knjiga mora objaviti pod svaku cijenu – i uskoro dobio Red za zasluge, Nobelovu nagradu i veliki hit na Broadwayu.
Graves tvrdi nešto posve šokantno, pogotovo za predemancipacijsku 1948., da je u kasno pretpovijesno doba diljem Europe i Srednjeg Istoka vladao matrijahalni kult Trostruke božice, koji je „priznavao muške bogove samo kao njezina sina, bračnog druga ili obrednu žrtvu“, ali on je „podčinjen od agresivnih pobornika patrijahata koji su žene svrgnuli s vladarskih položaja te rekonstruirali mitove i rituale da prikriju ono što se zbilo“.
Ukratko, to što se kod Gravesa obično naziva „bazično feminističkom premisom“ je tvrdnja da su ranim društvom vladale žene, a onda se između drugog tisućljeća i 400. godine pr.Kr. odvilo patrijarhalno osvajanje i prikrivanje tragova navedene zamjene položaja moći. Susljedno tome, kult Trostruke Božice zamijenilo je današnje „svemuško kršćansko Trojstvo“.
Graves zametene tragove otkriva i navezuje se na „Zlatnu granu“ antropologa Sir Jamesa Frazera, kapitalno djelo koje je ukazalo da se „niz primitivnih religija sabirao oko božanskoga kralja koji bi ili ubio svoga prethodnika i vladao dok i sâm ne bi bio ubijen, ili bi ga pak žrtvovali na kraju jednogodišnjeg kraljevanja“. No Frazeru je nedostajala ključna ženska figura, jer kraljevi zapravo uopće nisu bili bitni, vječna pokretačica navedene mijene bila je zapravo kraljica, utjelovljenje Bijele božice.
Argumentacija koja vodi do tih zaključaka vrtoglava je i ponekad teško pronična. Ukratko, autor je shvatio kako se u ranosrednjovjekovnoj velškoj pjesmi „Bitka drveća“ zapravo radi o borbi abeceda. Keltski druidi koristili su se imenima stabala kao slovima, ali abeceda je ujedno i kalendar i „sustav korespondencija koji je mogao uključivati sve vrste znanja“. Ispostavilo se da je jedna abeceda u određenom trenu svladana drugom. Zapravo se radilo o borbi sustava znanja i njihovoj zamjeni, a bitka je oznaka časa kad je patrijarhat u drevnoj Britaniji svrgnuo kult Božice. Graves je istovremeno uvidio kako je zbunjujuća „Taliesinova pjesma“, stari zapis smatran besmislicom, zapravo niz zagonetki, a rješenja su slova jedne od abeceda iz bitke.
Autor pritom demonstrira golemo znanje i zadivljujuće poznavanje antičkih materijalnih ostataka i građe, Biblije, apokrifnih i izvankanonskih religijskih zapisa, raznih mitologija, ali i srednjovjekovnih poetskih tekstova. Treba napomenuti kako je njegov djed bio proučavatelj starina i dešifrirao je ogamske natpise, a otac pjesnik i vlasnik zavidne kolekcije knjiga. I sâm autor je proučavanju povijesti posvetio cijeli život i objavljivao povijesne romane među kojima su „Kralj Isus“ i „Ja, Klaudije“, za koje je 1962. zamalo dobio Nobelovu nagradu.
Graves je 1944. godine, radeći na povijesnom romanu o Argonautima, na ideju za „Bijelu božicu“ intuitivno nabasao počevši jedne noći opsesivno razmišljati o „Bitci drveća“, a svijest mu je „radila takvom bjesomučnom brzinom da je peru bilo teško držati korak“. Uspoređuje se s Friedrichom von Stradonitzom koji je doživio viziju „zmija koje plešu u kolu ‘držeći jedna drugoj repove ustima’, i zatim ispisao svoju teoriju ‘zatvorenog prstena’ koja se odnosi na sastavnice benzena“.
Život Roberta Gravesa premrežen je sličnim više-manje sretnim slučajnostima, ako se tako uopće mogu nazvati, jer neke od njih su ga na koncu dosta koštale. Najbitnija je ona od 22. srpnja 1916., kad je velški brigadir Crawshay njegovoj majci poslao službeno pismo u kojem je s velikim žaljenjem obavještava da je njezin sin preminuo. Bitka na Sommi u prvim je tjednima odnijela mnoge živote, a kako je mladi kapetan Robert na bojnom polju pronađen s groznom prsnom ranom od šrapnela granate liječnici su pretpostavili kako neće preživjeti noć. Ratna avantura je za Gravesa tad završila, a nakon što se vijest o njegovoj smrti prenijela u britanskom tisku napisao je mnoga pisma kako bi tu vijest opovrgnuo.
Graves je nakon rata odbacio reputaciju jednog od prvih realističnih ratnih pjesnika i iz svojih je zbirki izbacivao ratne pjesme. Jedno je vrijeme patio od neurastenije, današnjeg PTSP-a. Opsjedao ga je strah od plina, zadrhtao bi čak i od mirisa cvijeća ako bi ga uhvatio nespremna. Od pucnja automobilskog auspuha bacao bi se na pod ili trčao u zaklon.
Turbulentan život Roberta Gravesa pomalo se odražava se i u „Bijeloj božici“, kapitalnom djelu bez kojeg se ne može razumjeti njegov opus, a možda ni suvremeni svijet, riječima autora predgovora Grevela Lindopa. Nazire se i autorovo djetinjstvo u Wimbledonu, život na Mallorci, sklonost mladim muzama s kojima poslije više nije spavao zbog operacije prostate, ili barem tako tvrdi njegov sin William, koji također opisuje kako je njegov otac pod kraj života postao dementan i ponovno se grozničavo plašio glasnih zvukova.
Robert Graves gotovo da je prezirao nenadahnut znanstveni mozak, s gađenjem je odbacivao njihove samodopadne argumente i uvijek je tvrdio da samo pjesnik može intuitivno rekonstrirati izvorno značenje mita, što je majstorski demonstrirao. Zato i zapisuje: „Ovo je knjiga o tome kako pjesnici misle. To je luda knjiga i ja je nisam mislio napisati.“ Objašnjava da se Bijelom božicom mogu nazvati „Priroda“, „Istina“, „Ljepota“, a pogotovo „Poezija“.
Ovo predivno ostvarenje koje je od trena objavljivanja u stalnom dotisku, suvereno prevedeno perom Dinka Telećana, trebalo bi biti dijelom svake ozbiljnije osobne biblioteke, jer nezajažljivo rezonira istinom. Ono uglavnom ljubavnički govori o značenjskoj fluidnosti poezije, a ponekad i o tragici hladne muške logike. To se osjeti i u komplementarnim riječima Virginie Woolf: „Povijest muškog suprostavljanja ženskoj emancipaciji možda je zanimljivija od priče o emancipaciji samoj.“
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2016.
Autor: Neven Vulić