Akademik Ranko Matasović (1968) nedavno je objavio knjigu „Lingvistička povijest Europe“, u izdanju Matice hrvatske. Matasovića, redovitog sveučilišnog profesora na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, zbog njegova poznavanja velikog broja jezika vole nazivati vodećim hrvatskim poliglotom.
Kao lingvist i kao indoeuropeist uživa velik ugled u međunarodnim jezikoslovnim krugovima. Njegovu biografiju i niz stipendija, znanstvenih doprinosa, jezika koje govori i knjiga koje je napisao – teško je sažeti u malo prostora, no možda je dovoljno reći kako mu je 2002. dodijeljena nagrada HAZU-a za trajan doprinos znanosti na području filologije, a već u svibnju 2006. izabran je za člana suradnika, a šest godina poslije za redovitog člana HAZU, čime je postao najmlađi hrvatski akademik.
„Lingvistička povijest Europe“ govori o jezičnoj povijesti Europe isto koliko i o autorovom sustavnom praćenju relevantne znanstvene i stručne literature, ali i o njegovim vrlo širokim lingvističkim i kulturno povijesnim znanjima, ističe akademik August Kovačec, jedan od recenzenata knjige.
Kako biste potpunom laiku objasnili čime se točno bavite u znanosti?
Pokušavam odgovoriti na zanimljiva pitanja: u čemu se jezici međusobno razlikuju, a koja obilježja dijele? Zašto se neki jezici (recimo, hrvatski i mađarski) razlikuju više nego drugi (recimo, hrvatski i slovenski)? Zašto uopće postoje različiti jezici: je li to samo zato što se jezici nesavršeno uče, pa zbog toga različito mijenjaju na različitim mjestima, ili i zato što društvene skupine svjesno povećavaju razlike među jezicima koji postaju ne samo sredstvom komunikacije, već i simbolima kulturnog i etničkog identiteta?
„Lingvistička povijest Europe“ vremenski se proteže od najstarije pretpovijesti do suvremenosti. Radi se o jako ambicioznoj ideji zahvaćanja zaista velikog znanstvenog područja. Kad vam je palo na pamet da promijenite perspektivu, odmaknete se od pojedinih jezika i panoramski sagledate europsku jezičnu povijest u cjelini?
Ta je knjiga sažetak onoga čime se bavim već dvadesetak godina i mnogo toga iz svojih ranijih istraživanja uključio sam u nju. U tom smislu knjiga ne sadržava isključivo novu građu, no ona predstavlja novu sintezu. Postoje već neki zbornici radova o poredbenoj povijesti europskih jezika, ali ovakvoga sintetskog prikaza, koliko ja znam, nema. Sveučilišta tradicionalno imaju odsjeke i katedre naslijeđene iz vremena kad je genetska srodnost jezika bila osnova za njihovo proučavanje, pa se tako znanstvenici i danas odvojeno bave romanskim, slavenskim, germanskim i keltskim jezicima, ali rijetko se njihova povijest i međusobni odnosi sagledavaju u cjelini, između ostaloga i zato što je izuzetno teško biti doista kompetentan u povijesti različitih jezičnih skupina. Osim toga, u radovima o pojedinim razdobljima europske jezične povijesti redovito su u žarištu interesa „veliki“ jezici poput latinskoga, francuskoga, talijanskoga i njemačkoga, dok su mali jezici zanemareni. Zbog toga sam u svojoj knjizi nastojao pomaknuti perspektivu tako da ona obuhvati i velike i male jezike, njihove međusobne utjecaje i različite sudbine.
Jedan od zaključaka ove knjige je zasigurno kako razvitak jezika nije nimalo jednostavna stvar i ovisi o mnogim čimbenicima. Ima li tu kakvih danosti? Primjerice, je li širenje latinskog bila tek slučajnost, ili nešto više?
Kada promatrate cjelinu jezične povijesti Europe mogu se uočiti neki obrasci: „uspješni“ su redovito bili oni jezici kojima su se služile zajednice čiji su pripadnici imali visok društveni prestiž, ali ujedno i one koje su bile inkluzivne, odnosno one kojima su se došljaci mogli pridružiti. U doba Rimskoga Carstva mogli ste postati Rimljaninom, bilo kao barbarin, bilo kao oslobođeni rob, ali ako ste htjeli sudjelovati u rimskim kulturnim, pravnim i društvenim institucijama, morali ste naučiti latinski jezik. U petom stoljeću, kada se više isplatilo pridružiti nekom germanskom vojvodi u pljački rimskih provincija nego postati rimskim građaninom dogodio se krah rimske imigracijske politike – ali i sumrak latinskoga jezika u velikom dijelu Europe.
Velika tema vaše knjige je i jezična politika, odnos identiteta i jezika – ili skrb za jezik. Koji su primjeri uspjeha i neuspjeha u tom području? Kako stoji hrvatski jezik?
Kada u mojoj knjizi pogledate koliki se broj jezika govorio u Europi i iščeznuo, te koliko ih se još govori, ali bez gotovo ikakva službenog statusa, onda se nameće zaključak da je hrvatski među onim malobrojnim jezicima koji su ne samo preživjeli, već se i ostvarili kao nosioci kulture i nacionalnog identiteta. S hrvatskim je jezikom sve u najboljem redu i nikakve velike reforme nisu mu potrebne, pa ni državne intervencije s ciljem zaštite njegova statusa.
Sami kažete kako je „Lingvističku povijest Europe“ najbolje čitati kao subjektivni pogled jednog lingvista na jezičnu povijest Europe, i ono što njezin autor u toj povijesti smatra lingvistički zanimljivim i relevantnim. Što je vama osobno u njoj najrelevantnije, i gdje ste bili najsubjektivniji?
Nitko ne može biti doista stručnjak o svim jezicima u svim povijesnim razdobljima. Ja sam se najviše bavio pretpovijesnim zbivanjima koja su dovela do toga da danas gotovo cijela Europa govori indoeuropskim jezicima, te ekspanzijom Rimskoga Carstva i ranosrednjovjekovnim migracijama koje su u najvećoj mjeri oblikovale jezičnu kartu Europe kakvu danas poznajemo. Također su mi jako zanimljiva zbivanja u ranom novovjekovlju, jer njihovo pravilno razumijevanje pomaže da se razbije mit prema kojemu veza jezika i nacije nastaje tek s razvitkom nacionalnih država u 19. stoljeću. Možda sam u knjizi ponešto zanemario sudbinu europskih jezika u doba razvijenoga srednjeg vijeka i renesanse, jer ta razdoblja nisu toliko relevantna za ona pitanja koja mene zanimaju.
U predgovoru zapisujete kako ne znate kako bi trebalo pisati „Europska unija“, s oba velika početna slova ili ne, kao državu ili zajednicu država, i kako više ne znamo što je europska kultura i koliko nas ona određuje. Što mislite o današnjoj Europskoj uniji, i o načinu njezina nastanka?
Još se ne zna koliko je europska integracija trajan projekt. Ono što ljudima u jednom razdoblju izgleda kao konačno rješenje njihovih problema, povijest nam često prokazuje kao prolaznu zabludu; u Trajanovo doba veći je dio Europe bio ujedinjen jednom kulturom i jezikom, i mnogi su rimski građani zacijelo vjerovali da će pax Romana trajati dovijeka. Ali razdoblje ratova i političke nestabilnosti uslijedilo je već za nekoliko desetljeća, a propast antičke civilizacije za svega nekoliko stoljeća. Ne želim biti prorok o tome kakva je budućnost EU-a, no mogu samo reći da nas povijest uči da se etnički i nacionalni identiteti ne stvaraju tako da se političke elite dogovore o zajedničkom tržištu i monetarnoj politici na nekom teritoriju podijeljenom različitim tradicijama, kulturama, jezicima i mentalitetima.
U svibnju 2006. već ste izabrani za člana suradnika, a danas se o vama govori kao o najmlađem hrvatskom akademiku. Što vam danas ta pozicija znači? Olakšava li vaš znanstveni rad?
Na taj sam izbor neobično ponosan. On mi olakšava bavljenje znanošću jer više ne moram misliti na formalne – i često besmislene – uvjete za izbor u više zvanje ili napredak u karijeri. Mogu se baviti onim što doista želim i što me zanima. Ali status akademika predstavlja i određeni pritisak jer moram, najviše pred samim sobom, opravdavati da sam zaslužio taj status i da se zbog priznanja nisam ulijenio kao da više ništa u životu ne moram raditi.
Kako gledate na današnju ulogu, ustroj i značenje HAZU? Koliko je ona neovisna?
Ako u ovom društvu postoji uistinu neovisna institucija, onda je to HAZU. Članovi su u pravilu ljudi koji zbog svog profesionalnog ugleda i životnih postignuća imaju integritet i nisu podložni političkim pritiscima. Ne financira je Ministarstvo znanosti, već izravno Sabor, pa tako nije neposredno podložna utjecajima izvršne vlasti. Djelomično se HAZU financira i prihodima od vlastite imovine i mislim da bi bilo dobro za njenu neovisnost kada bi se postotak takvih prihoda povećao. Potpuna financijska neovisnost o državi pomogla bi da HAZU održi svoj status integrativnog i objektivnog činioca u hrvatskoj javnosti, na način da se ne plete u dnevnopolitička pitanja, a da ipak o važnim problemima društva u ključnim trenutcima iznese svoj stav, kao u vrijeme referenduma o pristupanju Hrvatske EU. U nekim bi slučajevima HAZU mogla biti i glasnija, a i mediji bi joj trebali davati više prostora: primjerice, svaku bih vladu prije donošenja proračuna podsjećao da su izdvajanja za znanost i obrazovanje u Hrvatskoj sramotno niska. Tako nešto ne bi bilo politiziranje, jer zakonska je dužnost HAZU da se brine za razvitak znanosti u našoj zemlji.
Kako sebe politički određujete? Moglo bi vas se nazvati hrvatskim ekvivalentom američkog republikanca – slažete li se s tom ocjenom?
Ne bih rekao; u Americi, gdje su drugi kriteriji što je politički „lijevo“, a što „desno“, ja bih bio smatran ljevičarem. I doista su moji pogledi u nekim stvarima prilično radikalno lijevi: mislim, primjerice, da bi zdravstveno osiguranje trebalo biti potpuno besplatno svima (kao u Ujedinjenom Kraljevstvu, koje je inače vrlo kapitalistička zemlja), zalagao bih se za uvođenje poreza na nasljedstvo, kako bi ekonomske razlike među građanima bile rezultat njihova rada i nadarenosti, a ne boljih startnih pozicija u životu. S druge su strane moji pogledi izrazito desno-liberalni: mislim da se država nema pravo propisima uplitati u život građana sve dok oni svojim ponašanjem ne štete drugima, zalažem se za apsolutnu slobodu govora, čak i kada je on politički nekorektan, a smatram i da je današnjem društvu potrebna opća deregulacija. To se odnosi i na ekonomsku sferu, jer državno uplitanje u tržišne zakone koči ekonomski napredak i vodi klijentelizmu i korupciji, o čemu svjedočimo u Hrvatskoj. Naposljetku, za razliku od mnogih europskih liberala, ja ne mislim da se moram opravdavati što je moj kulturni i politički obzor prije svega Hrvatska, a tek nakon toga srednja i sredozemna Europa i čitav svijet. Ne mislim da među mojim pogledima postoje proturječja, oni su rezultat slobodnog i svjesnog izbora na temelju vrijednosti do kojih mi je stalo i koje su zacijelo donekle određene i mojim temperamentom.
Na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog Fakulteta, vašem matičnom odsjeku, politička je konstelacija doista šarolika. Tu su vaši kolege profesori Marin Andrijašević, koji je član HNS-a, Mate Kapović iz Radničke fronte, Milorad Pupovac iz SDSS-a, a vratio se i Bojan Glavašević, koji je novi član SDP-a. Kako se navedena situacija reflektira na rad Odsjeka?
U znanstvenim i obrazovnim institucijama politika se ne smije miješati sa znanošću. Mate Kapović bio je moj asistent, i premda se u politici s njim nikako ne slažem, to nije utjecalo na naš profesionalni odnos. Međutim, fakulteti ne bi trebali postajati sinekura za političare koje znanost zapravo ne zanima, ili im politički angažman ne ostavlja vremena da se njome bave, a radno zakonodavstvo u Hrvatskoj omogućuje upravo takve aranžmane. Treba i tu razlikovati konkretne slučajeve. Kapović je objavio neke vrlo vrijedne prinose lingvistici, uključujući i nedavno objavljenu „Povijest hrvatske akcentuacije“, njegovo bavljenje politikom ne utječe na izvrsnost njegova znanstvenog rada. S druge strane, posve je moguće da je Milorad Pupovac u posljednjih dvadeset i pet godina objavio neki spomena vrijedan rad u lingvistici, ali ja za njega ne znam.
Po vama je sustav financiranja znanstvenih projekata uništen, a za to je razdoblje od 2011. do 2013. bilo ključno. Pišete da su postupci prijavljivanja projekata prilično dugotrajni i previše komplicirani. U kakvom je stanju naša znanost?
Opća birokratizacija svega zahvaća i znanost. U odlučivanju o tome što će se financirati izbjegava se svaka osobna odgovornost, a zaključuje se, otprilike, ovako: znanstvenici ponekad nenamjenski troše sredstva za znanstvena istraživanja, pa umjesto na konferencije odlaze na safari u Afriku; to što se postojeći propisi ne poštuju pokušava se riješiti donošenjem novih, još kompliciranijih propisa. Za kontrolu poštovanja tih propisa zapošljava se još administracije, a i znanstvenici se pretvaraju u administratore koji se bave ispunjavanjem tablica i obrazaca kako bi ispunili nove zahtjeve administracije, koja generiranjem obrazaca opravdava svoje postojanje. Posljedica je svega da oni znanstvenici kojima je najviše stalo do istraživanja odustaju od prijava na projekte, da bi izbjegli bavljenje obrascima i tablicama.
Još uvijek se vodi rasprava oko kurikularne reforme koja bi trebala pomoći napretku obrazovnog sustava. Kakvo je vaše mišljenje? Što su po vama sporna mjesta reforme?
U trenutku našega razgovora još se ne zna što će biti s kurikularnom reformom. Po mojem su mišljenju promjene u našem obrazovnom sustavu potrebne, ali još više u sveučilišnom obrazovanju gdje za svjetskim standardima zaostajemo više nego u osnovnoj i srednjoj školi. Mnogo je toga u dokumentima koje je predložila „Ekspertna skupina“ dr. Jokića pozitivno, osobito u tehničkim predmetima i informatici, gdje bi naglasak trebao biti na usvajanju specifičnih sposobnosti (npr. programiranja), a ne apstraktno shvaćenih „znanja“ ili na štrebanju činjenica. I u nekim humanističkim predmetima takav je pristup primjeren – npr. u nastavi stranih jezika – ali nije u svima. Kada u nastavi povijesti ili književosti naglasak premjestite sa sadržaja učenja na usvajanje „vrijednosti“, postoji opasnost da to dovede do relativiziranja spoznaje, a time i do ideologizacije (bilo lijeve, bilo desne). Ako se ne preuzme odgovornost i ne odredi „kanon“ književnih tekstova koje učenici moraju pročitati, time se sugerira da ne postoje objektivne kulturne vrijednosti, već ih svatko može stvoriti u skladu sa svojim svjetonazorom ili ideologijom. Ako u povijesti nije potrebno znati činjenice, već samo tumačiti povijesne izvore tako da učenici usvoje određene „vrijednosti“, onda se i povijesna istina relativizira, što znači da se može oblikovati prema nečijoj ideologiji. Druga je opasnost da se reforma obrazovanja svede samo na usvajanje tablica s ishodima učenja za pojedine predmete (što čini 90% dokumenata ponuđenih javnosti), pri čemu ne će biti ništa od informatizacije i digitalizacije udžbenika, povećanja plaća nastavnicima i opremanja škola laboratorijima. Ima samo jedna gora stvar od neprovođenja reforme obrazovanja: to je ako vas političari uvjere da su reformu proveli, a zapravo su samo amenovali niz dokumenata, papira koji u stvarnosti ne će ništa promijeniti. Sjeća li se netko kako je završilo s uvođenjem bolonjskoga sustava na naša sveučilišta?
Jedan od medijski eksponiranijih događaja bila je i moguća suradnja Filozofskog Fakulteta s Katoličko-bogoslovnim fakultetom. Smatrate li da je došlo do nepotrebne ideologizacije tog događaja? Posljednji u nizu događaja je ponovni sukob s dekanom zbog skidanja transparenata.
Što se tiče postavljanja transparenata na zgradu Fakulteta, ja sam za apsolutnu slobodu izražavanja, što znači da ne bih imao ništa protiv ni da transparente postavljaju studenti drukčijih, desnih i konzervativnih svjetonazora, ali ne čini mi se da bi većina bila tolerantna prema pokušajima da se to i učini (recimo, kada bi netko htio postaviti transparent „Studenti Filozofskoga fakulteta protiv titoizma“, ili „Pobačaj je ubojstvo nerođene djece“). S obzirom da je javna površina Filozofskoga fakulteta ograničena, a broj političkih stavova koji se mogu artikulirati je beskonačan, možda je ipak bolje dogovoriti se i na zgradu ne stavljati nikakve transparente. Ova priča o dogovaranju i toleranciji vodi me i odgovoru na pitanje o odnosu prema suradnji s KBF-om. Bilo bi posve u redu da studenti protestiraju protiv propisa koji omogućuju Crkvi da imenuje predavače vjeronauka u javnim školama, umjesto da sprečavaju svoje kolege s KBF-a da studiraju što žele zato jer ih smetaju ljudi drukčijeg svjetonazora u vlastitoj sredini.
Kako općenito gledate na položaj Sveučilišta u Zagrebu, s obzirom na pad na relevantnim ljestvicama, i u odnosu na regiju?
O položaju naših sveučilišta dovoljno govore rang-liste koje se objavljuju svake godine: ne samo najpoznatija šangajska rang-lista, već doslovno sve međunarodne liste na kojima hrvatskih sveučilišta uopće nema. Postoji problem u metodologiji kako se te liste izrađuju (primjerice, jedan od pokazatelja uspješnosti sveučilišta je prosječna plaća završenih studenata, što ne može biti objektivno kada se naša sveučilišta uspoređuju s američkima), a i ne zaostajemo u svim disciplinama podjednako. Koliko sam ja upoznat, neki su naši fakulteti na vrhunskoj svjetskoj razini, ali prosjek nam je slab. Posebno se to odnosi na doktorske studije, koji bi morali obrazovati znanstvenu elitu, a kod nas se pretvaraju u dodatni izvor zarade za sveučilišne profesore i formalnost koju budući znanstvenici moraju odraditi.
Lingvistika se nekoć, u 19. stoljeću, činila kao znanost koja će postati središnjom u humanistici. U kakvoj je danas ona poziciji, i koje bi znanosti danas mogle takvima smatrati?
Lingvistika je danas sve manje jedinstvena znanost: metode koje se koriste u neurolingvistici, indoeuropeistici, tipologiji, računalnoj lingvistici i sociolingvistici vrlo su raznorodne, a i pitanja koja postavljaju te discipline su različita. Kao i druge humanističke znanosti, i lingvistika sve više postaje dijelom interdisciplinarnoga projekta kojemu je cilj na znanstven način objasniti ljudsku narav i ponašanje. Osobno smatram da će u tom projektu najveću ulogu imati kognitivna neuroznanost i evolucijska psihologija, a od lingvističkih disciplina neurolingvistika zasnovana na temeljitom poznavanju jezične tipologije. To su znanosti koje će u budućnosti dovesti do prebrođivanja jaza između prirodnih i humanističkih znanosti.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2016.
Autor: Neven Vulić