Georges Perec velik je spisatelj, kojeg i Michel Houellebecq u „Karti i teritoriju“ naziva književnim virtuozom. Perec je, uz primjerice Raymonda Queneaua i Itala Calvina, bio Oulipovac, član književne grupe koja smatra kako su jezične restrikcije i nametanje strogih pravila prilikom pisanja snažan poticaj za maštu.
Roman „Ispario“ Georges Perec zato je napisao ne koristeći riječi koje u svom pisanom obliku sadrže najčešći vokal u francuskom jeziku, samoglasnik „e“. Isčeznuće tog bitnog vokala u romanu predstavlja i sve ono što je Perecu, koji je bio židovskog podrijetla, nestalo iz stvarnog života.
Naime, otac mu je ubijen za vrijeme Drugog svjetskog rata, a majka je odvedena u Auschwitz i nikada nije saznao što se s njom dogodilo. Službeni dokument koji je opisivao majčinu sudbinu, a kojeg je Perec dobio nakon rata, je tzv. acte de disparition.
„La disparition“ ili „Ispario“ vrhunski je roman, čuven po tome što je teško prevodiv, pa sam se isprva iznenadio kad Vanda Mikšić nije dobila nagradu za njegov prijevod. Te 2013. godine nagradu je odnijela Xenia Detoni za impresivne „Paralelne pripovijesti“, opsežno djelo Pétera Nádasa koje se proteže na čak 1572 stranice.
No, evo, dvije godine kasnije Vanda Mikšić napokon je došla na svoje. Dobila je godišnju nagradu Iso Velikanović za najbolji prijevod, za Perecov „Život način uporabe“.
U knjizi, ispod samog naslova, stoji „romani“, u pluralu, kako bi se jasno označio doseg ideje koja se krija iza tog teksta. „Život način uporabe“ nije klasičan „roman“, već suptilno književno vrelo premreženih sudbina koje veže samo jedna stvar – pariška zgrada u kojoj svi zajedno obitavaju. Polifonija prikazanih egzistencija utoliko možda i zaslužuje takvu neobičnu kategorizaciju.
Perecovo djelo prati žitelje navedenog pariškog kondominija u rasponu od 100 godina, od 1875. do 1975. godine, ali i arhitektonske, tlocrtne, funkcionalne i operativne metamorfoze prostora imaginarne zgrade u nepostojećoj ulici Simon-Crubellier, broj 11, u Parizu.
U raznim dijelovima te građevine živjeli su, ili s njom bili povezani, i trapezist koji padne u smrt, student kojeg hvataju nacisti, dama koja svaki dan u isto vrijeme ide svom suprugu na grob, leksikograf-ubojica zastarjelih riječi, prizivač vraga, biciklist Tour de Francea, sudac kleptoman, žena koja se osvećuje patuljku, i mnogi drugi. Mjesto na kojem je prizvan vrag kasnije je pretvoreno u kuhinju, a, kako Perec piše, stubištem i dalje prolaze sjene svih onih koji su tu nekoć živjeli.
Premda ovo djelo nema čvrstu narativnu okosnicu, već skače kroz vrijeme, osobe i prostor zgrade, ipak je ono najbliže centralnoj priči životni projekt jednog od najupečatljivijih likova u zgradi, gospodina Bartlebootha.
Njegov san je sljedeći. Naučiti slikati u 10 godina. U sljedećih 20 godina izraditi 500 akvarela morskih luka, a kako koji bude gotov proslijediti ih gospodinu koji će ih izrezivati u puzzle od 750 dijelova. A posljednjih 20 godina te puzzle slagati, zalijepiti ih u akvarele kakvima su i bili prije rezanja, a zatim ih na mjestima gdje su originalno i naslikani – rastopiti u otopini, kako bi od njih ostao samo bijeli papir, kao da se zapravo ništa nije dogodilo.
„Život način uporabe“ je utoliko, osim lucidnog prihvaćanja zaborava i nestajanja, i alegorijski prikaz uzaludnih životnih borbi, vrsta uroborosa, zmije koja si grize rep i sama u sebi nestaje, kratka implozija nakon koje ne ostaje ništa, ni povijest, ni doživljaji, ni snovi, ni želje onih koji su taj fikcionalni san odsanjali. Ovo djelo zato i završava smrću, kao krajnjom konsekvencom svega što nas okružuje.
Suvišak teksta u romanu suvišak je svakodnevnog života. Autor time želi prikazati kompleksnost stvarnog svijeta, skupa sa svim predmetima koje smo nagomilali u svojim životnim prostorima, predmetima koje smo uništili ili pogubili, i koje smo odbacili po tavanima i podrumima.
U minucioznim i opsesivnim nabrajanjima sitnica i stvari koje svaki od stanara ovog romana posjeduje reflektiraju se njihovi interesi, njihov karakter, i, u krajnjoj liniji, u tome se zrcale i vrijednosti i prioriteti koji im određuju živote.
„Stvari“ su, i to ne igrom slučaja, i naslov prvog Perecovog romana, jer one pripovijedaju o tome kako smo živjeli, koliko smo živjeli, i na koji način smo živjeli. A vrijeme potrebno da stvari koje smo skupili ili izradili nestanu dobar je pokazatelj stvarnog značaja naših života.
„Život način uporabe“ opsežan je roman, proteže se na nekih 550 stranica bez dodataka, i svojom formom i idejom predstavlja malo teži, ali i slađi zalogaj onim čitateljima koji uživaju u jezičnoj virtuoznosti, nezauzdanoj imaginaciji i briljantnoj realizaciji razigrane ideje prikaza životne dinamike jedne imaginarne zgrade – koja zapravo predstavlja život kakav jest, i time ga slavi.
Georges Perec vrhunski je autor, erudit, enigmatičar i pragmatičar koji zna koliko o nama govore stvari koje nas okružuju, kao i prostori koji ih skrivaju. Svaki takav mali puzzle dio je jednog velikog puzzlea, kako u ovom romanu, tako i u životu.
I kad se čovjek nad tim zamisli, postavi si pitanja koja ponekad želi i potisnuti. Koliko trenutaka, misli, događaja – zauvijek nestane iz našeg sjećanja, čak i dok smo još živi. I koliko je sitnih odluka, grešaka, krivo usmjerene pažnje, ali i samog života kondenzirano u jednom jedinom zaboravljenom kovčegu na tavanu, upravo onom kovčegu čiji sadržaj Perec toliko detaljno opisuje?
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2015.
Autor: Neven Vulić