Ako netko promatra našu trenutnu političku stvarnost i usput promišlja isplati li se o nekim detaljima promjene vlasti i cijelom ovom razdoblju napisati roman, možda treba pročitati „Annu Édes“ Dezsőa Kosztolányija.
Da je povijest samo jedna velika smjena kratkoročnih i raznolikih dominacija Kosztolányi ilustrira već na prvim stranicama: Béla Kun, komunistički predsjednik vlade, bježi zrakoplovom iz zemlje, komunisti su pali, a obitelj Vizyjevih spremna je na osvetu onima koji su ih toliko dugo potlačivali.
Kosztolányi tadašnju društvenu promjenu uzima kao širok narativan okvir: roman „Anna Édes“ kronološki kreće padom Mađarske Sovjetske Republike u srpnju 1919. godine, i proteže se kroz idućih nekoliko godina.
Autor u tekstu detaljno bilježi povijesne datume, a grad Budimpeštu historigrafski prikazuje na mikro razini – što se najbolje vidi u opisima starih ulica, trgova, kavana, kina ili željezničkih postaja – a sve to navodi u svom možda i najpoznatijem i najboljem romanu.
Ova priča o istoimenoj služavki, čije ime doslovno prevedeno znači „Anna Slatka“, objavljena je 1926. godine, u autorovoj 41. godini života. Slatka Anna zapravo je utjelovljenje mitskog bića za kojom „milostiva gospođa“ Vizy, supruga budućeg državnog tajnika, traga cijeli život.
Ta hladna i manipulatorski nastrojena žena oduvijek je bila isfrustrirana lošim kućnim pomoćnicama, te u Anni napokon pronalazi savršenu sluškinju koja ne samo da kuha, pere i čisti što god je potrebno i kad god je potrebno, već i svoje slobodno vrijeme provodi tako da krpa čarape svojih uvaženih poslodavaca.
Podrijetlom seoska djevojka, otjerana iz roditeljskog doma zbog odrješite i pakosne maćehe, Anna se u Budimpešti prvo zapošljava kao dadilja, no inzistiranjem gospođe Vizy završi u spočetka zapuštenom domu njezine obitelji.
Uz to što je roman „Anna Édes“ priča o iskorištavanju povučene i radišne služavke koja ostane i trudna nakon što je zavede Jancsi, nećak gospođe Vizy, ovaj narativ je i prikaz klasnog sukoba bogatih i siromašnih. Također govori o revanšizmu trenutnih pobjednika, ali i o odmazdi malih ljudi.
Uvaženog gospodina Vizya i njegovu ženu, trenutne pobjednike, naposljetku sustiže upravo to – osveta. Njihova slatka služavka Anna, koja tad ima samo 19 godina, izbost će ih nožem u napadu ludila i oni će iskrvariti. Javnost će je kriviti iz sasvim pogrešnih razloga, onih političkih.
Njezina motivacija za ubojstvo zapravo bi trebala biti potlačenost i osveta. Ona je ipak sluškinja koju su tjerali da radi sve više i više, i koju je njezin bivši ljubavnik, Jancsi, nagovorio da popije abortivno sredstvo, nekakav bijeli prah, možda kinin koji uzrokuje amnezije i dezorijentiranost. Tretirali su je na takav način da ih je u napadaju nekakve psihološke smetnje odlučila ubiti, kako se tvrdi i u pogovoru ovog djela, čija je autorica prevoditeljica Kristina Peternai Andrić.
No u stvarnosti autor to baš i nije uspio uvjerljivo prikazati, niti psihološki niti motivacijski. Prevoditeljica navodi kako su određeni kritičari starije generacije Kosztolányiju zamjerali slabu utemeljenost i nedovoljnu motiviranost Annina čina. Moram reći kako se nakon čitanja ovog romana s njima slažem. Možda sam, dakle, i ja kritičar starije generacije.
Pripovjedna razigranost i snažna dijaloška dramatika ovog djela njegove su najbolje strane (autorov stil je dinamičan i životan, a dijalozi kratki, sugestivni i ekspresivni), no njegove najgore strane su upravo neuvjerljivost umorstva i mjestimično plošni situacijski opisi, kao primjerice scena seksa, koju bi se, doduše, možda i moglo smatrati hrabrom s obzirom na doba kad je napisana.
Nota bene, neuvjerljivo ubojstvo je boljka i mnogih drugih romana, pa čak i primjerice „Karte i teritorija“ Michela Houellebecqa gdje protagonist Jed ničim izazavan ubije službenicu eutanazijske klinike. Ubije je tako, iznebuha, iz čistog nihilizma – i čitatelja ostavlja u čudu.
Bez obzira na navedene probleme, Dezsőa Kosztolányija ovaj roman određuje kao vrsnog dramatičara i modernog autora koji nije bez razloga utjecao na toliki niz pisaca. Razumljivo je što ga je cijenio jedan Thomas Mann, hvalio modernistički pjesnik Endre Ady, a kao uzor isticao Danilo Kiš. Jer „Anna Édes“ je intimna i klasna ispovijest, ali i pečat vremena, detaljan prikaz tadašnje društvene atmosfere i duha.
Smrt Dezsőa Kosztolányija bila je prijevremena, uzrokovana rakom – preminuo je u Budimpešti 1936. godine. Ali mjesto njegova dolaska na svijet, austro-ugarski gradić Szabadka gdje je rođen 29. ožujka 1885., baš kao i ovo djelo pokazuje koliko je trenutna stvarnost krhka i promjenjiva.
Szabatka, igrom slučaja uvijek na samom rubu imperija, nakon Carstva prelazi u Kraljevinu SHS, pa će je 1941. aneksirati Mađarska, nakon toga nova socijalistička Jugoslavija, da bi na kraju završila kao današnja Subotica u Vojvodini, a ondašnje, mađarsko ime tog grada je praktički zaboravljeno.
Danas se Kosztolányi smatra klasikom mađarske književnosti. U njegovu opusu ističu se romani koji tematiziraju život u provinciji, često inspirirani upravo njegovom rodnom Suboticom – “Pacsirta” (Ševa) iz 1924. i “Aranysárkany” (Zlatni zmaj) iz 1925. godine.
Možda kako i on sâm ne bi bio tako lako zaboravljen, baš kao Szabatka, autor na posljednjim stranicama romana uvodi lik svog imena, te se na zanimljiv način projicira u budućnost. Trojac poznanika komentira kako je taj Dezső Kosztolányi jako pametan čovjek: „Okreće se kako vjetar puše. Prije su ga plaćali Židovi, pa je držao njihovu stranu, sad ga plaćaju kršćani.“
Kosztolányi na svom primjeru ironijski pokazuje da je sjećanje nestabilno i da se mijenja po potrebi. Pa i slatka Anna neko je vrijeme bila savršena služavka, ali je sjećanje na nju izvitopereno kako bi se prilagodilo njezinoj novoj ulozi hladnokrvne ubojice svojih gazdi.
Ne uspoređuju bez razloga Kosztolányijeva doktora Movisztera koji na sudu svjedoči u Anninu korist s Tolstojevim likovima. On pred svim raskrinkava njihovu dvoličnost i kaže: „Prema njoj su bili surovi… Ophodili su se s njom bez imalo ljubavi. Bezdušno.“
„Anna Édes“ je moderno djelo, u određenim segmentima čak i suvremeno: gotovo groteskna slika ljudske prijetvornosti, ali i razigran prikaz dinamike odnosa bivših gubitnika i donedavnih dobitnika. Ali na kraju gotovo svi ispadnu isti – dvolični.
Zato, ako treba navesti samo jednu stvar koju je Kosztolányi izveo u majstorskoj maniri – onda je to kristalno jasan prikaz društvenog licemjerja.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2016.
Autor: Neven Vulić