Rawi Hage je kanadski pisac i fotograf, rođen 1964. godine u Beirutu, gdje je živio devet godina za vrijeme trajanja libanonskog građanskog rata. Odrastao je dijelom i na Cipru, a nakon sedam godina provedenih u New Yorku za dom ipak odabire Montreal u Kanadi.
Njegov prvijenac ‘De Nirova igra’ iz 2006. godine osvojio je među ostalima značajnu i izdašnu međunarodnu nagradu IMPAC. Ovaj roman uglavnom je smješten u ratom razoreni Beirut 1980-ih, a mračna i brza priča govori o dvojici prijatelja koji krstare podijeljenim gradom i pokušavaju preživjeti. Radi se o impresivnom debitantskom ostvarenju autora koje je odmah dočekano hvalospjevima čitatelja i kritike.
‘Žohar’ mu je novoprevedeni roman, objavljen dvije godine nakon prvijenca, i u njemu protagonist odmah na početku kaže kako ga je ‘izjedalo pitanje postojanja’, i takve egzistencijalističke reference nastavljaju biti dosta česte kroz cijeli tekst.
Sâm naslov romana priziva poznatu Kafkinu novelu ‘Preobražaj’ u sjećanje, koja se također često interpretira egzistencijalističkim tekstom, i postavlja se pitanje postoji li poveznica između navedenih djela. Ipak, ove metamorfoze su tek naizgled slične, dok se Gregor Samsa jedno jutro probudi kao nešto čudovišno i nema utjecaja na svoje stanje, Hageov bezimeni junak svojevoljno postaje žoharom, te je uzrok njegovog preobražaja malo drugačiji.
Protagonist se u Hageovom romanu mijenja po želji, pogotovo kako bi lakše ušao u tuđe životne prostore kada kreće u svoja istraživanja i uhođenja, a geneza tog patološkog preobličenja je zapravo hommage njegovoj sestri, čiju smrt je sâm skrivio spletkama i pokušajem da se sestrinim problemima okoristi.
Dok su bili mali, nosio ju je na ramenima, a ona bi pružala svoje noge ispred njegove glave van u svijet, baš kao ticala, i govorila mu da je on njen mali žohar. Ta ista sestra će se kasnije udati za prije braka šarmantnog pripadnika paravojnih snaga koju ju je kasnije prebijao, te naposljetku i ubio.
Oba djela, i Kafkino i Hageovo, mogu se u tom pogledu interpretirati na sličan način, a to je tretiranje pojedinaca koji su drugačiji ili neobični. Tako je antijunak ovog romana imigrant iz bliskoistočne ratom razorene zemlje koji je iz suncem opaljenog krajolika izmješten u ledom okovani Montreal, u kojem se uglavnom povlači po istim mjestima u kojima je glavnina posjetitelja sličnih sudbina, a radi se o emigrantima s raznih strana svijeta u potrazi za boljim životom.
Ovaj roman podijeljen je u šest poglavlja, a u radnju se uključujemo u trenutku razgovora siromašnog protagonista i poželjne psihijatrice koji se odvija zbog njegovog neuspješnog pokušaja suicida. Pokušao se objesiti, ali je odabrao prenisku i preslabu granu, te su ga spasili policajci na konjima, i sada je obvezan ići na liječenje.
Slijede opisi životarenja ovog opsesivnog lopova koji dangubi između utjerivanja sitnih dugova od prijatelja i potrage za poslom, to su opisi premreženi solilokvijima o odvojenosti od viših i autohtonih društvenih slojeva koje prezire, priznanjima o maltretiranju poznanika koje smatra licemjernima i neiskrenima, i verbaliziranom željom za nedostižnim ženama poput navedene psihijatrice, kao i za onima dostižnima, poput Šohreh, u koju će se na kraju i zaljubiti i za nju žrtvovati. Željan iskupljenja ovaj će joj umišljeni žohar pomoći u osveti bivšem policajcu koji ju je seksualno iskorištavao dok je još bila u iranskom zatvoru.
Glas ovog frustriranog zanesenjaka u svakom sitnom životnom doživljaju pronalazi nešto novo ili nešto previđeno, sitnice koje prikazuje neobične su i zanimljive, prikazane u iz nove perspektive, ali kada želi, protagonist može biti prilično neugodan, kao prema profesoru koji se pravi da je bolji od ostalih premda nema ni prebijene pare, te ga bezimeni junak počinje pratiti, provaljuje mu u stan, krade ga i prijeti, baš kao što provaljuje i svojoj psihologici, bivšim prijateljima, ili jednom slučajnom dobrostojećem bračnom paru.
I tako se imigrant pristigao iz razrušene zemlje i društva pretvara u providnu sablast koja tiho vreba i promatra jednu uređeniju zajednicu, koju iz nemoći i impotentnog bijesa blago mrzi, u svakom slučaju ne odobrava podjelu koju smatra nametnutom.
Teme ovoga romana su nasilne i snažne kao i ovaj roman sâm, govori se o bijegu od razaranja, ideologije i režima, o žrtvama rata poput Šohreh koja je opetovano silovana i koja kaže kako je imala sreće jer nije zatrudnjela jer se znalo kako te djevojke završavaju, ali se dotiče i pomalo drugačijih sudbina.
Jedna od takvih tema i bitan moment ovog teksta je priča homoseksulaca Farhuda koji je pobjegao iz vjerskog zatvora u koji je bačen nakon što su ga cinkali, a sve kako bi potpisao izjavu da, kako sâm kaže, ‘više nikada neće taknuti muškarca, da je postupao protiv Boga i proroka, i da će se moliti 5 puta na dan i postati dobar, čestiti vjernik’. Na kraju je Farhud stekao povjerenje zatvorskog čuvara koji ga je primoravao na spolne odnose, i prerušen kao žena pobjegao preko granice, pa naposljetku stigao i u Kanadu.
Nudi se izobilje ljudske patnje, mnogo razloga za ljutnju, i jedan uzaludno beskompromisan i uglavnom simpatičan junak koji nema svjestan plan ni za danas, a ni za sutra, i koji prikazuje svoj relativno novi i snijegom zameteni dom iz perspektive izbjeglice kojem se čini kao da je grad preplavljen drugim dušama slične povijesti.
U jednom trenu iranski će novinar i pjesnik, koji sada zarađuje kao taksist jer je odustao od snova da prevede svoju poeziju, reći: – ‘Znaš, mi dolazimo u ove zemlje u potrazi za utočištem i boljim životom, ali zapravo su ove zemlje krive što uopće odlazimo od kuće.(…) Oni hoće samo diktatore. Lakše im je izaći nakraj s diktatorima nego da u zemljama iz kojih mi dolazimo vlada demokracija.’
Premda je libanonski petnaestogodišnji rat, koji je završio 1990. godine, iznjedrio mnoštvo aboliranih zločinaca, baš poput onog ranije spomenutog koji figurira u ovom romanu, i koji je mučio Šohreh, i premda ima puno istine u netom navedenom citatu, ipak je rat bio jedan od glavnih tema Hageovog prethodnog teksta, djela koje je u tom polju nastupilo snažno, autentično i zaokruženo, te se cijela ova ratna priča ponovno iskorištava za svršetak ovog romana, u osvetničkom pohodu na navedenog zločinca koji završava krvavo i nedorečeno, te se taj kraj čini nategnut i isforsiran, što je zapravo jedna od većih zamjerki ovom romanu.
Autorova narativna rješenja imaju smisla, i vidljivo je što je želio reći, no ponekad Hageovi spisateljski izbori ipak ostavljaju dojam da se radi o surogatima – kao da sve to nije uvjerljivo koliko je trebalo biti, kao da se radi o pogrešnom odabiru.
Ta posljednja trećina romana i sâm kraj su kvalitetno odrađeni, ali nimalo originalno, već gotovo žanrovski, što je u direktnoj koliziji s talentom autora koji je prvim romanom pokorio i tržište, i od kojeg je zaista dužnost očekivati bar malo više od onoga što je ovim romanom pružio.
Još jedan od problema jest i što Hageov egistencijalizam postaje poza, usiljena zarobljenost u niski događaja na koje junak niti može niti želi utjecati, a kamoli porazmisliti ili dvojiti o njima, i to u ovom romanu može postati zaista iritantan credo od kojeg kao da se ne odstupa, djeluje pomalo salonski, na momente gotovo pretenciozno, te se gubi dio neposrednosti, uvjerljivosti i zavodljivosti teksta, pogotovo kada se uspoređuje s prvim romanom.
Ipak, ovo djelo je čvrsto strukturirano i promišljeno, radi se o radnjom ogoljenom tekstu u kojem nema slijepih sporednih epizoda, svaki naizgled slučajni dijalog je kasnije iskorišten, svaka narativna nit koja naizgled kruži nekud u nepoznato ipak izviruje u za to određenom trenutku, transverzalno se spaja i zaokružuje priču koja je u tom pogledu odrezanih viškova, antipod poetičnom jeziku ovog talentiranog autora koji uvijek iznova uspijeva iznenaditi originalnošću i svježinom, i tu kao da ograničenja nema, Hage uspijeva iznaći nove jezične sveze koje se ponekad čine nezamislive, i gomila ih u zadivljujućim količinama.
Jače nas povrijede oni do kojih nam je više stalo, tako i ovaj tekst govori pomalo gorko o mogućnostima ovog autora i potencijalu u koji bi trebalo što prije zagrabiti. Jedan strani recenzent lijepo je sažeo temeljni problem ovog romana, a i autora: ‘Ovo je djelo nezrelog čovjeka koji već ima preko 45 godina.’
Egzistencijalizam kao šuplji oklop, likovi zarobljeni unutar pomalo jeftinih stereotipa i nekoliko tipova temeljnih odnosa, nametnuti tour de force koji bi trebao izazvati katarzu i ponekad iritantan stav antijunaka su problemi koje je zapravo lako zanemariti, jer su oni u ovom slučaju ruku pod ruku s jako pozitivnim odlikama ovog djela.
Naime, radi se o izuzetno zavodljivom i obuzimajućem štivu izuzetno talentiranog i prepoznatljivog autora koji je i ovakvim, ne baš najsretnije razrješenim romanom, te poetičnošću, strašću i halucinantnošću svog pisma ipak pružio veću razinu ugode razmaženom čitatelju od velike većine svojih kolega.
Rezime – s ovim romanom moglo je i nešto bolje, no prevedena djela ovog autora svakako treba pročitati.
Izvor: HRT, Hrvatski Radio, 3. program
Godina: 2013.
Autor: Neven Vulić