Royu Jacobsenu, nama ne toliko poznatom norveškom piscu rođenom 1954. godine u Oslu, nakon desetak romana i nekoliko zbirki kratkih priča 2005. izlazi i ovaj roman, u originalnu nazvan ‘Hoggerne’ – ‘Cjepari’, dok hrvatsko izdanje preuzima englesku inačicu naslova – ‘Spaljeni grad čuda’.
Sâm Jacobsen jedan je od najistaknutijih predstavnika norveških pisaca generacije rođene 1950-ih. Premda je debitirao 1982. knjigom novela ‘Život zatvorenika’ i nanizao nekoliko drugih izdanja, ipak je prijelomna 1991. godina i njegov roman ‘Pobjednik’ koji se prodaje u nakladi od preko 100 000 primjeraka, što je puno i za norveške prilike. Navedeni roman nominiran je za najveće skandinavsko literarno priznanje, nagradu Nordijskog vijeća za književnost.
Kasnije će za istu nagradu biti nominiran i njegov povijesni roman ‘Mraz’ iz 2003, djelo koje pokazuje autorovu zaokupljenost staronordijskom prošlošću. ‘Spaljeni grad čuda’ također je povijesni roman, ali kronološki postavljen u novije doba.
Jacobsen će tako ispripovjediti priču o jednom sukobu II. svjetskog rata između finskih i sovjetskih snaga, a radi se o bitci kod Suomussalmija koja se vodila između 7. prosinca 1939. i 8. siječnja 1940. godine. Ova finska pobjeda se i dan danas smatra simbolom tog tzv. zimskog rata upravo zbog sovjetske brojčane i oružane premoći koja im u dotičnom sukobu uopće nije pomogla.
Premda se ponekad spominju pretjerane brojke koje glorificiraju ovu pobjedu Finaca i govore o njihovom strašno malom broju u odnosu na Sovjete, u bitci kod Suomussalmija može bez pretjerivanja govoriti kako je to strateški ključno selo branilo 11 000 Finaca od pet puta više Sovjeta. Ipak, zimski rat, ili talvisota – kako ga zovu Finci, bio je jeziv i odnio je mnogo života, tako da broj mrtvih koji se navodi nikada nije manji od 200 ili 300 tisuća.
U svakom slučaju, treba napomenuti kako je nadmoćni finski neprijatelj ipak bio hendikepiran manjkom zimske opreme, ograničenošću na kretanje cestama zbog krupne mašinerije i ranijim Staljinovim čistkama zbog čega su im časnici bili neiskusni i nekompetentni.
No, ovdje nije riječ o taktičkim i drugim činjenicama iz 2. svjetskog rata radi kojih je ova bitka u vojnim i povjesničarskim krugovima najpoznatija, već o pogledu na takav krvav događaj iz perspektive jednog lude koji ne želi otići iz sela premda Finci u bijegu već pale sve nastambe jer znaju da Sovjeti uskoro dolaze. Ne žele im ostaviti nikakvu zaštitu od hladnoće koja se spušta i zadržava na do -40 stupnjeva celzijusa.
Ovaj kratak roman od 17 poglavlja počinje opisom sela netom prije spaljenja, a radnja se zaustavlja 22 godine nakon završetka 2. svjetskog rata.
Seoski cjepar Timmo glavni je lik romana i neće se ni najmanje zamarati strategijom ili brojem poginulih, njegova priča bit će ona tvrdoglavog i radišnog mladića upitne inteligencije koji bez obzira na sve ne želi pobjeći pred nadolazećim sukobom, čak ni kada mu je time ugrožen i vlastiti život.
Njegov šef, vlasnik trgovine, napuštajući svoje imanje istovremeno će ga ‘sažaljevati i prezirati’ i neće ga moći gledati u oči pri rastanku, finski poručnik Olli jednostavno će ga pitati je li on seoski idiot kada ga zatekne u napuštenom selu, a ruskom pukovniku Olegu kroz neko će vrijeme biti sasvim jasno kako se zaista radi o čovjeku želi cijepati drva, ne otići iz sela, i ništa više od toga.
Priča prati njegov ostanak u selu tijekom sovjetske okupacije, rad na prikupljanju drva kao i krize morala pridruženih mu šest sovjetskih cjepara koji su zapravo nesposobni vojnici, i koji promrzli i neuhranjeni ne žele umrijeti anonimnom smrću u zasnježenoj šumi iz koje vade stabla.
U ovom Jacobsenovom djelu zanimljiva je transformacija navedenog cjepara koji od izazivanja podsmjeha i sućuti postaje nezamjenjiv radnik neovisno o tome čiji vojni val preplavi selo.
Tako će i Rusi ubrzo shvatiti kako im je izuzetno bitan jer su bez drva za ogrijev poprilično hendikepirani na krajnjem sjeveru. Zarobljeni ekstremno niskim temperaturama u neadekvatnoj odjeći bez izvora topline ne mogu voditi rat, i upravo tada nepokolebljivi Timmo postaje najjača karika među cjeparima, onaj koji ih navodi da izađu iz skrovišta sve do samog ruba fronte kako bi praćeni detonacijama i zujem metaka rušili stabla i izvlačili ih u selo.
To selo je u vječnom kontrastu. Nekada miran dom, siguran i idiličan, sada je spaljeni izvor crnila koji kalja okolnu bjelinu snijega. Paljevina, mast strojeva i krv su premazi koji uništavaju djevičanstvo toga kraja, no nikada neće biti naturalističkih opisivanja razaranja ili eksplicitnih i grubih smrti, čitatelj je pošteđen krvoprolića i horor scena, no ne i pitanja prilikom nastavka rata nakon posljednje smjene vojski i povratka Finaca u selo kada Timmo vrlo jednostavno i pronicavo kaže – Kakav je to mir, kao i prošli?
Timmo će cijelo vrijeme biti slijepo posvećen radu, neiscrpno i potpuno, i neće imati puno pitanja, ali niti puno odgovora, i koji ga zapravo u tom trenutku neće ni zanimati. Njegova tadašnja želja je živjeti u svom selu, u ratu ili u miru.
U jednom trenutku Timmin odlučan duh postaje problem usred svog tog beznađa. Činjenica da nitko od cjepara nije poginuo niti je ranjen premda su često kraj prve linije obrane nagna Sovjete da preventivno pretuku Timmu i pokušaju saznati je li možda u dosluhu s Fincima za koje se čini kako namjerno štede njegove ljude. On stoički trpi i poslovično kratko odgovara, a ožiljke tih nepotrebnih batina izazvanih ratnom paranojom cijeli će život nositi preko lica i teško će se od njih oporaviti, te će one prolongirati trenutak njihova bijega.
Cjepari će prožvakani ratom, hladnoćom i ludilom očekivanja smrti prerasti u svojevrsne prijatelje bez obzira na nacionalnost i inicijalne podjele, te će u nakon pokušaja zajedničkog bijega zamalo skupa umrijeti od smrzavanja, odmakli tek koji kilometar kroz neprohodan snijeg i hladnoću.
Timmo se bez obzira na pokazanu snagu, čeličnu otpornost i izdržljivost ipak pokazuje ranjivim. Po povratku žitelja u selo vidi prešućeno pitanje na njihovim licima, što se zapravo dogodilo dok je ovdje bio sâm sa Sovjetima, i kako je sve to preživio. Na kraju ga neobjašnjivo snažan osjećaj srama tjera iz sela puno efikasnije negoli sila ili prijetnje – stid što je pomagao Rusima, te se povlači na svoje imanje izvan sela.
Zarobljen negdje između mita i istine Timmo se niz godina kasnije zamišljen pita nadvijen nad novinske i povijesničarske članke je li se zaista dogodilo ono što misli da se dogodilo, jer mu se sjećanja ne poklapaju s pročitanim. Traži preživjele protagoniste, od kojih neki, poput poručnika Ollija, nisu uopće spremni razgovarati o onome što se dogodilo, premda je prošlo dvadesetak godina.
Radi se o još jednoj tematizaciji ratnih sukoba, ovoga puta onih drugosvjetskih, iz malo izmještene pozicije, one prezrenog lude, seoskog idiota koji prilično simplificirano gleda na svijet, i ponekad izvlači očekivane zaključke.
Na rijetke je trenutke stereotipan i banalan u svojoj jednostavnosti, kao kada prilikom odlaska karavane stanovnika sela za njima maše sve dok ne nestanu premda ga uopće ne gledaju. U drugima je pak dirljivo iskren i životan kao kada jednom prilikom kaže da ga ipak rastužuje vidjeti lokalnu školu kako gori, premda ju je i sâm u više navrata poželio zapaliti.
Timmo je zapravo odlično karakteriziran lik koji premda ne nudi ništa novo u pogledu približavanja psihologije sukoba ili raskrinkavanja besmisla rata ipak približava jedan ključan događaj finske povijesti i državnog ponosa, približava nam talvisotu u svoj svojoj hladnoj konkretnosti.
Ovaj kratak roman je vrlo dobro napisan s mjestimičnim bljeskovima jednostavnih, kratkih, ali efektnih opisa, i povremeno zaista odličnim dramaturškim rješenjima. Jacobsen je najbolji kada prikazuje događaje iz Timmine perspektive i kroz njegove oči detektira temeljne motivacije drugih likova na pomalo pomaknut način. Interesantan je i dok pratimo Timmu i formiranje cjepara kao nerazdvojne grupe koja odluči zajednički pobjeći, no kasnije se radnja pomalo osipa.
To se događa u petnaestom poglavlju kada roman iz prvog lica pripovjedanja prelazi u treće, negdje u trenutku završetka rata i početka cjeparovog preispitivanja što je zapravo od svega toga bilo stvarno, a što ne. Upravo ovdje roman zapada u probleme, kada se izgubi tihi i snažni cjepar koji sve događaje promatra na vrlo jednostavan način i stoički se nosi s njima, te time pridobiva čitateljeve simpatije.
Ptičjim rakursom trećeg lica gubi se dio intime kojom pratimo doživljaje, nestaje dio suosjećanja za protagonista, a i radnja je pomalo ubrzana, kao da je autor pohitao prema kraju. U dva posljednja poglavlja ugurano je tako dvadeset godina, a to cjeparovo preispitivanje istinitosti događaja s kraja romana više predstavlja teret prethodnom tekstu, koherentnijem, razigranijem i dirljivijem. Dakle, ovaj kratak i strukturno jednostavan roman je sasvim solidan, te približava jedan bitan događaj finskog nacionalnog folklora i bliže svjetske povijesti, no ipak, ovakav strukturni rasplet mu možda i nije trebao.
Izvor: HRT, Hrvatski Radio, 3. program
Godina: 2013.
Autor: Neven Vulić