3/4 straha
I.
Zurio sam u svoje mirne ruke na tipkovnici i sjetio se jednog momka od jučer, odlučio sam istipkati barem nekoliko stranica. Taj tip koji isto piše nije baš normalno hodao, boljela ga je noga ili nešto, pa sam počeo suosjećati s njim, i meni se ponekad dogodi ista stvar. Izgledao je star i tužan, kao da nitko ne shvaća njegov talent i ostalo. Pio sam rakiju i gledao u bend.
Uvijek se nađem na istim mjestima. Ovo je već treći dan kako sam došao tamo. Ranije sam sreo bivšu djevojku i rekla mi je da je nisam trebao ostaviti, ne na taj način. Bilo mi je žao, poljubila me u usta i otišao sam. Momak s kojim je došla gledao je u nas.
U tramvaju mi je pala na pamet jebena ideja za priču, jedini je problem što sam zaboravio. Smijao sam se u tom trenutku, neki luđački cer titrao mi je na licu, ljudi oko mene bili su pokošeni gripom, životom i cijenom benzina, pa nisu željeli primijetiti.
Još se sjećam okusa tih misli, bio sam zadovoljan sobom, ali nisam ništa zapisao, sve je bilo tako ispravno, tako jednostavno, da mi sada čak nije ni toliko žao što je isparilo. Tako je valjda trebalo biti.
II.
Promatram nebo i čekam kišu. Boli me svaki prolaznik i svaki parkirani automobil kao neka propuštena ljubav, kao da je neka dosadna djevojka koja također želi biti voljena i priča o aknama, priča o bivšima, pogledom govori da smo svi mi jadnici dobri negdje daleko unutra, unutra gdje je nebo sivo, a ruke u mlakoj vodi uvijek ostaju ispod površine, bez lica, bez noktiju, posežu za gležnjevima i listovima poput konopaca od svile, vilenjački penisi po kojima se penje princeza da je ne nažulja mali zeleni grašak, pokušava joj se uvući u guzicu, a ona viče:
— Nemoj, jebem ti mater, nemoj, jebemti, pusti me! — i bježi po penisima u visine, grabi prema gore i bije svoju sizifovsku bitku.
A meni se ide na plaže, ne znam točno zašto, želim osjetiti zdravlje, vodu i sol, već sam želio reći – biti sâm – ali mislim da to nije to, želim gol sjesti dupetom na bijeli pijesak, umakati piškote u mlijeko i gledati morske pse kako čekaju da zaplivam, prošetati se po molu, drvene daske i sve to, plavi oblaci, prozirni, i dajte mi mira dok nešto ne napišem, na papir, ekran, nije važno.
Poslije neka me izjede rak, bolesti, ionako mi se bez razloga vrti u glavi, zaboravljam imena, to jest ne mogu ih zapamtiti, nezainteresiranost ili bolest, možda oboje.
III.
Neki dan sam morao održati predavanje u srednjoj školi. Glavni sat se ocjenjuje, dolazi profesorica s fakulteta, stara, sveta, sveznajuća i sa smradom amonijaka koji izbija na usta, ne jede po cijele dane. Rušila me, kimala je glavom, slijegala ramenima u svom istrošenom profesorskom sakou i pogođeno izražavala svoje nezadovoljstvo mojim dosezima. Mene to nije diralo, ne želim predavati, a i djeca mi nisu predraga.
Jedino pravo zadovoljstvo u svemu tome bio je trenutak kada sam izvadio budilicu i pustio je da zvoni.
Spuštali smo se zajedno stepenicama s drugog kata, dodala je da mora biti divan osjećaj kada je nekome toliko svejedno. Na trenutak sam se pogubio i skoro je opsovao. Ipak, zaustavio sam se na vrijeme i otišao.
Kasnije mi nekim čudom postaje draga, pohvalila je neke stvari koje sam napravio. Priznaje mi nasamo da joj je teško izreći pohvale, previše kudi i zamjera sitnice. Njena prisutnost postaje nešto sasvim ugodno. A na tek nekoliko koraka od nas su neki njeni kolege, još nisu dobili nijednu od svih tih smrtonosnih bolesti, ni rak, ni melanom, ni tumor.
Noćas su me opet mučili teško podnošljivi snovi, jedna djevojka me jučer odbila, pa mi je sjebalo onu plohu u glavi. Sami hupseri po noći, govorio sam:
— Opa, opa, jebemti, opa, a u kurac! — i tako do jutra. Ne volim kada me odbiju, osjetim se običnim.
VI.
Smršavio sam, ponovno nekoliko kila. Vidjelo se na trbuhu, nestalo je naslaga. To me nagnalo da počnem vježbati, kao što sam činio i prije. Izašao sam i trčao po štengama. Dva puta polako, gore-dolje, gledao sam oko sebe, promatrao ulicu da pobjegnem ako netko prođe, betonske stepenice izmicale su mi pod nogama. Treći put sam sprintao gore, skoro sam povraćao kad sam stao, zakašljao sam se i ispljunuo malo sluzi.
Počeo sam se znojiti, dupe mi je bilo vlažno, kada sam spazio mačku u daljini uzeo sam kamen i pokušao je pogoditi. Kasnije mi je curio nos i krenule su suze, radio sam još sklekova i trbušnjaka u sobi.
Film koji sam poslije gledao nagnao me na masturbaciju, siromašna prigradska obitelj u egzistencijskoj krizi, svrbjela me bol i zamišljao sam kako se moj penis nalazi u guzici neke prekrasne ženske siluete, premda nije lako zamišljati uz tako teške kadrove. Nasilje, beznađe, kemija. Nekoliko puta mi je kurac malo pao, ali se ponovno stvrdnuo svaki put kad bih se koncentrirao na žensko tijelo.
U filmu se kći ševila s nekim tipom, sjetio sam se tipa koji masturbira na tuđe djevojke i nisam mogao pobjeći takvim mislima. Samo su mi upadale cure prijatelja ili bivše cure i više se nisam mogao fokusirati ni na što. Ipak, zamislio sam pornozvijezdu koja se ne ustručava staviti kurac iz guzice u usta i obilno svršio u WC-papir. Ne toliko obilno kao kad bi žena zbilja bila tu. Obrisao sam prste, kurac i sve, bacio meki žuti papir na pod.
Počele su me boljeti oči od nespavanja. Još sam drkao, želio sam utjehu drugog orgazma, a na filmu se sve raspada, glavni lik se duševno rastrojio, dvoji i u nedomici je, pada mi na pamet samoubojstvo, bjesomučno drkam, sigurno izgledam životinjski dok ruka ide gore-dolje, malo prebrzo i pregrubo, a tijelo je zgrčeno kao na samrti. Novi bijeli plamen se prolio, namočio je papir, njušim prste.
Kasnije mi se piša, otvaram bocu mlijeka, već je pokvareno, guram penis u široku rupu i pišam dok iznutra izvire kiseli miris mlijeka, i to traje i traje. Čuje se žuborenje, nadam se da se neću zajebati po noći i pomiješati boce. U filmu sin, debeli gojazni sin doživljava infarkt, katarza.
Misli mi bježe, baš kao i dani, film na kraju završava sretno, poput crnila na kojem netko na kraju povuče dvije bijele crte, dobije se dojam umjetnosti.
V.
Kao da sam se sjetio zaboravljenog djeteta, naišao sam na neke izgubljene zapise, otkrio svoje stare misli i dvije dobre pjesme. Promatrajući se u ogledalu pitao sam se kada to čovjeku dosadi, i zašto toliko pišem o seksu.
Ne znam otkuda tolika fascinacija pjesmama, vjerojatno samo želim biti kompletan, već se vidim jednoga dana kako me obožavatelji ispituju:
— Znači, Vi ne pišete samo romane i kratke priče, već i pjesme?
— Da, da, ja sam… sve.
I onda me opet uhvati neka nervoza, uznemireni jaganjci skaču oko vatre, pa preplašeni nasrću i nose jedni druge na plamen koji im furi runo i kožu, mekeću jer ih je strah. Što više to rade, to se više euforija, kaos i ples dižu s plamenom u visine, sve dok netko ne nastrada, a onda ima više mjesta za ostale.
Bio sam na financijskom savjetovanju neki dan, tip se šalio i bio informativan. Pitao me koji su mi ciljevi u životu. Srećom je čitao iz knjige pred sobom i pokazao mi moguće odgovore, dohvatio me ishlapjelim dahom:
— Kuća i novac — nisam znao što drugo reći.
Na naslovnici te knjige pisalo je Ispunite svoje snove, i još nešto čega se ne mogu sjetiti. Pokraj nas su bile i dvije djevojke koje su proučavale financijske ispise i jedna drugu, pa je ušla treća, ali nisam je mogao gledati jer mi je bila iza leđa. Mene je nažalost zaista zanimalo kako do novca, jer sam vidio kako završavaju ljudi koji ga nemaju, a to mi je tužno.
Jednom sam mislio kako nije važan novac, nego ljubav, a sada volim jesti, piti i gledati kroz prozor, kopati nos i pisati o tome kako ljubavi nema.
VI.
Na stolu se nalaze bankovni izvod, kompjuter na kojem pišem, filmovi koje nisam pogledao jer mi se ne da gubiti vrijeme, rječnici koje često listam s tolikom ljubavlju da se pitam otkud izvire, iz straha i želje da ne umrem od gladi, ne još, ne dok ne pojebem nešto lijepo i zanosno, sa cvijetom u kosi, ključevi, privjesak, na privjesku otvarač za boce, natpis na privjesku oblijepljen izolir-trakom, jebiga – ispod piše Isus te voli, kožne rukavice, ubojičine, zamišljao sam kako je to kad nekoga primiš prstima oko vrata i stegneš, koža, meka, mlada i putena koža se zacrveni, jedan od deset milijardi nestane, jedan od, koga boli kurac, forenzičari na televiziji se i dalje ševe i miješaju svoje bočice, glavne glumice idu na zatezanje kože lica, vrijeme grabi kao parobrod za njima, progoni, još jednu sezonu, ubijte me u sljedećoj, ali ne, ne još, glazba, glasovi zapečeni na okrugle diskove, prašina pada po njima, kukci se roje, gmižu i odvratno i gnusno zuje svojim zelenim, debelim krilima, jednoga takvog sam neki dan spalio upaljačem, kada je prvi put zazujao pokraj moga uha zaskvičao sam u sebi kao djevojčica i skočio sa stolca, uhvatio upaljač, tenisicom udario i ošamutio gada pa je pao na pod, prignječio ga i meka, smrdljiva unutrašnjost iscurila je na parket, zapalio sam mu ticala, počeo je zujati, odvratan, žučni miris se proširio, obavio prostoriju, zeleni gad je patio, mislio sam:
— Bože oprosti mi, jebemti, Bože, ali zaista, zaista ga mrzim, prokleti kukac, zašto baš u mojoj sobi, zašto baš kod mene?
I sad osjećam taj smrad smrti, užarene smrti, valovi nasilja i odnosa moći, već sam jednom davno negdje zapisao da će i mene tako zgaziti i zapaliti, jednoga dana.
VII.
Stvari na koje mogu utjecati ne zanimaju me, čekam nešto veće, teško se fokusiram na pojedinosti, previše me zaokuplja i zasljepljuje začudni efekt velike slike. Poput djeteta sam koje ne želi juhu i glavno jelo, već samo desert. Ta veličina je ono što me brine već neko vrijeme, to je teret koji nosim.
Osjećam kako se odigravaju te velebne stvari odmah tu iza ugla, ali nitko mi nije rekao, nitko me nije uputio i papirnati brod na rijeci tone u blatnu vodu, čim nestane ispod površine progutan je zauvijek, slučajni prolaznik koji prekasno okrene glavu vidi samo neznatno mreškanje u struji, uzburkane niti se smiruju i nestaju, trenutak je propušten.
Zato se zaokupljam sitnim stvarima kako bi dan lakše prošao. Pričam o seksu, diram njene grudi s mekim bradavicama od karamela, nedokučiva povijest stvaranja svijeta izbija i zrači iz linije bokova blago izvijene nage žene, koncentriram se na svilenkaste pregibe kože i spokoj koji u tome nalazim. Barem na tren se ne obazirem na razdor, kaos i nerazumljivost svega ostalog.