Dva citata preuzeta iz Marcel Proustova ciklusa ‘U potrazi za izgubljenim vremenom’ nalaze se na samom početku romana kao svojevrsni moto cijele priče, a govore o sjećanju, protoku vremenu i nemogućnosti potpunog upoznavanja. Upravo će to biti glavne teme ovog 2011. godine Pulitzerovom nagradom ovjenčanog romana inspiriranog navedenim djelom francuskog spisatelja, ali i jednim filmom – Paklenim Šundom, te odličnom televizijskom serijom ‘Obitelj Soprano’.
Svoju priču o nastanku i samom pisanju ovog romana autorica je ponovila u više navrata. Isfrustrirana lošim napredovanjem rane verzije teksta počela je pisati dijelom preklapajuće priče o više likova, te odustaje od linerne kronologije. Vremensku strukturu i dio narativa preuzima iz Tarantinovog filma.
Na kraju ni sama ne može svjesno razlučiti koliko je ovaj film utjecao na nju, no priznat će kako se i jedan od protagonista u romanu zove Jules, baš kao i lik iz Paklenog Šunda. Kaže kako ju je u tom filmu najviše zaitrigiralo što uvijek razgovaraju o vremenu, i u stvari je ritam radnje podređen tomu što treba učiniti, vremenskom rasporedu, i zatim odgodama.
U intervjuu New York Timesu priznat će kako baš i ne gleda televiziju, ali ju je serija ‘Obitelj Soprano’ prilično obuzela. Pitala se je li moguće napisati i roman na lateralan način, tako da se radnja kreće u svim smjerovima, a ne nužno samo prema naprijed. Počela je razmišljati o kretanju od centralnih prema perifernim likovima kakvo se viđa upravo u Sopranosima.
Autorica je uspjela inkorporirati takav pristup radnji u svoje djelo. Možda upravo zbog toga mnogi spore radi li se o zbirci labavo povezanih priča ili o romanu. Zbog nelinarnog vremenskog poretka poglavlja i mnoštva likova koji se u svakom poglavlju mijenjaju u preuzimaju narativa zaista se može učiniti kako se radi o pričama tek slabo povezanim preko jedne od protagonistica ovog djela – Sashe.
Roman se sastoji od ukupno 13 poglavlja od kojih je prvih 6 u prvom dijelu romana, a ostatak u drugom dijelu. Brojni likovi će ispreskakano pripovjedati svoju priču, vraćajući se od danas po četrdesetak godina unazad, ili prikazujući sad već ne toliko daleku budućnost 2020 i neke.
Narativ je praktički nemoguće ukratko prepričati, a da se ne učini prilično konfuzan i kompliciran, jer likovi ubrzano jedni preko drugih vode radnju u neočekivanim smjerovima, te se u određenim trenucima vraćaju u drugi prostor i vrijeme. Upravo se zbog toga površinski čini kako se radi o nekoj vrsti suludog i uspjelog eksperimenta, no treba reći kako to baš i nije tako.
Autorica se vješto igra vizurama likova koji su naizgled nemaju ništa zajedničkog ili su jako labavo povezani, kao i neortodoksnom kronologijom, no svaki lik je prethodno promišljeno uveden.
Tako se primjerice lik agentice za odnose s javnošću La Doll čini prilično arbitrarno uveden u osmom poglavlju, no pažljivi čitatelj će se prisjetiti kako je ipak ovlaš spomenuta pred kraj prethodnog poglavlja, premda se čini kao da je pala iz vedra neba. Slična stvar se događa i s Alexom koji je prvom poglavlju tek usputni Sashin ljubavnik za jednu noć, dok u posljednjem poglavlju preuzima priču i završava je, taman kada ga već nakon više dvije stotine stranica gotovo zaboravljamo.
Autorica je izuzetno uspješna u onome što je pokušala, rastresenom i nelinearnom prikazu radnje, a i broj informacija čitatelju nužnih za praćenje radnje je sveden na minimum, mjestimično i ispod njega, te se i zbog toga tekst čini spontan i prirodan, kao da se radi o nekoj vrsti izuzetno dobre autorske prve ruke.
Sve u ovom romanu jako dobro funkcionira, no treba reći kako je to ipak plod inteligentnog i veoma napornog spisateljskog rada, i da se u svakom zapletu, svakom poglavlju i svakoj rečenici osjeti rad i vrijeme provedeno u poliranju i traženju najboljeg rješenja.
Dakle, ne radi se o suštoj genijalnosti kako bi se moglo naslutiti iz hvalospjeva posvećenim ovom romanu pisanim u anglofonim područjima. No, ipak se ne radi ni o zamjetnoj iskonstruiranosti.
Treba spomenuti još dva zanimljiva detalja. Prvi je jezični i radi se o upotrebi skraćenica u internet chatovima u posljednjem poglavlju, no to se uglavnom svodi na pisanje riječi s reduciranim brojem vokala, poput primjerice ‘tt’ umjesto ‘tata’.
A druga stvar je prilično inventivna strukturalna intervencija, predzadnje poglavlje u romanu je u potpunosti oblikovano kao Powerpoint prezentacija. Radi se o kćerinom dnevniku zapisanom u slajdovima koji su u samu knjigu položeni po dužini stranice, tako da je knjigu potrebno zakrenuti, a stranice zatim valja dizati prema gore. Dakle, već je sâm fizički proces okretanja listova drugačiji od onoga na kakav smo navikli, a i sadržaj je promjenjen.
Sami slajdovi su vizualno jako dobro artikulirani, različiti su jedni od drugih, alterniraju u nijansama boje te u obliku – od povezanih kotačića mehanizma zidnog sata do strelica, trokuta i rombova, ili strelica koje pokazuju smjer. Radi se o suptilnim promjenama koje nisu toliko zamjetne, te predstavljaju i značenjsku nadgradnju samog teksta, pogotovo kada se u jednom slajdu nekoliko izjava pojavljuje sa svake strane vage, te sam položaj sprave za mjerenje koja preteže u jednu stranu ukazuje na to koji je ishod radnje vjerojatniji.
Veličina slova je puno veća nego u ostatku romana, te se zbog nedostatka jezičnog materijala obraća pozornost na svaku pojedinu riječ. Budući da je teksta malo, bilo je bitno da on bude kvalitetan, te treba napomenuti kako se vjerojatno radi o najboljem dijelu romana. Pisano iz perspektive dvanestogodišnje djevojčice, ovo poglavlje razlikuje se od ostalih, te vješto simulira dječji jezik i njihovu sklonost spontanog kazivanja kompliciranih stvari na vrlo jednostavan način.
Tako će Sashina kći Alison primjerice reći kako su ‘tatine večere bolje od maminih makar oni kuhali isto’, te kako je ‘velika misterija zašto tata toliko voli mamu’.
U tim rečenicama je i odgonetka jednog od zapleta iz prošlih poglavlja, dugotrajne žudnje za koju se činilo kako nikada neće biti ispunjena – one Drewove koji je predugo bio prijatelj sa Sashom, pa je u tom kalupu u jednom trenu i tragično zapeo, premda su svi na fakultetu mislili da su par koliko su vremena provodili zajedno, i koji bi joj se ponekad uvukao u krevet dok bi plakala u snu, i žudio za njom.
Radi se o na trenutke izuzetno dirljivoj i snažnoj priči koja uspijeva naći nešto novo u običnome i poznatome, i koja kroz radnjom i informacijama nabijeni kaleidoskop fotografija iz svih životnih faza likova govori o protoku vremena i o onim prilično rijetkim i bitnim ljudima koji nas zauvijek obilježe, pogotovo onima s kojima smo odrastali i proživjeli neke od ključnih životnih trenutaka.
Na kraju romana zadovoljene želje, pogotovo one koje su u ranijim trenucima prikazane izuzetno dramatičnima, bolnima i naizgled nepromjenjivima, čine razliku između ovog teksta i nekih drugih koji uopće više ne nude nadu u ispunjenje, ili ukidaju bilokakvu mogućnost spokoja ili sreće.
Treba napomenuti kako su rock, punk i srodne vrste glazbe također jedan od temeljnih i prilično čestih motiva ovog romana. Direktno se citira Iggy Pop i njegova pjesma ‘The Passenger’, a i jedan od likova poručuje kako ‘ne želi izblijedjeti, već želi izgorjeti’, te je tako i jedan poznati stih kultnog kanadskog glazbenika Neila Younga ušao u ovaj roman.
Većina likova je povezana s nekim oblikom glazbene industrije, a i pred kraj romana čak ćemo dobiti i nekoliko grafova o utjecaju duljine stanke na snagu stanke, studiju baziranu na uzorku od trinaest poznatih rock hitova.
Ovaj tekst nije lišen ni humora, tako da je u jednom trenu Julesova priča o tome kako je prilikom intervjua pokušao na seks primorati mladu i uspješnu glumicu Kitty čak i malo previše zabavna, premda se radi o jako ozbiljnoj temi – o silovanju.
Jennifer Egan je i sama nakon objave ovog romana postala ‘opak igrač’, premda ni prije njega nije bila daleko od te pozicije. Poslije nekoliko romana i jedne zbirke priča, te objavljivanja publicističkih tekstova u The New York Times Magazineu uvrštena je u Timesov izbor 100 najutjecajnijih ljudi, a prava za ekranizaciju ovog djela otkupila je produkcijska kuća HBO. Naravno, uspjeh u Sjedinjenim Državama zavodljiva je i privlačna stvar, te se nakon osvajanja tog velikog tržišta ostala praktički sama pokoravaju.
Tako na hrvatskoj naslovnici ovog romana odabrani citat jedne kritike iz L.A. Timesa kaže – ‘Ovo bi lako mogao biti najpametniji roman koji će vam ove godine dopasti ruku’, a na poleđini knjige citira se dio recenzije iz Chicago Tribunea koji kaže – ‘Pametno. Smjelo. Revolucionarno.’ Tamo gdje se ove ocjene preklapaju ima i najviše istine. Radi se o izuzetno pametno napisanom, odlično prevedenom i prilično smjelom romanu koji zaista treba preporučiti, ali ipak ne baš toliko revolucionarnom ili epohalnom koliko bi se možda dalo zaključiti iz stranih recenzija.
Izvor: HRT, Hrvatski Radio, 3. program
Godina: 2013.
Autor: Neven Vulić