Suvremeni će čitatelj, izgubljen u moru novih naslova, često posegnuti za slamkom spasa koja mu olakšava orijentaciju – pročitat će marketinško-uredničke zapise s korica knjige i tako izvući svoje zaključke prilično rano, na temelju ograničenih informacija.
Za mnoga književna djela ovo je mjesto prve smrti, pogotovo ako se radi o uratku čiji naslov nije osobito privlačan, ako naslovnica nije koloristički usklađena, ili ako je tema jedna od onih, recimo, škakljivijih ili zamornijih.
Svjesno ili podsvjesno, u ovom našem dobu vječnog zaborava i od ozbiljne se umjetnosti često očekuje razonoda i neobavezan užitak, to očekuju pogotovo oni koji imaju sve manje vremena za tu vrstu luksuza kakvo je postalo čitanje.
Ovaj roman bi, ako bi se povodili tekstom s korica, bio predan vječnom zaboravu. Tu se spominje pronalazak gotovo mrtve djevojke, žrtve traffickinga, pa zatim obiteljske i osobne tragedije i izdaje, najdublji ljudski strahovi i osjećaj srama, kao i širem čitateljstvu zauvijek nepopularne teme proruske dominacije na područjima bivših republika Sovjetskog Saveza te početka tranzicije.
Ukratko rečeno, nije ni najmanje za zamjeriti vraćanje ove knjige na policu otkuda je i uzeta, te posezanje za sljedećom čiji urednički zapisi možda govore o nečemu probavljivijem i zanimljivijem, jer je uteg koji visi s korica ove knjige izuzetno težak.
No, problem se srećom rješava sâm kada se jednom ovaj roman Sofi Oksanen počne čitati, te postaje jasno zašto je proglašavaju predvodnicom finskih književnika mlađe generacije, i zašto joj jedan zaneseni švedski kritičar proriče čak i Nobelovu nagradu kroz nekoliko godina.
Ovo je njen treći roman, nakon prvog iz 2005. godine, ‘Staljinove krave’ koji govori o djevojci s poremećajem u prehrani, te dvije godine kasnije objavljenog ‘Baby Jane’ u kojem tematizira nasilje u lezbijskim vezama i anksiozni poremećaj ponašanja.
Ovaj roman je nastao kao adaptacija njezine prve predstave ‘Čišćenje’ postavljene 2007. u Finskome narodnom kazalištu, i ispričat će priču o Aliide Truu, od njenog odrastanja tijekom i nakon II. svjetskog rata, pa do poznih godina koje će dočekati u demokratskoj državi Estoniji početkom 90-ih.
Sofi Oksanen će reći kako je odmah znala kako će glavni lik biti postarija žena, još dok je ovaj roman tek postajao drama. Pojasnit će da vlada inflacija takvih likova, žena u poznijoj životnoj dobi, te kako su takve glavne uloge marginalizirane u suvremenoj umjetnosti.
Roman je strukturiran u pet poglavlja nejednakih duljina koje paralelno prate dvije priče, onu Alidinu, i onu njene unuke Zare, koje se isprepliću i jedna drugu nadopunjuju.
Premda ih dijeli pola stoljeća, oba razdoblja, kraj rata i početak Estonske samostalnosti, izuzetno su slična, pogotovo likovima preko kojih ih i pratimo. Njima su to doba čuda i nade, blistava najava skorog prelaska u nešto novo i obećavajuće što se čini nadohvat ruke.
Aliide nas vraća u ratno i poratno djetinjstvo nestašice i straha, gdje se u Estoniji smjenjuju Nijemci i Rusi u ulozi okupatora i osloboditelja, te gotovo ništa nije niti jednostavno, niti jasno, pogotovo mladoj Aliide koja samo želi muškarca koji na kraju odabire njezinu sestru.
Pripovijeda o tome kako je izdala vlastitu obitelj, o tome kako su je smatrali narodnim neprijateljem jer se udala za komunista kojeg su se bojali dok je bio u blizini, govori o ljudskom ponašanju koje se čini tako anakrono i nadiđeno.
Da, razmazivali su joj šmrklje po posudama u kojima se drže namirnice kada muža nije bilo u blizini, ubacivali su joj crve u brašno, zamjenjivali šećer i sol, te čak ni kada je već zakoračila u pozne godine nije joj oprošteno niti zaboravljeno.
Nova, najmlađa generacija domoljuba u njoj, sada već ostarjeloj ženi, ponovno pronalazi krunskog neprijatelja, tako da joj djeca gađaju kuću kamenjem, uništavaju ljetinu i ne daju zaboraviti tko joj je bio muž. Čak su i psa otrovali, pa sada više nema tko lajati kada se netko približava kući.
I Aliide je kao mlada vjerovala u bolje sutra, naivno i snažno, baš kao što će kasnije sličnu sjajniju budućnost očekivati i njena unuka koju će pronaći na pragu svog doma, prljavu i uplašenu, i isprva ne znajući o kome se to zapravo radi, smatrajući je potencijalnom kradljivicom koja je želi prevariti.
No ta mlada djevojka Zara se također naivno i fatalno zaljubila u momka i slijedila ga u nepoznati grad. A on će je kasnije, umjesto da je oženi, početi podvoditi drugim muškarcima pod izlikom da mu je dužna, prijeteći joj da će poslati golišave slike njenim roditeljima, a sve to dok njen dug raste, baš kao nemoć.
I Aliide su kao djevojku ispitivali dok su tražili sestrina nepodobnog i odbjeglog muža, no ona nikada nikome neće priznati kako je tada bila silovana. To je zadrto vrijeme kada je veća sramota biti žrtva nego silovatelj, i kada takav čin razara život žrtve, jer ukoliko se za silovanje sazna – nakon toga se žrtva nikada neće moći udati.
Sudbine tih dviju žena se na kraju čine prilično nalik, premda ih dijeli pola stoljeća. Niti jedna nije bila zaštićena kada je to trebala biti, a na njih su nasrtali upravo oni koji su ih trebali učiniti sigurnima, agenti države. U Aliidinom slučaju to je policija, u Zarinom pripadnik tajne službe, i naravno, to nasilje neće biti nimalo suptilno ili originalno, već ono najniže vrste – seksualno.
U oba slučaja vrijeme nade nije preraslo u nešto više, dapače umjesto sreće i ispunjenja uslijedila su duboka razočaranja i patnja dok su turbulentna vremena postajala tek mrvicu mirnija.
Dirljivo je kako je precizno i organski opisano funcioniranje male zajednice u doba snažnog utjecaja propagande i straha, te kako je predočena neizvedivost nekog stvarnog i oslobađajućeg otpora sistemu, kao i nemogućnost zaštite sebe i svojih najbližih.
Čak je i sama Aliide, koju je čekala vječna i naizgled nepravedna odvojenost i okruženost ljudima koji je preziru, nekim svojim postupcima učinila i čitatelju oprost i zaborav jako upitnim.
Primjerice, na kraju ipak svjedoči agentima države protiv svoje sestre, a razotkriva se i epizodom kada šuruje sa starom vidovnjakinjom i od nje traži recept za kontraceptiv, a sve kako kako bi spriječila sestru da zanese s mužem kojeg potajno voli. Njemu pak, vjerujući u ljubavne napitke, miješa svoj urin u hranu.
Previše se odvilo stvari i previše su se zaplele kako bi sve to bilo tako lako odmrsiti, tako da je neke likove teško gledati kao čistokrvne žrtve ili kao apsolutne agresore, u svakom slučaju se niti jedni niti drugi svojim postupcima ne trude čitatelju olakšati posao.
I Zarina priča otkriva koliko je zapravo teško jasno odvojiti stvari, i koliko to ponekad ni nema smisla. Tako Zaru kao djevojčicu poprilično zbuni kada po prvi put načuje kako baka, misleći da je sama, govori ‘onaj drugi jezik’, mistificirani jezik o kojem su joj govorili kako se ne smije koristiti jer je jezik neprijatelja, jezik koji će usprkos tomu naučiti, i koji će joj na kraju spasiti život.
Naravno, nije uopće bitno koji je to jezik, čiji je, niti tko ga govori, već vjerna slika ozračja koje u tom trenutku vlada, prikaz te nametnute i umjetne podjele kroz oči djeteta, te antagonizam i kolektivno sljepilo koje uzrokuje.
S tek nekoliko šokantnih i eksplicitnih epizoda, Sofi Oksanen je izuzetno ugodna u svojoj naraciji, te uvijek ostaje unutar granica dobrog ukusa. Ne traži ni narativne ni tematske prečace, autorica je hrabro odabrala nekoliko velikih tema koje je majstorski zaokružila u priču o jednoj ne baš sretnoj obitelji.
Znalački su prikazani vremenski periodi, ljudi i običaji, kao i praznovjerje glavnih likova koji se baš i ne znaju nositi sa svojim žudnjama. Oni se iz naše perspektive doimaju izuzetno necivilizirani, a opet tako iskreni i neposredni, i koji bez rukavica i ikakvog uljepšavanja znaju kako napakostiti jedno drugome.
No ima nešto utješno u svemu tome, u opipljivoj i običnoj ljudskosti koja se osjeti u postupcima svih protagonista ovog romana kao nešto iskreno i neposredno, pravocrtno i nepatvoreno, pa samim time čak i šarmantno.
Nažalost, nimalo laskava estonska tranzicijska situacija opisana u ovom romanu jako je slična i mnogim drugima, te je naravno, moguće povući paralelu i s onom našom. Ovdje to, naravno nećemo raditi, samo ćemo napomenuti koliko su ponekad ljudska iskustva nalik, te koliko su u pojedinom segmentima rastužujuće univerzalna.
Ovaj ozbiljan tekst, dakle, marljivima upućuje poziv na proučavanje estonske povijesti, te možda čak i na užareno uzrujavanje oko političko-povijesne poruke koja se ne odnosi samo na Estoniju.
No, bez obzira na sve rečeno, dobra je stvar što je ovo na kraju krajeva ipak samo odličan roman, i kao što je lijepo primijetio jedan strani kritičar – djeluje kao da je napisan van vremena i prostora. Upravo se o tome i radi – o knjizi koja puno toga raskrinkava, ali na kraju čitatelja i rasterećuje, te mu ostavlja mogućnost da ovaj roman, bez obzira na uredničke navode ili hladne povijesne činjenice, ipak čita neobavezno i van konteksta, jednostavno – kao sjajnu priču.
Izvor: HRT, Hrvatski Radio, 3. program
Godina: 2012.
Autor: Neven Vulić