Kad bismo govorili o nekom drugom Tomislavu Brleku (primjerice iz paralelnog svemira) možda bismo samo ovlaš spomenuli kako se radi o docentu s Odsjeka za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, i tako ga deklarirali kao još jednog akademskog radnika. Tu bismo s pričom stali i prešli na knjigu. No u slučaju ovog Tomislava Brleka ipak treba još ponešto dodati.
Radi se o osobi koja kompulzivno čita, ali i rado dijeli svoja čitateljska iskustva, ne troši vrijeme na inače prazne radnje, već ih ispunjava tekstom. Primjerice, kad sam ga posljednji put susreo, išao je Jurišićevom s otvorenim ćirilićnim izdanjem Krležinih pjesama i čitao. Nije gubio vrijeme samo na hodanje, već je istovremeno upražnjavao svoju najveću strast.
U razgovoru s njim može se saznati ponešto o svačemu, ali najčešće o književnosti, od detalja o Stephen Kingovom „11/22/63“, opsežnom romanu o vremenskom putniku koji želi spasiti JFK-a od atentata, do Jonathana Littella i njegovih „Les Bienveillantes“, koje Brlek smatra zasad najboljim romanom 21. stoljeća, a kojem je posvećen dio „Lekcija“.
Stoga nije ni čudo što Brlek uvod svoje nove knjige otvara Foucaltovim citatom (Što sam ja? Čitatelj.) „jer je svrha književnosti čitanje“. I sâm kaže kako iza te naizgled sasvim neproblematične i samorazumljive tvrdnje ipak postoji cijeli kompleks nimalo jednostavnih reperkusija, koje detaljno razlaže, kao i ostalu tematiziranu književnu problematiku.
U nizu teorijskih i praktičkih zahtjeva postavljenih pred suvremenu znanost o tumačenju (književnih) tekstova Brlek se logično najviše posvećuje samom procesu čitanja i razumijevanja teksta. Na samom kraju knjige zaključuje kako je čak i u znanstvenim krugovima „zazor spram čitanja u proučavanju književnosti posljednjih desetljeća toliko izražen“.
„Lekcije“ su od drugog poglavlja strukturirane tako da se nakon teorijskih uvida navedena cjelina ilustrira određenim književnim djelom koje oprimjeruje prethodnu teorijsku problematiku i eksplicirani zaključak. Takvi primjeri u pravilu su neočekivano zanimljivi jer su detaljno objašnjeni razlozi određene akademske recepcije (koja često zna biti potpuno pogrešna), ali i razlozi raznih nesporazuma u vezi određenog djela.
Druga cjelina, „Pravila igre“, posvećena je fluidnoj naravi traženja književnog značenja, ali i nedostatku konsenzusa oko potrebnih kompetencija takvih istraživača. Na primjeru proze Teda Hughesa „Shakespeare and the Goddess of Complete Being“, odbačenoj kao šekspirijanski irelevantnoj jer je previše odudarala od „najreprezentativnije paradigme, tzv. novog historizma“, Brlek pokazuje kako suvremena kritika baš i nije toliko liberalna kakvom se prikazuje, niti ima razumijevanja za ekscentrične pristupe i ne baš egzemplarne primjere.
Poglavlje „More historico“ (gdje se upozorava na propuste jednog od dominantnijih suvremenih književnoteorijskih modela, već spomenutog novog historizma) autor uparuje s Don DeLillovim „Underworldom“, osebujnim romanesknim prikazom američkog hladnoratovskog razdoblja.
Poglavlja o radikalnoj književnosti (i radikalnim Littellovim „Les Bienveillantes“), o kulturi i kulturnoj pripadnosti, i o moderni i modernosti najzahvalnija su za čitanje, jer osim što se radi o nešto prohodnijim tekstovima, posljednja dva za primjere uzimaju nama zanimljiva i bliska djela, jedno Davida Albaharija i njegov roman „Snežni čovjek“, a drugo recentnu poetsku zbirku Tonka Maroevića „Redak mulja, redak pjene“.
Ova knjiga je crna, tvrdih korica, bez fotografija i ilustracija, a dodatno je zastrašujuća jer skriva gust akademski tekst koji iziskuje nekoliko čitanja. Stoga uopće ne sumnjam kako je broj zainteresiranih čitatelja a priori izuzetno malen.
Ali ja sam nakon „Lekcija“ (baš kao nakon „Crne tinte“ Ingrid Šafranek, ili „Houellebecqa“ Marinka Koščeca) poželio sve unutra spomenuto pročitati, i Littella, i Hughesa, i Maroevićeve talijanske uzore, jer se kod Brleka snažno osjeti i taj ljubavnički ton obožavatelja knjige koji je teško zanemariti.
Naravno, teško je i biti upućen u sve što Brlek u „Lekcijama“ navodi (valjda se zato i zovu lekcije), a pogotovo je bolno zamisliti iščitavanje kompletne literature navedene u fusnotama ili tekstovima (Derrida, Agamben, Lyotard, Husserl, Luhman, LaCapra…).
Bez obzira na zahtjevnost ovih tumačenja (i akademsku težinu sintakse, leksika i sadržaja) jasnoća koja se skriva iza naizgledne kompliciranosti samog teksta je kristalna. Upućenost, slojevitost i čista argumentacija Brlekovih „Lekcija“ nije iznenađujuća, pogotovo s obzirom na njegovu sveprožimajuću zaokupljenost književnošću i teorijskim produktima iste.
Zato osim prvog mota knjige (Naučiti čitati znači zapaliti vatru. – Hugo, Jadnici), nije nimalo neobično da je Brlek svoje djelo završio intertekstualno, i to baš istom riječju kojom je Joyce zaokružio svog „Uliksa“, s jednim velikim DA.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2016.
Autor: Neven Vulić