Ne znam vjeruje li itko još uvijek u slučajnosti, no čim sam spazio naše izdanje „Bengalske noći“ i ugledao ime autora znao sam da se radi o zaista posebnom romanu, ne samo zbog biblioteke u kojoj je objavljen.
Razlozi moje naklonosti Mircei Eliadeu višestruki su, i snažno vezani uz njegov znanstveni rad. Kod nas je primarno poznat kao povjesničar religija, antropolog i hermeneutičar, a tek onda kao pisac, što je zapravo prilično nepravedno kad se uzme u obzir kako je u dva navrata bio kandidat za Nobelovu nagradu iz književnosti.
Rođen 1907. u Bukureštu, u Rumunjsku se nakon 1945. zbog političkih prilika ne želi vratiti već predaje na pariškom sveučilištu École Pratique des Hautes Études. Desetljeće kasnije skrasio se u Chicagu, gdje uskoro postaje članom Američke akademije znanosti i umjetnosti. Sve do smrti Ceaușescuov režim nagovara ga da se vrati u Rumunjsku kako bi se barem dio njegova međunarodna ugleda prelio i na rumunjsku vlast.
Kao izniman erudit Eliade je u akademskoj domeni ostvario toliko dojmljiv uspjeh kako je teško i pretpostaviti da je zapravo započeo kao spisatelj.
„Bengalska noć“ peti je Eliadeov roman koji ga je u Rumunjskoj proslavio odmah po objavljivanju, 1933. godine. Autor je tad imao tek 26 godina, a međunarodnu znanstvenu karijeru koju će kasnije ostvariti nije mogao ni sanjati.
Hrvatski naziv romana preuzet je od francuske inačice naslova, „La nuit bengali“, dok je originalni naslov ujedno i stvarno ime indijske djevojke u koju se autor zaljubio – „Maitreyi“.
Neke specifičnosti Eliadeovog prosedea tad kad su objavljene nisu bile zabrinjavajuće, poput činjenica da Indijce naziva „neciviliziranima“, „prljavima“, a samu Maitreyi, radi koje će kasnije patiti, već na prvim stranicama opisuje također „prljavom“, „crnom“ i „primitivnom“. Ipak, takvi su postupci iz današnje perspektive iznimno dragocjeni jer vjerno prikazuju povijesni kontekst.
Djevojka iz romana, punim imenom Maitreyi Devi, poznata je indijska spisateljica koju je od mladosti protežirao veliki indijski pjesnik Rabindranath Tagore koji je kao prvi neeuropejac osvojio Nobelovu nagradu 1913. godine. Napisao je i predgovor njezinom poetskom prvijencu kojeg je objavila s 16 godina. Taj se događaj spominje i u Eliadeovu tekstu, kao i detalj da je Eliadeu Maitreyijin otac bio mentor.
Autor miješa fikciju i fakciju (na način da nije lako odgonetnuti koji su dijelovi narativa istiniti, a koji su tek romaneskna nadgradnja) zapravo opisujući vlastita iskustva studiranja u Indiji, a pogotovo približavanje intrigantnoj mentorovoj kćeri nakon preseljenja u njegov dom.
Mircea Eliade bio je izuzetno nadaren student, baš kao i Englez Allan iz romana, a obojici je njihov idol pomogao stipendijom. Eliade je 1930. boravio u Kolkati kod profesora Dasgupte, autora impresivne „Povijesti indijske filozofije“, a Allan iz romana kod izmišljenog indijskog inžinjera Sena.
Ono što Eliade nikako nije želio mijenjati ime je mentorove kćeri Maitreyi, zbog koje su obojica, i autor i narator, protjerani iz kuće svog mentora, i u stvarnom životu – i u romanu.
Maitreyi Devi puno je godina kasnije saznala kako je Eliade napisao hit-roman o njihovom upoznavanju i odnosu (originalno nazvan „Maitreyi“), i kako je u Rumunjskoj i Francuskoj zbog popularnosti romana svi poznaju po imenu, pa je 1974. godine na bengalskom izdala vlastiti romaneskni odgovor „Na Hanyate“ („Ne umire“) u kojem primjerice poriče ikakav tjelesni kontakt među njima.
„Bengalska noć“ je fascinantan roman o osuđenoj ljubavi, što istovremeno može zazvučati kao toliko pogrešno i tendenciozno određenje teksta koji je, zbog onog što prenosi, ponekad jako daleko od ljubavnog. Iz njega teku mlazovi međukulturnog nerazumijevanja, kolonijalnih predrasuda, intimnog očaja i razočaranja, i što je najpotresnije, prekasnog odustajanja. U njemu otkrivamo nepremostive razlike u poimanju svijeta koje su kasnije Eliadeu pripomogle u znanstvenoj potrazi za sličnostima i razlikama u svjetskim religijama.
Eliade njeguje ono što odlikuje svakog zaista velikog pisca: piše jednostavno, ne udaljava se od plauzibilnog i realnog, uvjerljiv je čak i kad iznevjeri očekivanja, a kirurški precizna i pronicava detekcija značenja vlastitih postupaka dijelom otkriva i velikog znanstvenika koji će se etablirati tek kasnije. Čitatelju je uvijek jasno kako je protagonist duboko human, čak i kad opisuje poteze sebičnog slabića, dezavuiranog i sebeljubnog europejca kojeg je teško ne razumjeti.
Oba romana, i Eliadeov i Devijin, kasnije su postali filmski predlošci, dok u nizu ekranizacija Eliadeovih djela treba istaknuti „Mladost bez mladosti“, novelu koju je za film 2007. prilagodio veliki Francis Ford Coppola.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2015.
Autor: Neven Vulić