Jedna od mojih prvih natuknica za „Bijelu tintu“ bila je kratka i donekle krnja. Naškrabao sam na listu papira: Predgovor – bitan. Taj detalj možemo nazvati sudbonosnim, paradigmatskim ili proročkim, no predgovor je zaista ispao prilično značajnim.
Na površinskoj razini taj je uvodni tekst vjerojatno jedan od najsvježijih u knjizi, pridodan je možda tek pred sâm tisak – tako si to zamišljam i tako se nadam. Naime, razljutilo me što se već u kratkom predgovoru nagomilalo 5-6 tipfelera, pa romantiziram pozadinsku priču o užurbanom trčanju u tiskaru koja sigurno prati i ovo objavljivanje.
Nadam se kako se ne radi o paradigmatskom – uredničkom nemaru i površnosti, jer postao sam alergičan na takve vantekstualne znakove nemara, pa ako je nekome ambiciozno očekivati makar minijaturni uvod čist od tipfelera (u knjizi od 425 stranica), meni se to ipak čini kao svojevrsni minimum i potreban znak dobre vjere – vjere u samu knjigu.
Na dubinskoj razini taj je tekst vjerojatno jedan od najljepših u knjizi. Fluktuira od intimnosti do nehajnih obrazloženja profesionalnih odabira interpretacije, od amaterske zaljubljenosti u književnost do akribičnog i samosvjesnog znanstvenog pristupa tekstu. Kao takav predstavlja sintezu svega kasnije navedenog.
Govori se o praksi čitanja i „čitanju nekazanog“, o onome što nije vidljivo na prvi pogled, što je više „pokazano nego iskazano“. Autoričino je osvjetljenje dvostruko i protuslovno. S jedne strane je amatersko, empatijsko, s druge profesorsko, profesionalno, znanstveno, didaktičko. Rezultati takvog pristupa su često iznenađujući i predstavljaju nesvakidašnji otpor običnosti.
Navedeni modus operandi možda pobliže opisuje i latinska sintagma koju koristi i autorica sama – in statu nascendi, kada primjerice govori o stanju kristaliziranja protagonističine žudnje u „Ljubavniku“ Margurite Duras.
Kod Ingrid Šafranek to je stanje, stanje vječnog rađanja, trajno, i predstavlja oblik onoga što se naziva „velikim izjednačiteljem“. Naime, predavanja Ingrid Šafranek oduvijek su bila mjesto na kojima se književni entuzijast mogao osjećati kao kod kuće, iznenađen količinom znanja, energije i ljubavi ove autorice. Utoliko su njena predavanja bila i ostala mjesto odmora, izjednačenja, jer su na sat i pol anulirala sve neugodne efemernosti, sav vulgarni merde izvan predavaonice i stavljala književnost na prvo mjesto.
Uvijek u stanju rađanja, uvijek u stanju ponovnog otkrivanja strasne ljubavi prema književnosti, ali i nečega što je možda i malo patološkije, ali i trajnije od nje. Dakle – uvijek u stanju potrebe za tekstom, uvijek u stanju potrebe za znanjem. To su neke od izvedenica koje povezuju predavanja Ingrid Šafranek i ove oglede, stvarnu osobu i autoricu ovih tekstova.
Preuzevši ulogu posrednika između tekstova i čitatelja, Šafranek upozorava na metaforu, metaforu koja širi granice jezika u smjeru nekazanog, jer Genettovim riječima, ona je želja u jeziku. Skrivena u strukturi, ona je vidljivo-nevidljiva bijela tinta. Upravo ovdje dolazimo do koda iz naslova, „bijele tinte“ koja je, premda nevidljiva, ipak upisana i prebacuje most između svijeta i čovjeka, prostora i misli, bića i uma.
Taj prostor između, ono titravo i nestabilno, ono što se ne vidi, a ipak postoji, provodni je motiv koji autorica prati od razdoblja romantizma, pa sve do sasvim suvremenog Phillipea Delerma i njegove pjesničke zbirke „Prvi gutljaj piva i druge male radosti“ kod nas objavljene 2002. godine u izdanju Ceresa, i ne baš previše zapažene.
„Oksimoronijsko“ 19. stoljeće u Francuskoj sinkretično je i protuslovno, oscilira između kontinuiteta i diskontinuiteta, i taj paradoks ključ je za dubinsko razumijevanje te epohe. Metafora je jedan od temelja romantičke poetike, a umjetnost romantizma ne želi zamijeniti Boga, no slična je jer povezuje svijet. Otkriće epohe je svojevrsni eshatološki zaokret – cilj života tako više nije spasenje, već sreća, „taj novi pojam u Europi.“ Književnost se počinje poimati kao apsolut.
Balzac će tako u jednom pismu George Sand zaključiti kako između romantizma i realizma „i nema neke bitne razlike“, prvi „pretjeruje u pogledu (izražavanja) osjećaja“, a drugi „u pogledu izražavanja istine.“ Njegov „Pukovnik Chabert“ iz 1832. godine prvi će biti stavljen pod povećalo kao dio kanona „romana neuspjeha“ iz njegovog magnum opusa „Ljudska komedija“, dok će se Stendhalovo „Crveno i crno“ i „Parmski kartuzijanski samostan“ Šafranek proglasiti romanima potrage za smislom, a dijelom su nastali kao reakcija i gađenje autora na doba Restauracije, i susljednu korupciju i licemjerje. „Crveno i crno“ već u samom naslovu udomljuje romantizmu intrizničnu binarnost, opoziciju između erosa i thanatosa, sukob između monarhije i republike, u doba ekonomske tranzicije i industrijalizacije.
U prvom se poglavlju, na razini romantičke cjeline, tumače Flaubert i Emmina osamljenost, pa zatim Baudelaireova „Suglasja“ kao revolucionarni prototip soneta čak i za Rimbaudove sinestetičke „Samoglasnike“, te nas tih 8 tekstova vodi do kraja prvog poglavlja knjige i uvode u drugo u kojemu se seciraju Stendhal, Balzac i Flaubert. Prikazuju se biografski i autorski kroz njihove amblematske tekstove.
Ovi autori predstavljaju centar autoričina znanstvena bavljenja književnosti, uz Prousta iz trećeg poglavlja, i Marguerite Duras o kojoj piše u četvrtom i posljednjem poglavlju.
Cjeloživotne autoričine profesionalne i privatne opsesije snažno se osjete, a nakon čitanja ovih tumačenja čini se kao da se oni, navedeni autori i njihova djela, protežu u beskraj. Radi se o hermeneutičkoj estetici koja poziva na čitanje, koja zove na prekid i provjeravanje ovog ili onog detalja iz teksta, reminiscencije o povezanim djelima drugih spisatelja, upravo kako je rečeno i na promociji ove knjige.
Puna pozornost obraća se na prostor između čitanja i pisanja, i upravo tu je „bijela tinta“ naprisutnija, u subjektivnim rukavcima i naborima koji se osvjetljavaju prilikom svakog novog čitanja. Riječima autorice koje nisu navedene u ovoj knjizi, kada se sve ostale ljubavi sakriju pod tepih, najtrajnija, najsvježija i najvjernija ostaje ona prema riječima.
Nakon svih govora i zapisa o paradigmatskim promjenama navedenih epoha, od prosvjetiteljskog teocentrizma do kasnijeg zaokreta prema antropocentrizmu, naglasak je ipak stavljen na jedno realno, neočekivano, ali otmjeno mjesto koje se prilikom zaokruživanja samih ogleda objašnjava bez previše akademizama, kako je naglasio i Predrag Matvejević. Individualac na kraju ipak treba biti svjestan i izvanknjiževnih vrijednosti, društvenog zajedništva, solidarnosti i činjenice da melting pot daje nove, trajne i kvalitetnije vrijednosti – a ne uskogrudnost i izolacija.
Šafranek ponekad oscilira i zalazi u zakutke koji su tumačeni izrazito subjektivno, ponekad pristrano, ali u svakom slučaju legitimno. Zanosi se filmom Margurite Duras i „njenoj temeljnoj svedenosti na bitno“, govori o njenoj borbi s prvoloptaškim karakterom vizualne umjetnosti, te je i citira: „Film se temelji na porazu pisma. U masakru pisma nalazi se njegova esencijalna i presudna privlačnost.“ Nešto prije tematizira i s njom zauvijek povezano odvajanje zvučne i filmske vrpce, postupak koji Duras nije izmislila, ali je trajno obilježava. No, svaka i pomalo nategnuta usporedba, koje su doduše rijetke, svako upitno tumačenje i sva blaga kolebanja u tekstu spontano se mogu proglasiti nebitnima, jer je teško ne zamijetiti autoričinu ljubav prema tekstu pod čijom je silom sve moguće oprostiti.
Ako uz najbolje, cjelovite i autentične knjige mora ići i doza subverzivnosti i sukoba mišljenja, ni ova nije toga lišena. Autorica prostor prije pogovora puni svojim sjećanjima na intiman trenutak i splet okolnosti koji doveli do osobnog upoznavanja s autoricom „Ljubavnika“. Ispisuje svoju opsesiju, fetiš i nadahnuće radom i likom Margurite Duras, i njen „tračak ironije pred prizorom mog uzbuđenja“ prilikom prvog predstavljanja i druženja, ali i posjet Parizu u veljači 1996. godine i obred oproštaja od preminule Durasice.
Tek kojih četrdesetak stranica ranije Šafranek pak navodi kako je drsko Ita Kovač doslovno prepisala njene radove o Durasici opće ne navevši stvarnog autora. Njena bivša studentica nije „promijenila izabrane fragmente ni za jotu“, te su se sada autoričini „osjećaji i misli vratili kući“, jer joj Margurite Duras predstavlja „mnogo više od predmeta znanstvenog interesa.“ Tako i polemika oko plagijatorstva obogaćuje ove studije i blagom aurom nekima toliko žuđene kontroverze.
„U čovjekovu će životu jedanput doći trenutak kada će naglo postati svjestan sebe, a snage će mu se osloboditi. Zapravo, tek od tog trenutka možemo računati sa sobom, jer smo tek tada rođeni.“ Tako piše nobelovac Imre Kertesz, a Šafranek nastavlja tvrdnjom kako je „čitanje oduvijek bilo medij za tumačenje svijeta“, „osamljenička, tiha djelatnost kao meditacija, kao pisanje.“ „Onaj tko više zna, više toga primjećuje, u sebi, u tekstu, u životu.“ Ipak, čitanje ne zamjenjuje duhovni život pojedinca, kao ni kultura, ali je njegov početak.
Autorica nam ovdje prikazuje izbor njenih najdražih tekstova i svoje prisne uvide njihovo složeno razumijevanje, ukazuje na njihov dijalog kroz prostor i vrijeme. Naravno, nije slučajnost da su ti tekstovi amblematski za čitave epohe, čak i književnost u cjelini, tako da od romantičara do značajne promjene u fazi kakvu predstavlja Proust, svaki tekst o odabranom autoru čitatelja nagoni da upravo sada uzme Stendhala i sâm uvidi veličinu tog spisatelja, i da upravo sada uzme Flauberta, pa ovog, pa onog…, a identična situacija se ponavlja sa svakim autorom kroz cijelu knjigu.
Šafranek uspijeva prenijeti svoj suludi entuzijazam i zanesenost na čitatelja, toliko da se učini kako sveobuhvatnost prigušenih razgovora između ovih djela i korpusa književnosti obuhvaća baš sve što je bitno, i kako je esencijalno odmah naćuliti uši i poslušati.
Knjiga se u literarnoj kozmogoniji koju predstavlja Ingrid Šafranek odlaže samo da bi se o njoj razmišljalo, a književnost je ovdje ponovno na prijestolju, bitnija od svega. Razlog tomu su ovi autori i njihovo zavodljivo tumačenje. Šafranek jasno pokazuje kako oni upiru više ili manje suptilno u repetitivne paradigme stvarnog, pojavnog svijeta, tako da se ta jeka iz dubine vremena čini kao „smjena godišnjih doba u čitanju života.“ „Živimo prema naprijed, a razumijevamo život samo prema unatrag.“
U međuvremenu, taman pred sâm završetak ovog teksta, Ingrid Šafranek dobila je za ove studije i oglede godišnju Nagradu Višnja Machiedo Hrvatskog P.E.N. centra za književnu esejistiku. Razlozi su otprilike isti koji se i ovdje navode. Jedan od njih je sasvim sigurno i završetak ovih ogleda. Kraj teksta je romantički paradoksalan, Janusovski, jer se zaokružuje početkom, uvijek novim početkom, baš kao i svako otvaranje korica – pozivom na čitanje.
Izvor: HRT, Hrvatski Radio, 3. program
Godina: 2014.
Autor: Neven Vulić