Čovjeku se u određenim životnim fazama dominantne kulture zgade i potreban mu je odmor. Ponekad se čini kao da su njihove silnice uspjele preokrenuti svaki kamen javnog prostora i ispod njih ostaviti svoj trag. Ovdje, naravno, govorimo uglavnom o kultu angloameričke kulture koja je naizgled sveprisutna. U knjižarama je gomila prijevoda s engleskog, u kinima je većina filmova na engleskom, a dok s radija svira neka anglofona pop glazba informativne TV-emisije prenose vijesti o sukobima potaknutima hegemonijskim i ekonomskih težnjama tih istih svjetskih centara moći.
Na američkom je tlu ovaj roman Paula Austera, Sunset Park, proglašen prvim postrecesijskim romanom koji pretresa mnoge neugodne teme, te se kao literarna prekretnica hvata ukoštac s pravom slikom Amerike i zlosutnim duhom vremena, financijskom i moralnom depresijom, hvata u široki kadar zemlju prepunu praznih obiteljskih kuća koje bivši vlasnici više nisu bili u mogućnosti otplaćivati, firmi koje jedva spajaju kraj s krajem, razočaranih ljudi koji postaju otvoreno neposlušni spram vlasti, često rezigniranih i razuvjerenih u političku ili inu moć pojedinca.
Tako će se u doba koje se u književnosti sasvim nedavno počelo nazivati metamodernizmom, ali istovremeno i postrecesijskim, kod nas pojavljuje jedan novi prijevod iz američke kovačnice snova poslovično premrežen hvalospjevima i etiketama američkih recenzenata po cijeloj naslovnici. Među tim etiketama su tvrdnje baš epohalnih razmjera, a govore kako je ovo ni manje ni više nego njihov prvi veliki postrecesijski roman. No ono što je zapravo začudno je što se na njegovim stranicama krije ista klica gađenja i zasićenja određenim aspektima suvremene Amerike.
Ime Paula Austera, poznatog američkog spisatelja rođenog 1947. godine u Newarku, zapravo garantira dobru prođu. Radi se o renomiranom autoru čiji opus sadrži uspješnice poput Njujorške trilogije, Mjesečeve palače, Levijatana ili Knjige iluzija, a treba spomenuti i Austerov scenaristički i redateljski rad, poglavito na filmovima Dim i Dim u lice.
Niska njegovih objavljenih romana završava upravo ovim – Sunset Parkom, njegovim šesnaestim fikcijskim uratkom. No, sada i sâm kaže kako polako ostaje bez sape, te kako nije tragedija ako više nikada ne napiše knjigu, koga je zapravo briga hoće li taj broj od šesnaest djela narasti na sedamnaest.
U Sunset Parku pratimo životnu priču Milesa Hellera, njegove obitelji i bližih prijatelja u poglavljima naslovljenima imenom protagonista kojeg pratimo, te se tako kao predvodnici radnje osim Milesa izmjenjuju i Bing Nathan, njegov prijatelj iz djetinjstva, Ellen Brice i Alice Bergstrom, slučajne cimerice u napuštenoj kući u koju su ilegalno uselili, Milesov otac Morris Heller i biološka majka Mary Lee Swan.
Milesa pratimo nakon bijega od kuće i s fakulteta koji još nije završio, a sve poslije tragične nesreće u kojoj je poginuo njegov polubrat Bobby za čiju smrt se smatra odgovornim jer su se porječkali. Miles ga je zatim razjaren ljutito gurnuo na cestu pod nadolazeći auto koji nijedan od njih nije primijetio. Ta nesretna slučajnost obilježava njegov život, pa će nakon prisluškivanja jednog razgovora svog oca i pomajke o tom događaju odlučiti otići, u dvadeset i prvoj godini života, te će sljedećih sedam i pol godina izbivati bez ikakva javljanja roditeljima.
Miles zbog te nesreće postaje bankarski potrčko daleko od New Yorka, njegov je posao čistiti već spomenute napuštene obiteljske kuće nakon što vlasnici zbog nemogućnosti otplaćivanja hipoteke moraju iseliti. S kolegama ulazi u prostore gdje su često ostavljeni raznorazni tragovi nemoćne osvete: izmet, trulež, mrtvi kanarinci u krletci, razbijeni zidovi, ali i zaboravljena imovina. Njegovi kolege kramari često kradu stvari od vrijednosti, a te ljude Auster proziva trima mušketirima zle kobi.
Dominantna slika i ovog početka romana je ona krize, neimaštine, depresije, gubitka, poraza – fotografija nekih nevidljivih Sjedinjenih Američkih Država koja se ne viđa često, i u tom pogledu ovaj tekst je pečat vremena u kojem je nastajao, zemlje koja je bila na rubu ekonomskog ponora čiju vanjsku i unutarnju politiku više ni najgorljviji ne mogu tako jednostavno opravdavati.
Autor je tom pogledu prilično eksplicitan i gnjevan, pogotovo u opisima stanja likova i njihova razmišljanja. Tako jedan pasus govori: Bog nema nikakve veze s onim što se događa u Iraku. Bog nema nikakve veze ni sa čim. Tada zamisli Georgea Busha i Dicka Cheneya uza zid u trenutku kad ih streljaju…
Osim radikalnih maštarija, Auster je zapravo ostao dosljedan sebi, ili drugačije rečeno – ne odmiče se daleko od svog kanona.
Metatekstualni pasusi u kojima se kontempliraju njegova prijašnja djela, Veliki Gatsby ili biblijski tekstovi poput Propovjednika i dalje su prisutni, slučajnost je naravno Mallarméovska tema, a snažna je i aluzija na Nabokovljevu Lolitu u liku Milesove djevojke koja još nije punoljetna, pa je tako njihova ljubav zabranjena i razlog njegova povratka u rodni grad.
Opsjednutost američkom pop-kulturom i dalje je trajni motiv Austerove književnosti, spominju se kultni stari filmovi, poznati mrtvaci s obližnjeg groblja, bejzbol i igrači čije su karijere krenule neočekivanim putanjama zbog sasvim arbitrarnih događaja. Autor tako isprepliće kataloško poznavanje igrača bejzbola i svoju opsesivnu ljubav prema temi opće neizvjesnosti, te u jednom trenutku doslovno spominje o čemu zapravo raspravlja – o tome kako na život utječe ono što se zapravo ne dogodi.
Hvata se ukoštac sa starenjem, ali i s kultom vječne mladosti. Milesov otac se tako žali kako njih, šezdesetogodišnjake, žene ispod trideset ni ne primjećuju, ali možda čak i one ispod četrdeset. Milesova majka pak zagovara starenje dostojno čovjeka, bez pretjerane konzumacije estetskih operacija i bez lažne svježine, pa se pita tko će ostati glumiti majke i bake ako svi glumci ostanu zauvijek mladi.
Tema smrti djeteta i tragedija nadživljenja svog potomstva pojavljuje se dva puta u ovom tekstu, što je motiv koji se nadovezuje na autorovu potrebu da progovori životnih traumama i njihovoj nužnosti, te i sâm piše da dok ne budeš ranjen, ne možeš postati čovjekom, bilo da se radilo o preminuću potomka ili bračnoj prijevari.
No Auster neće ulaziti u dublje analize tih tema i odnosa, i primjerice prijevaru sumirati riječima – tvoj glupi penis u vagini druge žene, te na toj anegdotalnoj izjavi promišljanje o tom predmetu zapravo staje.
Metatekstualna meditacija nad statusom i pozivom umjetnika također je jedan od prisutnijih motiva. Ovdje umjetnici krvare zbog drugih i preispituju granice između života i umjetnosti, ali se daje globalna ocjena umjetnika kao osobe koja se samosažaljeva, koja je okrenuta sama sebi i nedostupna drugima, jer se radi o osobama koje nisu baš potpuni promašaji, ali nisu baš ni potpuna ljudska bića.
No, Auster ipak pokojom rečenicom ipak opravdava potrebu kreativnog izražavanja i kaže kako u glavi uvijek ima mjesta za novu priču, te progovara i o marginalizaciji književnosti i antiintelektualnoj društvenoj klimi kroz priču o nakladniku koji će uskoro propasti ukoliko se ne dokapitalizira ili podijeli otkaze – jer se knjige jednostavno prodaju sve manje i manje.
Tekst je često rasterećen komičnijim epizodama, a jedna od najcrnjih je ona o Johnny Cochranu koji je jedrilicom otplovio usred oceana s tri žene koje nisu ništa znale o jedrenju ili navigaciji, a zatim je iznenada preminuo i ostavio ih da desetak dana nemoćno plutaju s njegovim truplom.
Način na koji se narativne linije isprepliću, te igre vizurama likova otkrivaju vrsnog pripovjedača koji često zaista majstorski ispunja prazne prostore ove priče. Autor i dalje odlično fabricira diskurse, radilo se o znanstvenom, književnom, govornom ili nekom drugom obliku govora – svaki je tečan i uvjerljiv. Likovi su autentični i zaokruženi, te ostavljaju dojam kako bi svaki od njih zbog razrađenosti podnio radnju nositi i sâm.
Auster se na ovim stranicama upušta u borbu s establišmentom, likovi zamišljaju strijeljanje bivšeg američkog predsjednika ili pak ilegalno useljavaju u napuštenu kuću gdje se u jednom trenutku sukobe s policijom, no to su tek neke od jasnih naznaka nezadovoljstva trenutnim stanjem koje krvari iz cijelog romana, nezadovoljstva koje se osjeća i u romantiziranju ere zlatnog doba bejzbola sredine prošlog stoljeća kada se sve činilo puno bolje u kontrastu s danas – alegorijskim trenutkom kada posljednji pripadnici te nekadašnje sportske elite polako isčezavaju.
Pa čak i kroz spominjanje rada američkog PEN centra i borbe za oslobođenje zatvorenih turskih ili kineskih kolega-spisatelja autor naglašava kako postoji i nadkontekst onom individualnom – a to je upravo društveni trenutak o kojemu govori.
Zapravo je baš lijepo uzeti u ruke ovakav tekst čini ono što književnost i treba raditi – propituje i kritizira vrijeme i društvo u kojem je nastao, tako da i sitni propusti poput šačice tipfelera ne mijenjaju utisak kako se radi o vrlo dobrom prijevodu zanimljivog romana koji pruža drugačije uvide u američku suvremenost.
Paul Auster je otpočetka prepoznat kao rođeni pripovjedač, i u tom segmentu radi se o sjajnom autoru. No ono što izuzima ovaj roman nije inovativnost ili besprijekorna izvedba, već renomirani autor koji mogao objaviti bilo što pod egidom svog imena da bi to bilo lukrativno, no koji je dobiveni medijski prostor odlučio iskoristiti kako bi ukazao na bolna i nekrotizirana mjesta. Tako Auster više ili manje naglašeno progovara o nezadovoljstvu i depresiji, rasapu i regresiji dijela američkog društva kroz fino isprepleteno ruho priče o ljubavi, prolaznosti, slučajnosti, tragediji. Nadajmo se kako to jest ta vrijednost postrecesijskog i velikog romana koju su američki recenzenti htjeli istaknuti – ne toliko izvedbena kvaliteta koliko angažirani prikaz nekih mainstreamu slabo vidljivih procesa u njihovom društvu.
Izvor: HRT, Hrvatski Radio, 3. program
Godina: 2014.
Autor: Neven Vulić