Nije se teško prisjetiti mističnih, maglovitih i uzbuđujućih krajolika koje su u nekoj nježnijoj i nevinijoj dobi knjige oblikovale u nama, iz ništavila, kada je gotovo svaki tekst bio čaroban, i kada je radost čitanja bila sasvim normalna stvar, neokaljana očekivanjima, iskustvom, lošim raspoloženjem ili jednostavno životom.
Najpodnošljiviji dijelovi egzistencije ponekad postaju imaginarni krajolici velikih pisaca, prikazi svedeni na ljudsku mjeru gdje nelogična i siva moralnost postaje tek kulisa, frustrirajuća i neshvatljiva kompleksnost svijeta preuzme sasvim prihvatljiva obličja, a i ta nezgodna potreba za fizičkim pomicanjem svede se na minimum.
Aristokratska gimnastika uma tako ponekad promišlja ovaj ili onaj predmet, preuzima ove ili one fenomene i svodi ih na dvije fiksne fizičke dimenzije, one stupaca, i one redaka. Iz njih se već pomalo zaboravljenim procesom čitanja rađa još toliko dimenzija, te taj svijet odjednom oživljava; apstraktni se prostor gotovo nadnaravno naseljava i puni blijedim prikazama tuđih doživljaja koje postaju sve stvarnije i živopisnije kako se počnu odmjeravati i prepoznavati s našim intimnim iskustvima.
David zapisuje kako je u ljudskoj prirodi da uživa u priči, jer priča je jedna vrsta sna, a san otvara vrata novim svetovima. Dodaje kako su reči najmoćnija sila ovog i drugih svetova, glasovi i slova su osnova svih stvari. Svaka duša koja je ikad postojala i koja će postojati sastavljena je od njih, te postoje horizontalna i vertikalna radnja. Horizontalna podrazumeva uobičajen dramski tok, a vertikalna obuhvata (…) doživljaj, zarobljavanje misli, vlast nad duhom, i može se usporediti s olujnim vrtlogom koji sa sobom odvlači sve što dohvati. Upravo ta vertikalna radnja, ili mistični olujni vrtlog koji zarobljava duh, najprepoznatljiviji je dio rukopisa ovog velikog pisca.
Filip David nikada nije bio intelektualac po mjeri, te jedan esej koji tematizira situaciju ranih i ratnih devedesetih zaključuje ovako: Zagrljaj intelektualca sa autoritetom zagrljaj je moralnog samoubice. David u to doba nije znao kako izraziti svoje potpuno neslaganje, ogorčenje i protest zbog svega što je predstavljao Miloševićev režim, pa je jednom novinaru rekao: U ovakvoj zemlji ne preostaje vam ništa nego da budete izdajnik. Radio B92 vrtio je tu njegovu rečenicu kao džingl.
U nedavnom intervjuu kaže kako se od literature i dalje teško može živjeti. Kada mu od tih 20, 30 ili 50 ljudi s promocije priđe jedan s njegovom knjigom u kojoj su mnogi redovi podcrtani, sjeti se Borgesa koji saznaje da mu je prva knjiga prodana u 10 primjeraka. Argentinski spisatelj upitao se tom prilikom tko su ostalih devet čitatelja, jer je jednog već bio upoznao.
Nakon tri zbirke priča, tri knjige eseja, dva romana i Knjige pisama s Mirkom Kovačem, ovaj 74-godišnji pisac otkriva da ima u planu još jednu zbirku priča i jedan roman, i smatra kako je to sasvim dovoljno.
Princ vatre knjiga je sabranih priča, većinom su iz Davidovih prijašnjih zbirki, ali su uvedena i dva segmenta iz romana San o ljubavi i smrti. Zbirka broji ukupno 36 priča od kojih su četiri prethodno neobjavljene, te su one možda i najbitnije za dijakronijsko sagledavanje tematskih promjena u kasnijim tekstovima ovog spisatelja.
Treba napomenuti kako je jedanaest priča iz autorove prve zbirke Bunar u tamnoj šumi koja je objavljena 1964. godine, kada je Filip David imao tek 24, dok je ostatak nastajao od onda do nedavno. Već je od prve priče jasno kako se radi o odličnim tekstovima i formiranom piscu, te zapravo začuđuje stilska ujednačenost i održana visoka razina pripovjedanja.
Lutanje mističnim svjetovima hasida i kabalista, te židovskim mitološkim naslijeđem evocira velike pisce židovske i jidiš književnosti poput Isaaca Bashevisa Singera, ali i Franza Kafku, Jorge Luisa Borgesa, Guy de Maupassanta, pa i one manje fantastične poput Voltairea, čijeg Candida autor rado i često citira.
Dinamično, živopisno i precizno pripovijedanje konstanta je od samog početka zbirke, gdje se, kako Mirko Kovač u pogovoru navodi, na stvarnost gleda s otmjene distance i više vjeruje imaginaciji kao književnom sredstvu, nego zgodama i činjenicama svakidašnjice.
U Princu vatre, prvoj priči, tako se spominje dibuk, duh osuđen na lutanje, i golem, mitsko i poslušno čudovište nastalo od blata koje iz nejasnog razloga želi uništiti svog stvoritelja, starca koji mu je udahnuo život. Navodi se i legenda o mladiću koji ne može umrijeti jer su mu sveta slova urezana u kožu i osuđen je na vječno lutanje. Kroz židovske mitove i legende progovara se o patnji, ograničenosti i nestalnosti ljudske sudbine. Arhetipski simboli poput sunca, mjeseca, života, smrti i vremena često su antropomorfizirani, kao što je i sama krivnja u priči Porodična hronika.
No nasuprot nepokolebljivim nadnaravnim silama i mističnoj moći koja je toliko snažna da diže mrtve iz groba kako bi plesali u Brdu izgubljenih ili omogućava uznesenje u nebo, kao u Otkupu, ne zaboravlja se ni nemoć. U priči Crna Indija zemljopisno prostranstvo pobjeđuje ljudsku misao, te se tjelesno ograničenje spominje u kontekstu egzistencijalnog horora u zaključku: Osećao je užas pred ogromnim prostranstvom rodne Azije koju nisu mogli da savladaju ni magija ni misao.
Autor cijelo vrijeme vješto balansira između sna i jave, sablasnosti i začudnosti, racionalnog i iracionalnog, ljudi i demona, a potkraj zbirke i između povijesnog i mističnog, uvijek u funkciji približavanja drugačije obojene stvarnosti, svodilo se to na priču o okrutnosti djece, na preispitivanje individualnosti i identiteta, ili tematiziranje književnog stvaranja.
Tako se priča Igra ogledala može čitati kao metafora dijaloga nove književnosti s onom starom, jednog retka s ukupnim i nesagledivim korpusom, jer Igra ogledala govori o jednom životu koji je nastavak drugog, gotovo identičnog, o protagonistu koji želi biti jedinstven i neponovljiv, no samo se uklapa u ono prethodno, te se na kraju ne zna gdje počinje, a gdje završava, kao mnogostruki odbljesci kojima se ne zna postanje, kao slika na kojoj je slika slike.
Osim teme obitelji, paranoje, ludila i gubitka, te čestog poigravanja perspektivama, može se spomenuti i izraženi humor priče Slepa ptica koji proizlazi iz sjajno prikazane ljudske nasilne želje da bude ono što nije, da sve napusti i od svega odustane samo kako bi na tren postao ono što mu nikada nije suđeno da bude.
No ipak se ističe autorska promjena prema onome čime se bavi i u svom posljednjem romanu, Snu o ljubavi i smrti. Radi se o tematskom zaokretu od fantastičnog prema onom činjeničnom i povijesnom, koji je naznačen već u Licu anđela, jednoj od ranijih priča u zbirci. Narativni okvir te priče spominje uvođenje obveze dvadesetpetogodišnjeg služenja vojnog roka za Židove u devetnaestostoljetnoj Rusiji Cara Nikolaja. Taj minimalni činjenični uvodni okvir u kasnijim pričama prerasta u cjelokupni kontekst, puno šire motivacijsko područje koje je postaje izuzetno bitno već u Romanu o smrti, drugom dijelu Sna o ljubavi i smrti.
Premda su priče Prepisivač Tore i Praznina preuzete iz Sna o ljubavi i smrti, njima zbog malog opsega izmiče vjerno predočen egzistencijalni horor i nesigurnost Židova za vrijeme Holokausta koji dominira u Romanu o smrti, priči o autičnom dječaku koji ima nevjerojatnu psihičku snagu i nadljudske sposobnosti, a koja se naslanja na nacističku fascinaciju okultnim. Takva narativna dinamika jako podsjeća na posljednje X-Mene iz 2011. godine, baš kao što je Danny Boyleov film 28 dana kasnije evocirao Pekićevo Besnilo.
Dok je prije David aristokratski izbjegavao stvarnost, ona se kasnije uvukla u njegov narativ, te se sada, kako Borges kaže, imaginacija i fantastika dodiruju s realizmom. Neobjavljene četiri priče iz ove zbirke bitne su jer ukazuju na taj blagi tematski zaokret.
U priči Umreti u Madridu uvedena je tema alternativne povijesti, ali način na koji se prelamaju stvarnost i tuga neostvarive fantazije ipak najviše dolazi do izražaja u neobjavljenoj priči Atentat koji se nije dogodio. Radi se o imaginaciji parelelnog svijeta u kojem je spriječen I. svjetski rat, i u kojem protagonist zamišlja dok spava ono što se u 1. svjetskom ratu stvarno dogodilo. Užas ove priče naglašen je riječima: Tako nešto katastrofično može jedino da se dogodi u grozničavom, suludom snu, rušenje u takoreći jednom trenu najstabilnije carevine Europe. (…) Smešno je pomisliti kako joj može nauditi nekoliko mladića rođenih u kolibama divljeg Balkana.
Posljednja priča, također prethodno neobjavljena, direktno govori o prirodi zločina, banalnosti zla i iracionalnosti nasilne smrti. Zlo tako nije van ljudskog poimanja i banalno, već je jedan od likova uvjeren da je zlo kozmičko, iracionalno, nezaustavljivo. Greh, kazna, opraštanje, uteha – sve rasprave o tome su besmislene i lažne.
Filip David jedan je od prvih intelektualaca koji su posjetili Sarajevo neposredno nakon rata. Na promociji ove knjige u Tuzli prisjetio se kako tada nije mogao više od pet minuta progovoriti, plakao je gledajući razrušeno Sarajevo i ljude za koje nije znao hoće li ih zateći žive.
U četvorima prethodno neobjavljenim pričama govori se upravo o tom hororu i mistici stvarnosti, a nemogućnost prikazivanja stvarnih razmjera unutarnjeg i vanjskog razaranja nekako je pokorena baš ovdje, u trenutku kada se iz fantastičnog prešlo na ono opipljivo i kolektivno, ono ukotvljeno u povijesnoj činjeničnosti.
Autor zna kako je zlo počinjeno na zemlji utisnulo svoj biljeg na duh vremena, i da samo dobra djela spašavaju svijet, te govori: Znate što je što je prava, spasonosna molitva? Kada je čovek toliko obuzet molitvom da ne oseti nož koji mu se zariva u srce.
U tim divnim trenucima kada se prošlost i budućnost stapaju, a mrtvi ustaju kako bi zaplesali, ipak je nekako jasno kako alternativna povijest zapravo ne mijenja ljudsku sudbinu, i da živimo u najboljem od svih svijetova, gdje ova dijelom sasvim nova književnost odlično komunicira sa starom, premda pisati na manje poznatim jezicima znači unapred se pomiriti sa određenom vrstom getoizacije, kao što David kaže.
Imaginarni krajolici Filipa Davida mogu stajati uz bok najkvalitetnijih djela, te je pravi užitak otkriti ovakvog autora. Odlična je stvar što su ova sabrana djela prebacila 300 stranica sitnopisa. Šteta je samo što za autora ovakvog kalibra nema više zanimanja.
Izvor: HRT, Hrvatski Radio, 3. program
Godina: 2014.
Autor: Neven Vulić