Jean Echenoz rođen je prije 68 godina u Orangeu, gradiću na jugoistoku Francuske. Njegov otac radi kao bolnički psihijatar i zbog posla stalno sele, a mali Jean dobar dio djetinjstva provodi s njim, u psihijatrijskim ustanovama. Svoje djetinjstvo smatra sretnim i normalnim, nema trauma, kako svjedoči u jednom intervjuu, osim što je proveo dosta vremena s osobama koje su više ili manje patile, i koje su bile duševno bolesne.
Echenozov roman „14“ u Francuskoj je objavljen 2012. godine i autorov je petnaesti po redu, a u međuvremenu je objavio i šesnaesti. Prilično je kratak, ima osamdesetak stranica, i bavi se Prvim svjetskim ratom, kao i niz romana koji su se pojavili pred nedavnu obljetnicu njegova početka. Primjerice, Pierre Lemaitre iduće je književne sezone, 2013. godine, za roman „Vidimo se tamo gore“ koji tematizira isto razdoblje, osvojio Nagradu Goncourt.
Autor se Velikog rata dotiče iz perspektive običnog računovođe Anthimea Sèzea koji će na bojišnicu iz svog gradića otići kao na izlet, i skupa s tisućama suboraca pod punom će borbenom spremom dugo lutati dok uopće naiđu na neprijatelja, a zatim će im tijekom kaotične prve bitke za moralnu potporu svirati vojni orkestar, koji će, naravno, dijelom i nastradati.
Echenoz pruža niz informacija o tadašnjim tehnološkim, zdravstvenim i društvenim tegobama. Borbeni avioni dvokrilci bili su praktički otvoreni i nimalo nisu štitili pilota i promatrača, strojnica se spočetka nije mogla upotrebljavati jer sustav za sinkronizaciju pucanja kroz propeler nije bio osposobljen. Štakori i muhe napadali su mrtve, a uši žive vojnike, i nikako ih se nije bilo moguće riješiti. Dezertere su strijeljali odmah, a kraj njihovih palih tijela organizirao se mimohod kako bi njihovi suborci jako dobro promislili o svojim budućim potezima.
Anthimeu će šrapnel odrezati ruku odmah ispod ramena, pa će se moći vratiti kući. Njegovi suborci to proglašavaju odličnom ozljedom jer šteta je minimalna, a ne mora se više nikad vratiti na bojište. Alternativa je streljanje, suicid, sljepilo zbog bojnih otrova, teža invalidnost, smrt od ruke neprijatelja…
Neposredno prije ovoga, Echnoz je objavio tri biografska romana: prevedeni „Ravel“ posvećen kompozitoru Mauriceu Ravelu, neprevedeni „Courir“ („Trčati“) koji govori o slavnom čehoslovačkom atleti Emilu Zátopeku, poznatom po bolnim trkačkim grimasama i neponovljivim uspjesima, i prevedeni roman „Sijevanja“, inspiriran Nikolom Teslom.
A „14“, baziran na slučajno pronađenim ratnim zapisima vojnika koji je podrijetlom iz Echenozove šire obitelji, osim što predstavlja prekid autorove serije romansiranih biografija, čitatelja educira o malo poznatim faktografskim detaljima Velikog rata.
Jean Echenoz priznat je pisac i dobitnik niza nagrada, pa tako i Nagrade Goncourt 1999. za „Je m’en vais“. Međutim, postoji razlog zašto „14“ nije nagrađen. Svaka čast faktografiji i pronađenim ratnim zapisima, no ovaj roman, ma koliko god bio kratak, nije posve ujednačen. Čitateljevu radoznalost autor zna pokolebati dosadnim pasusima, no, srećom, samo na početku.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2016.
Autor: Neven Vulić