Ipak, s ushitom sam promatrao te životinje, kako instinkti pulsiraju u njima, kako se mišići naprežu, a zjenice šire prije skoka, misleći da su divne, gipke, veličanstvene. Nisam u njima prepoznavao usamljene i izgubljene živote, nisam vidio da su im tijela svakom godinom sve bolnija, do konačnog poraza, dok zbog neke nesreće ne umru.
Divio sam se njihovim kratkotrajnim trzajima na pragu rasapa i nestajanja, u grču visoko skaču ne bi li što više osvijetlile tamu oko sebe, i do samoga kraja ne prestaju bjesnjeti, jer u pokretu je život, u kretanju je spas.
I.
Starac je inače izbjegavao penjanje u sinov stan, ali nikoga nije bilo kod kuće. Tuđi životi nisu ga zanimali kao špijuna ili uhodu. Ne, došao je na gornji kat radi njih, obuzet čudnom i naglom ljubavlju, namjerno dok ih nema. Došao ih je upiti iz njihova zraka, iz slučajnih položaja ostavljenih predmeta. Želio se protrljati o njihove životne prostore kad oni to ne znaju.
Virnuo je kroz prozor. Kidali su se oblaci i otkrivali plavetnilo neba, a na ulici nigdje nikoga. Susjedstvo poškropljeno kapima najednom je zabljesnulo. Sunce se pomaljalo nad studenom izmaglicom i probilo u stan. Svijet se preporodio u zasljepljujućoj svjetlosti.
Svoju obitelj najviše je volio iz daljine. S njima ne može proći tako lako kao s prostorom gdje žive. Da su ovdje, zapitkivali bi Pokušavali bi ga usisati u razgovore, pa bi akrobatski morao izbjegavati njihove riječi bačene poput udica, a u posljednje vrijeme nije bio za to raspoložen. Bilo mu je dosta društva i praznih dijaloga. Dapače, sve je češće želio biti nevidljiv. Unuke nema, sin radi. Snaha je upravo otišla na posao i bit će odsutna još neko vrijeme. Zrak je čist za kratku promjenu perspektive.
Šetao je praznim prostorom, škiljio i otkrivao izblijedjele tragove njihovih tijela. Sitni nabori na tkanini kauča, zgužvana krpa kraj sudopera, mrvice na kuhinjskom podu. No što je u tom prostoru zaista bitno, a što nije, starcu je bilo teško znati. Promatrao je ostavljenu šalicu kave na stolu, ručke usmjerene ravno u njega, a onda se vratio do prozora. Ispred kuće i dalje nije bilo nikoga.
Spustio se u prizemlje, zašao u svoju roletama zamračenu sobu i zaključao vrata. Novi se podstanar doselio pred mjesec dana, razmišljao je. Čini se da uopće ni ne proviruje, a kamoli da nekamo izlazi. Gore je uvijek tišina, što se za prošlog stanara nije moglo reći. A unuka je vjerojatno na fakultetu. Ili sa svojim neobičnim dečkom.
Sjedio je na trosjedu, teško i duboko disao. Blagi nemir kružio mu je prsima. Ponekad bi se propisno uzrujavao i onda se dugo ne bi mogao smiriti. Ne bez razloga. Nametljivi prizori iz njegova života sami bi se pozvali, pa bi ih ponovno montirao. Nije
bio siguran podnosi li ga sin uopće. Već je odavno preuzeo i ulogu djeda, a kao otac svakako se nije iskazao. No nije baš volio o tome razmišljati. Starac bi se osjetio bolje pri pomisli da nakon njega netko ipak ostaje. Tih nekoliko osoba predstavljalo je jednu do dvije preživjele božićne lampice na onoj dugoj niti gdje su sve ostale pregorjele. Beskrajna tama je beznačajna dok promatra njihovo polagano treptanje, njihovo svjetlo postaje centar svijeta. Volio je svoju unuku. To mu je često nedostajalo. Čvrsta točka koja neće tako skoro zgasnuti i utihnuti. Zato se i popeo u njihov stan, da ih osjeti. Ali rijetko to radi. Za njih ne može skupiti dovoljno živaca, naporne su te njihove misli.
Upalio je televizor, ravno na prilog o momku koji je prijatelju poklonio poduzeće i otišao živjeti u šumu. Prikazali su i ostarjelu ljepoticu iz davne humoristične serije: njezin novi zaručnik je uhvatio maglu. Ni inače nije imala sreće u ljubavi, a mediji su je opet razvlačili kao strvinu.
Možda bi trebao pregledati oči, pomislio je i žmirkao. Prebacio se na program s manekenkama. Ekran je većinu vremena promatrao samo jednim okom. Vid na drugom oku ponekad se zamuti i sve se nekako zbrčka. Počelo je prije nekoliko tjedana. Oko tu i tamo zašteka, što ga posve izbaci iz takta. Krvnički ga zaboli glava i onda se mora odmarati.
U starcu se opet gnijezdi neka neprobavljiva težina. Svakim treptajem pritisak u glavi raste. Mozak mu kuha od neugode dok škilji u nemirne slike, a onda same od sebe krenu suze. Vjerojatno će morati doktoru zbog tog prokletog oka.