VRAG TI ODNIO I TU LITERATURU!

V

ILIJA JAKOVLJEVIĆ: KONCLOGOR NA SAVI, DNEVNIK ČITANJA

4. srpnja 2021.

Ilija Jakovljević nedavna je akvizicija – ljubav prema starim knjigama dovela me do njegova romana U mraku, izdanje Naklade Velzek iz 1945. godine, sretno sam iskopao rijedak primjerak s očuvanim ovitkom; komad povijesti smeđih stranica otvara se žustrim, informiranim dijalogom. Zeitgeist: Arnauti se bune, nitko ne želi rat, ni Srbi, ni Rusi, ni Englezi, „Mostar napreduje“, a „veterinar Vreća, koji se nalazi u Švicarskoj na stručnim studijima, javljao je nekom zagrebačkom dnevniku, da švicarske feministkinje počinju nositi hlače. Htjele bi muškarce čak iz hlača izgurati“.

               Nemam motivacije ni za alimentaciju tijela, pa roman ostavljam po strani, za bolja vremena, no intrigira me stil i pristup, autor ne zavlači već strateški oprezno postavlja radnju, uvlači me i zabavlja kvalitetnom trivijom – precizno je Jakovljević na drugome mjestu zapisao što mu smeta u književnom tekstu:

               „Umaraše epska razlivenost, jer tok ove dugačke rijeke ne imađaše ni smjelih zavoja ni ubavih otoka ni privlačnih obala. Sama voda, H20, uvijek s istim muljem, s istim sastojcima. Tu svakako bijaše i nekih uzdaha, ali to još ne bijaše lirika, začin svakoga romana, koji ga iz kronike događaja prebacuje u područje umjetnosti.“

               Citat je iz Konclogora na Savi, Jakovljević tako opisuje jedno djelo Mile Budaka, „’najboljeg književnika svih vjekova’, prema tome i svih spolova“, jer nema što drugo raditi u logoru, pa je i kolaboracionist Mile dobar – da, počeo sam čitati tu Jakovljevićevu memoarsku prozu naizgled prhke teksture, gospodske ironije, ali mislim da je uvodnih tridesetak stranica bilo za danas dosta. Potresao me sadržaj, a tek se zahuktava. Sutra ću se pobliže vratiti pročitanom tekstu, dosta mi je ustaša. Ovo je roman koji je bolje čitati na mahove, sad me od sadržaja zbija ozbiljna težina koju želim sprati sa sebe.

               (Uostalom, uopće nije dobro počelo. Prvo knjigu nisam mogao nabaviti, a zatim me jedan od prodavača, ničim izazvan, izvrijeđao porukama: smjesta sam, bez suvišnog nerviranja, obrisao njegove prostačke riječi. Samo je potvrdio moju predrasudu da nije bez razloga kolporter s malih oglasa. Odugovlačim i dugo izbjegavam čitanje, pandemija uzima svoje, krade koncentraciju, nada mnom visi pitanje zašto uopće usred ove distopije želim čitati o ustaškim logorima. Navezane manipulacije i nacionalističko-moralistički kompleks odavno su mi se zgadili, jedva sam naučio tko je komu i kako naudio u tom razdoblju, previše je tih logora i klanja, suludo, izvan logike, pružam i dalje aktivan otpor tom znanju. Jednom riječju: fuj! iz 2021. godine.)

5. srpnja

Iznova listam Konclogor, s predlistka me promatra advokat Ilija, a prva rečenica zaglavka glasi: „Ova knjiga zaključena je na Uskrs 1943.“ Autor je nakon toga utekao na oslobođeni teritorij, pripreme započinju u srijedu, 30. kolovoza 1944. godine, nakon večere s Brankom Radićem, sinom najpoznatijeg haesesovca. Već i okorjeli kunktatori odlučuju bježati pred ustašama, HSS-ovce love i zatvaraju, državni detektivi Jakovljevića čekaju u veži susjedne kuće, a on po prilici 21. rujna trči u spas jer „spašavajući svoju osobnu slobodu, spašavam i svoju dušu“. O tom – potom.

               Događaji koji prethode zbivaju se u kaznionici, na Svetu Viktoriju ’42., uoči Badnjaka, na Savskoj cesti. Pisac je onamo vraćen nakon 400 dana logora i već od čekanja gubi živce, ispisane bilježnice skrivene su mu pod odjećom u dvostrukom dnu kovčega.

               „Vrag ti odnio i tu literaturu! Čovjeku se prohtjelo da ne crkne samo onako. Hoće jednostavno da ostavi roman. Neprestano nosiš glavu u torbi, a sve zbog jedne knjige, zbog toga da ta knjiga bude onakva, kakva u ustašiji ne smije biti. Nema luđeg svijeta od književnika! No, književnici imaju rijetko svojstvo da se znadu utješiti, makar i opsjenama. Tako i ja sebe umirivah.“

               Analeptični skokovi zbunjuju i paradoksalno pospješuju uzbuđenje, napeto je do pucanja, detalji poput zatvorske hrane, iskuhane vode sa zrncima graška, čitanje iz ustaških dlanova kako bi se dobio komadić salame – i evo, pojavljuje se tjeskoba iščekivanja: sve me to podsjeća na moje grčevite izljeve protiv gledanja glupih TV serija – čak i kad znaš da nije izmišljeno, teško je to progutati. Odlučio sam vjerovati Iliji Jakovljeviću i prihvatiti ovaj tekst kao dokument vremena. Zapravo, ne mogu ne položiti vjeru u njega – bez obzira na gnjusan sadržaj, šarmirao me svojom neposrednošću i duhom.

               Kao što je Nadežda Mandeljštam naizust učila pjesme svoga muža Osipa jer je izgnan u studeni Čerdinj (antistaljinistička pjesma Epigram Staljinu učinila ga je i besmrtnim i suicidalnim: Živimo, a zemlju pod sobom ne ćutiš, pokušao je samoubojstvo bacanjem kroz prozor), tako je i Jakovljević neke pjesme slao po intimusima iz logora, neke pamtio, a pod „običnim“ pjesmama i datumi su bili posebno značajni:

               „Sve, dakle, bijaše u najvećem redu. Čak i nadnevci ispod pjesama, jer što bi oni mogli označivati nego dan postanja ili doradnje pjesme. Tko bi naslutio da su to podsjetnici na dane teških zločina koji dođoše do mojega saznanja, tim prije što u logoru valjda nijedan dan ne prođe bez zločina? Uostalom, sasvim je mudro da sam upravo na te strašne dane dobro pisao onakve nelogorske pjesme. To je dokaz da moja izolacija bijaše savršeno provedena i da izlazim iz logora sasvim neupućen, ne znajući ništa što ima ostati skriveno.“

               Sve je odmah bilo jasno, i kad su ga uhitili bez naloga, i kad je u Petrinjskoj drugi dan premješten u veću ćeliju jer su „upravo iz nje odveli neke Židove u Maksimir, gdje su ih strijeljali kao intelektualne začetnike njima nepoznatih djela, koja su počinile njima nepoznate osobe, i to, na njihovu nesreću, upravo u vrijeme dok su oni bili u zatvoru, pa su prema tome imali sve uvjete da na njih utječu“, i kad je prvo boravio u bolnici s bronhitisom, pa je naglo, po naredbi ustaškog liječnika, proglašen zdravim, i kad je, skupa s Ivanom Meštrovićem, Jozom Kljakovićem i Antunom Barcem, proglašen masonom, ukrcan u kola i prebačen u vlak. Ali ne u Jasenovac, ili Novu Gradišku, već u onu Staru.

               Grupi M (masoni) dano je mnogo više nego običnim zatvorenicima: „vojnički krevet sa slamnjačom i stan u zidanici, u kojoj se nekoć nalazila kaznionička bolnica. Smješteni smo u dvije dvorane, jedna nasuprot drugoj, u svakoj po tri prozora s jedne i s druge strane, u svakoj dvadesetak kreveta. To bijaše udobnost prema onome kako sam se provodio u Petrinjskoj ulici. Ništa nam nije oduzeto. Čak nam ni cipele ne zamijeniše. Zbilja, da sam ponio i revolver, i on bi mi ostao.“

               Dvadeset stupnjeva ispod ništice, hrpa staraca među kojima je mnogo protjeranih profesora kako bi se na sveučilišne sinekure postavili ustaški simpatizeri, oprez i paranoja od internih uhoda, pisanje pisama kući, ali bez primljenih odgovora, čitanje Mile Budaka i odvođenje nekih članova „na slobodu“:

               „Dušan i Mudri, dva otrgnuta uda s tijela naše grupe, nikad nam se ne pripojiše. Ostali su odijeljeni, svaki u posebnoj samici, u prizemlju naše kuće. Dušana spališe u Jasenovcu usijanim željezom od pupka do grkljana, jer nije potvrdio da je i kipar Meštrović mason.“

6. srpnja

I.

Čitam dan za danom, idući zapisujem dojmove, nije dobro škrabati dok su krvavi utisci posve svježi. Pred spavanje redovito razmišljam o idućim knjigama koje želim (ili moram) kupiti te o degutantnom ustaškom logoru.

               Pitam se je li čudak imena Roberto Benigni utemeljio ideju za La vita è bella na ovom romanu, baš kao što je možda Alex Garland iskovao ideju za scenarij filma 28 Days Later na romanu Besnilo Borislava Pekića: premda je moguće (Besnilo je objavljeno 1983. godine u Zagrebu, Konclogor na Savi tek 1999. godine u istome gradu), malo je vjerojatno – Život je lijep snimljen je dvije godine prije posthumnog objavljivanja Konclogora, a prijevodi ovih romana, koliko mi je poznato, ne postoje.

               Svejedno, nostalgična idejna poveznica zaista jest neka vrsta sinkroniciteta, premda to ne treba nikoga čuditi. Ljudski rod najnadareniji je za destrukciju, to mu je prva i najdraža disciplina, niti tame isprepliću se od prapovijesnoga doba, tek su otkrićem jezičnoga koda mogle biti arhivirane i pohranjene. Tek je tada i mogao biti udaren temelj za krunski dokaz protiv one poznate besmislice – „ljudi su dobri“: i prekršajni i kazneni zakoni postoje i stalno evoluiraju, kako evoluira i zločin. Stalno smo na korak od rasula i pakla. Povijesne epohe ionako su izmaštane, umjetne tvorevine, kontinuitet homo sapiensa ultimativnu potvrdu dobiva sasvim nedavno, na taksonomskoj i geološkoj razini, u obliku pojma antropocen. Gea je sve zahvalnija, geacima je ionako svejedno.

               O ljudskoj prirodi Jakovljević piše: „Dolazio sam potajno u dodir sa zatočenicima, njihova me sudbina znala potresti, ali oni me kao istraživača nisu ni izdaleka toliko zanimali kao njihovi gospodari. Psihologija je zatočenika prilično jasna, premda i ona krije stanovita iznenađenja, ali psihologija onoga koji ubija mnogo je tamnija i zato pobuduje veću radoznalost.“

               Sporedni glumci ove groteske poslužili su kao objekt iznimnog i slučajnog eksperimenta (jer među njima nije bilo glavnih krvoloka, ni režisera ni scenarista): vodnik Ante, ljepuškasti Dalmatinac i spretni ekonom, povučen je s pozicije izravnog nadglednika grupe M – iz Jasenovca je u zamjenu došao Nikola, zvan Gazda. Taj nije volio da se hrana baca – pa je kaišem namlatio židovskog kuhara koji ju je namjerno bacao u nadi da će se izgladnjivanjem zatvorenika više svidjeti ustaškim gospodarima.

               Gazda, Gazda. Uvodnim razgovorom o „njegovoj djelatnosti“ pripovjedač nam daje uvid u svu banalnost zla:

               „– Jesi li ih mnogo?

               – Što ti ja znam… Bio sam u borbama, pucaš, ne vidiš koga pogodiš. Ja se u Jasenovcu nisam mnogo bavio tim poslom. Samo nekoliko puta.

               – Ostavi ti to drugima! Bio je u Mostaru nekakav šinter. Mati mi je pričala kako mu se na oči navukla krv poubijanih pasa. Poludio je.

               Gazda zinu. (…) Rekoh mu to namjerno, jer bijaše prilično pobožan, a još više praznovjeran. Uznemirio se. Zanimalo ga hoće li Gospod iz ruku njegovih tražiti duše ubijenih.

               – Ja radim što mi se zapovjedi. Ništa ne ide na moju dušu.“

               U posebnim podrumskim prostorijama susjedne zgrade tjednima se izgladnjuju nepodobni, saznaje Jakovljević, dave ih da nestanu u tišini, ostali zatvorenici preblizu su i sve se čuje, pomoć partizanima smrtni je grijeh, likvidiraju se i djeca (Nikola, također zvan Gadar, veli mu da se to mora: „I ono! Od zla roda nek ne bude poroda!“), a Ilija se pravi da radi na novom romanu i lirskim pjesmama dok oko njega ljudi preko noći nestaju – jer ionako ne može ništa osim se tu i tamo za pokojega zauzeti ili prokrijumčariti hrane, što je opasno po život. Određenih noći pokolju sve živo iz podruma, čim znaju da dolazi nova pošiljka zatvorenika. Kapaciteti su ograničeni, a ideologija je sasvim jasna.

II.

Koncem svibnja zatočene djevojke rade u povrtnjaku i pjevaju, procvjetale su perunike i žabnjaci:

               „Gledane iz daljine, u suknjama žive boje i sa šarenim rupcima na glavi, sličile su cvjetovima. Opazile su me dok sam sjedio na prozoru i zračio se. Stari kažnjenički običaj. Neke mi domahnuše rukom. Ne poznajemo se, a ipak se volimo kao da smo svoji. Ovo je prvi, a možda i posljednji dan našega viđenja. Ne zna se ni čas ni sat. Osjećamo se kao šarani u akvariju. Svi smo mi kao ulovljene ribe koje gostioničari drže u posudama napunjenim vodom. Kada im se prohtije, izvuku jednu ili više njih, udare ih utegom po glavi; ostale čekaju da na njih dođe red. Ali, na to se ne misli. Barem svatko nastoji na to ne misliti.“

               Kao bijesni komarac koji strahovito zazuji kraj uha pred san, upravo takvima mi se čine mnogi od prikazanih ustaša, kolaboratora i krvnika, potresa me srh zimice, u nevjerici ne mogu vjerovati da je to bila njihova stvarnost, svakodnevica.

               Uzvišeni je jedan od njih, punokrvni ustaša, vječni kolaborator i izvrstan krvnik, postao je „također zatočenik, ali posebne vrsti“. Nekad u ustaškoj uniformi, igrom slučaja – i raznih osobnih netrpeljivosti – sad je s druge strane žice: „Proslavio se u Lici, a nešto i u Bosni. Njegovo su djelo i logori u Gospiću, na Pagu, u Jastrebarskom i u Koprivnici. Ime mu je povezano i s Jadovnom – računa se da je nekoliko desetaka tisuća ljudi otpravio na drugi svijet. Unatoč tomu, Ustaška Država, koju fanatično voli, nije mu bila harna.“

               Studija zla i traktat o karmičkim igrama sudbine: ubijao je Uzvišeni nepoželjne ljude vrlo mudro. Pod krinkom da im nude zaštitu, nahranio bi ih, a onda u zatvorenim vagonima prebacio do manje postaje gdje su ih smaknuli Cigani: „Oni su kopali i zajednički grob. Nakon toga smo se riješili i te gamadi. Žao mi je što sam, osim cigana, morao likvidirati i nekoliko naših koji su u tome poslu sudjelovali. Radili su na svoju ruku, a ustaška vlast ne može preuzeti odgovornost za njihovu samovolju. Šteta ih je, ali domovina traži žrtve od svojih najboljih sinova. Bili smo pokriveni – krivce smo kaznili. Rezultat je bio jedan prema sto.“

               Ali, kako to već biva, najodaniji često padnu s nebeskih visina, izda ih topli vjetar, utjelovljena ustaška božanstva Eugen Kvaternik i sâm poglavnik:

               „– Kako to, Uzvišeni, da ne nađoše za vas zgodnijih apartmana od ovih u logoru? To je zaista dobro mjesto za književnike i za Židove, ali nije za ustaške dužnosnike. Mogli su vam dati kakvu vilu u Zagrebu. Dosta su ih podržavili. Englezi su bili veći kavaliri prema Napoleonu.

               Nije mi ništa odgovorio. Samo je grickao usne. Naišao sam, dakle, na ranjivo mjesto.“

               Pasusi gdje Ilija tom krvniku čita pjesme, gdje s njim diskutira o hipotetskoj pobjedničkoj državi nakon rata, o potrebi fingirane diverzije (lažnog napada partizana) da se lakše pokolju nepodobni, pod egidom pravedne obrane od neprijatelja da ne ostane trag zločina, nevjerojatni su segmenti književnosti, bez obzira na to što su istodobno i svjedočanstvo.

               Mihovil Pavlek Miškina susjed je u samici: prvi iskreno piše o seljačkim problemima, o Matiji Gupcu, ne romantizira svakodnevnu seljačku rabotu, poznat je i u inozemstvu, a smatraju ga boljševikom premda nije baš upoznat s radom Karla Marxa. (Nedavno je njegove pjesme na albumu Miškina obradio bend OverflowBijeda: Ah, kako je strašno živjeti na selu, kad polje ne rodi, blago se ne plodi, poplava i suša strpljivost kuša. Kruha nema, zarade nema, novca nema, a znaš – ovrha se sprema.)

               Miškinu je ispitivao sâm Maks Luburić, a jedan „Židov, koji je kao pisar radio u zapovjedništvu, kaza mi da je vidio kako je Luburić tako šamarao Miškinu da je glavinjao“. Miškina je na kraju potpisao (polu)izjavu da podržava režim, kao što su i mnogi bili prisiljeni prije njega, a na kraju je ubijen:

               „Nisam dobio izravna priznanja ni od Uzvišenoga, ali u razgovorima koje sam s njime vodio ime Mihovila Pavleka Miškine spominjalo se kao ime čovjeka kojega više nema. Nedugo nakon povratka kući sastao sam se s jednim ustaškim časnikom iz logora koji mi reče za Miškinu:

               – Nije odveden daleko od logora.

               To je bilo dovoljno da se sasvim utvrdi činjenica ne samo o umorstvu, nego i o približnom danu umorstva ovoga čovjeka.“

               Promatram položaj Stare Gradiške na Savi, na granici s BiH, zaintrigirao me razgovor gdje se spominje da se tijela ne smiju bacati u rijeku – ne daj Bože da se nasuču kraj nekog sela, uskoro će se stvoriti fama da ih je bilo na desetke ili stotine, treba paziti pri ubijanju: lešina „putuje kilometrima, svugdje je vide“. Pokušavam na Google Mapsu prokljuviti nešto više o tome, Spomenik žrtvama logora i kosturnica te sâm Koncentracijski logor SG odmah su kraj granice, čini se da gotovo više ničega ondje nema. Ali, kad razmislim, na dva kilometra od mene također je nekoliko masovnih grobnica, jedna je tek 50 metara od glavne ceste u Gornjoj Kustošiji, no ondje su partizani pobacali pobijene ustaše i naciste. I, naravno, jedno dijete.

               Logor u Staroj Gradiški isprva se smatrao sabirnim centrom za radnu snagu na putu za Njemačku, djeca ispod 12 ne, starci ne, ostali su morali ići u kvotu. Jasenovca su se svi bojali, SG se činio boljom opcijom. Nasip na Jasenovcu bio je pakao.

               Upravitelj Jasenovca, „gospodin povjerenik“ Vjekoslav „Maks“ Luburić rođen u Ljubuškom (1913.-1969.), znao je Iliju Jakovljevića (1898.-1948.) još kao dijete, susretali su se u Hercegovini, a Jakovljević, tražeći zaštitu, nije zaboravio spomenuti da su “iste gore list“.

               „Poslije, dok bijasmo u Staroj Gradiški, nekoliko nas je puta posjetio. … Učinilo mi se kao da me je svaki put ispod oka pogledao. Očekivao je valjda neću li opet štogod bubnuti, da me dočeka novom mudrom izrekom, i zato smatrah da će biti najbolje ako budem kuš. …. Kada se naša grupa raziđe, viđali smo se, ali nismo razgovarali. To jest, ja sam njega viđao, a on mene nije udostojao ni jednim pogledom.“

III.

U kratkom roku shvatio sam da se književniku Iliji Jakovljeviću divim. Ne može se napraviti nešto ni iz čega, snaga iz propuha, a talent se niti stvara, niti radikalno traumom produbljuje. Umoran sklapam oči pred prizorima ubijanja djece u Staroj Gradiški, točno na poglavnikov imendan, zatvaram vjeđe i prisjećam se majstorski opisane društvene dinamike u logoru, studija likova koje mi Jakovljević pruža – i svaki detalj mi je jasan, sve ih vidim jasno pred sobom, ugledao sam doktora Budickog, prolazio sam istim putem prema zamračenoj kući gdje su stariji dječaci vrištali, obuzima me ista nemoć koja curi s ovih stranica.

               Sve to nije stvoreno naglo, ovaj čudesni i pokvareni svijet ne može se tako predočiti bez istinskog, dubokog uvida u sebe i, samim time, osobe oko sebe, i osim toga, u svakoj rečenici i svakoj poklonjenoj slici osjeća se snaga literarnog toka, naziru se kubici vode koji su morali godinama djeljati i djeljati ovo književno korito, produbljivati ga, ta bujica raznosi sve pred sobom, nažalost po moje živce, a istodobno i nasreću, zaista raznosi sve pred sobom i nosi me daleko, onamo gdje se prisiljavam biti.

               Gadno je kad čitatelj uoči sumnju protagonista, on traži gdje je pogriješio i postoje li stvarni razlozi da ga skrate za glavu, samo zato što ne mrzi. Sumnja u svoje osnovne svjetonazore, samo zato što nisu državna politika:

               „…napisah doslovno čak i ovo: ‘Mi Srbe ne mrzimo, ne bježimo od suradnje s njima, nas s njima veže i nešto toplije od zajednice interesa.’

               Gle, tog se ispada uopće ne sjetih u logoru! Ali ni sada ne shvaćam da bi zbog toga izljeva simpatije trebalo čovjeku odrezati glavu. Bilo je čak među srbijanskim reakcionarcima ljudi koji su govorili o “braći Hrvatima”, pa kada nas oni proglašavahu braćom, zašto ne bismo i mi njih apostrofirali barem kao rođake ili kao kumove?

               Konačno, čovjek ne može sasvim izići iz svoje kože i ne može odoljeti srcu da i ono koji put progovori. Ako Židovi nisu krivi što se rodiše kao Židovi, zar sam ja kriv što nikoga ne mrzim zbog njegove narodne pripadnosti, a pogotovo ljude istoga jezika.“

               Dragutin Karla Kovačević, Jakovljevićev cimer, napokon umire. Odavno je naznačeno da je će se to dogoditi. Zovu ga, starac dobro zna što slijedi, krvoloci čekaju u podrumu kamo su pozvali tog starog haesesovca. Sve se čuje, u istoj su zgradi.

               „Netko se podiže, silno brzo, sjena samo preleti preko zida.

               – Aha, tu si! Jesi li došao?

               Razabrah da onaj što se diže poleti prema starcu. Odjeknu strahovita pljuska, ali čiča ne dade glasa od sebe. Čulo se samo pobočnikovo vikanje i Tomićevo roktanje.

               U toploj, zvjezdanoj noći, uz pjesmu zrikavaca, stajao sam na prozoru i prisluškivao. Do mene su iz prizemlja dopirale samo neke riječi i rečenice. Bile su toliko određene te sam ih mogao dovesti u vezu i ispuniti prazninu. Shvatio sam da se dolje vodi nešto kao glavna rasprava. Postupak ne bi bio ustaški kada i pritom ne bi bilo sve naglavce okrenuto. Sastao se, tobože, prijeki sud i Tomić u njegovo ime proglašuje Karli smrtnu osudu. (…)

               Tomić je urlao, njegov je pobočnik pljuvao. Opet se začuše udarci. Bez riječi, ponosan, kako sam ga često vidio u njegovim najtežim časovima, starac je primao udarce. Imao sam dojam da ih je ta mirnoća još više razjarila. Očekivali su da će pred njih doći kukavan starkelja, koji će se baciti na koljena, plakati i moliti milost. Stari oportunist, Čiča bi sigurno dao trideset i pet izjava da su ih od njega tražili, ali on klečati nije znao. (…)

               Ura je pokazala točno tri sata poslije ponoći kada se pogasilo svjetlo u prizemlju, a teški, pijani koraci odjeknuše stubama, stigoše do hodnika pred mojom ćelijom, sada samicom, ali se pred njom ne zaustaviše. Izgubiše se na drugom katu.

               Nitko nije došao po mene. Smrt se te noći odvrnula od mene pošto me je svojim dahom dotaknula. Samo je ćelija bila puna velikoga Boga, koji me je svega prožimao. Ne usudih se zazvati ga. Osjetih se kao dijete koje je zalutalo u tuđe vrtove i pritajilo se pred njihovim gospodarom. Sav iscrpljen, ležao sam na postelji, nad koju se opet nadvilo drago lice, meni blisko, lice moje mrtve sestre. (…)

               Pri kraju svijesti šaputah: srce moje mrtve sestre noćas me je pohodilo i spasilo me.“

IV.

Sjedim u dnevnom, pijem pivo i pušim, s pročitanih stranica teku potoci krvi, ljudožderstvo, ludilo žednih ljudi koji s poda piju savsku vodu onečišćenu fekalijama. Muka mi je, ondje sam s njima, pitam se zašto ovo čitam, dođe mi da preskočim pokoji pasus, ma i cijele stranice, no to mi se čini kao uvreda ubijenima i samom autoru. Moj život, ćutim svoj zaboravljeni, nesvjesni život, moje su dileme što jesti, hoće li me alkohol omamiti i zatući u neodgodivu želju za snom, bezvezarije, a moram što prije pročitati ovaj roman, ubijanje se nastavlja, zvjerstva i iživljavanje. Muka mi je, oplahuje me živa muka, a autor zapisuje:

               „Moj život postajaše sve gadniji. Upadajući i sâm u još dublju prijetvornost, osjećah kako se time sve više onečišćujem. Iza mene je stajala noć izmedu petoga i šestoga srpnja, kada čuh nalog da me dovedu na zaklanje, a na mjesečini se bijelio leš mrtve žene pod vedrim lipanjskim nebom, kričao je mrtvi dječak, nošen pod mišicom, i po meni su padale batine što su se kroz dvije noći spuštale na tjelesa mojih drugova.

               Bijah sav skršen, a ipak i sljedećih dana nastavih igru pretvaranja, kao da je sve to prošlo pokraj mene, a nije me se skoro ni dotaklo. U prijetvornosti ništa se ne razlikovah od ostalih koji su jednako glumili neprirodni nehaj za sve što se oko njih dogada. Štoviše, zamolih Uzvišenoga da mi pribavi stroj za pisanje, jer namjeravam ne samo prepisati nego pritom i doraditi završetak romana sa zbivanjem u okviru prošloga velikoga rata, koji u usporedbi s ovim nevremenima bijaše malograđanska idila.“

V.

U glavi mi je Šaulov sin, režirao László Nemes, isti grozničavi tempo, ista suluda realnost, ali najgore, ista potresna istina. Jakovljevićev tour de force ruši zidove, probija beton, diže želudac, a opet, ne mogu se odvojiti od teksta. Napokon kratka pošteda, protagonist je iskamčio državne novine, koja smijurija: stelarni pasusi s kojih kapa gorka ironija. Događaji u ustaškom Saboru, igrokaz državnosti, patologija ustaške trivije kojom se veliki državnik zabavlja, nevjerojatan Jakovljevićev duh tjera me da se smijem i u jedan ujutro ne želim odustati prije nego li dođem do kraja poglavlja. Odlučujem se posvetiti ovom autoru longitudinalno, i premda sam prešao tek polovicu romana, zauvijek me promijenio. Mučno i potresno, istodobno lepršavo i prijateljski, nevjerojatan pisac.

               A tek smo se iščupali iz proslave Ilijinog imendana, petorica ustaša s njim piju u sobi, igra uobrazilje zbog pukog preživljavanja, ispod njih kolege čujno kolju druge zatvorenike. Kad odlaze svi se s rukuju s Jakovljevićem, osim jednog koji „kao da nešto promišlja, a onda reče: ‘Pa hvala!’“

               „Moje se, dakle, ruke dotaknuše ruku koje su bile zagađene još svježim zločinom ili koje će se valjda za koji čas njime zamazati. Tko bi znao po koji put? O tomu su i sami davno prestali voditi računa. No, zašto se Dugonja nije sa mnom rukovao? Ili to nije bio njegov običaj ili me je smatrao nedostojnim da se dotaknem njegovih plemenitih prstiju? Možda je mislio kako će upravo njegove snažne ruke jednoga dana prebaciti žicu preko moje glave i stegnuti me oko vrata. Možda će me baš ti jaki prsti zadaviti jedne noći, dok budem spavao?

               Požurih se da operem ruke koje se dotaknuše onečišćenih. U glavi mi se zavrtjelo. Na jakom klinu, ispod zimskoga kaputa, visjela je čvrsta uzica. Već preko tjedan dana visi tu o klinu koji sam specijalno u tu svrhu dao zabiti. Prije dva tjedna prostajao sam kraj otvorena prozora i u toploj srpanjskoj noći slušao jauk čovjeka kojega pale. Dvije noći iza toga slušao sam stenjanje onih koje bičuju i toljagama prebijaju. Misao na poubijanu djecu još je u meni rovala. Sjekira, kojom je zatučeno desetak staraca, visoko se izdigla i upravo hoće da se sruši na neke sjedine. Blista nož u ruci mucavca, cere se usne zločinca koji za inat neće zaklati, jer smatra da je malenkost poginuti od noža.

               Uhvatih se rukama za sljepoočnice… ispod njih je tuklo mahnito, grozničavo. Banda zločinaca kakvih nijedno pero nije opisalo, do prije koji je čas sjedila sa mnom. Utjelovljeni kriminalac kucao se sa mnom, đavo u ustaškoj uniformi pohodio me. Uzica, dobro skrivena, dozivala me, davljeničko uže pitalo me: dokad ćeš oklijevati, kada ćeš već sa sobom obračunati? Sve je već pripremljeno. Čak je i zapirač pribijen na vratnicu da možeš iznutra zatvoriti. Nema smisla odgađati. Sasvim je sigurno da će doći po tebe. Odluči se već jednom!

               Da, oni će svakako jednom doći. Prilikom onoga prebijanja u podrumu netko je kucao na mojim vratima. Suzdržavao sam dah, šutio i čekao. Pritajivao sam se prateći igru smrti sa životom.“

VI.

Umišljam da Danijel Dragojević ovako opisuje nešto posve slično:

GAĐENJE PUNO NJEŽNOSTI

On mi guta slinu, on mi pomiče jezik, on diše mojim ustima.

Kao malo dijete uživa u najinventivnijoj slici zločina: odatle mu takav smijeh.

On pomaže Zemlji da se u bijesu brže vrti.

On razgledava mrtvace iznutra s obratne strane lica, njega žrtva sanja, on se pomiče u njenu snu.

On je taj kome se zavidi u času smrti, on je najdraži svakoj majci. Bez njega žena ne rađa.

Bez njega ja sviram jednu tupu dolinu svakako zvanu Nothing.

Bože, ako te nema, tamo gdje te nema, u toj praznini smjesti ga,

čuvaj

ga, čuvaj

ga

se!

7. srpnja

Priznajem da se lako naviknuti i na krajnje potresne, paralelne zločinačke svjetove. Točnije, nisu to paralelni, to su netom minuli zločinački svjetovi. Koliko me potreslo – toliko da me svaka okrenuta stranica boli – ali ne toliko zbog samoga sadržaja, premda i zbog toga, koliko zbog spoznaje da je uskoro gotovo. Roman-svjedočanstvo privodi se kraju, a to više ne želim. Kako se sve naglo mijenja.

               Nema velike dileme, nema potrebe za novinarskim navlakušama, Ilija Jakovljević na kraju izlazi iz logora, a to se zaista čini kao uspjeh s obzirom na zločinačku statistiku takvih „sabirnih centara“. Još na početku kreće s krajnjom točkom ovih memoara, svojim čudesnim spasenjem, nije zatajio ništa o trenutku konzumacije slobode, šetnje po ulici, susreta s obitelji:

               „Zar još ima nekoga tko se usudi sa mnom razgovarati, zagrliti me, pa čak i poljubiti? Moji glasno govore. Osobito ženske. Bježim od njih. Toliko sam se naviknuo na tišinu da me ova buka progoni. Na stolu za pisanje kup papira. U vanjskom džepu kaputa naliv pero. Gle, moglo bi se pisati! Trebalo bi brzo napisati. Bez odaha. Jer, ma kako mi se činilo neobično, ja sam kod kuće, nekoliko me dana valjda neće uznemirivati. Što prije i što brže! I onda odmah dobro sakriti, da ostanu svjedočanstva!“

               Ipak, ovo nije slatko-gorka priča, samo je gorka, iz više razloga.

               Na sadržajnoj razini susrećemo se s ljudskom slabošću i svirepošću usred posvemašnjeg beznađa, živi se pod plaštom stalnoga straha, klanje i silovanje normalizirano je suštom učestalošću spominjanja, teško je uzgojiti i održati ikakav optimizam dok se na pijedestal uzdižu probisvijeti i zadrti amateri, mrki sociopati i ogrezli ubojice koji misle da imaju pravo odlučivati o životu i smrti, uzimati djevojačka, židovska tijela, paliti, mučiti i silovati, zaista treba snage samo za čitanje o tome, kamoli neposredno svjedočenje, a kroza sve provlači se svila ljudskosti u najnevjerojatnijim trenucima, kada Židove koji ugase požar ipak ne pokolju (vidi vraga!, samo su ih prebili, a jednom slomili lubanju) jer ne treba demotivirati pomaganje ustašluku, ipak, besmisleno je klanje, i onda ide klanje na klanje („gospodarenje ljudskim životima“, pogotovo pred zimu da se uštedi na hrani), sotonska, bolesna tragedija, a Iliji ondje najviše pomaže jedan od najgorih ljudi koje je ikad susreo.

               „Čime bih opravdao ako se [samicom] ne poslužim? Pogibijom pedeset i jednoga druga? Zar smijem reći da sam potresen? Kažem li to, promatrat će me kroz nekoliko dana. Nije li to već solidariziranje, koje se osvećuje? Nekome će sunuti u glavu da su mi živci popustili, a drugi će to prihvatiti. Ja, naprotiv, moram pokazati što veću ravnodušnost. Strijeljali ljude… to im ja mogu i što se to mene tiče? Zašto bih se zbog toga uzbuđivao? To je stvar koja na mene ne spada. To je jedini dopušteni odgovor. Samo ljudi koji za sve otvrdnu, koje ništa ne uzbuđuje, mogu se nadati slobodi.“

               Zanimljivo je kako svi izginu, pogotovo oni koji najviše žele pomoći svome tlačitelju i uvući mu se, jer tlačiteljeva superiornost očituje se i u moralnoj visini s koje gleda na takve moralne nizine:

               „Taj je Samuel bio logornik u Jasenovcu, što znači zatočenik koji je zapovijedao zatočenicima i nad njima vršio disciplinsku vlast. Njemu nije bilo ništa svući zatočenika do gola i vezati ga za drvo i tako ga po nekoliko sati ostaviti na onoj cičoj zimi.

               Samuel je tukao i bićem i štapom, a jer je bio Židov, bio je prema Židovima čak najokrutniji, da ga ustaše ne proglase pristranim.“

               Samuel je na kraju završio u istom podrumu gdje je „obavljao posao“, Rumunj Čaruga, koji je prstima mogao bezbolno vaditi zube, koji „natkrili u zlostavljanju i ustaše“, posta i nadzornik, ali na kraju ga je požderala ista oluja, milostivo i nježno – s dvije kugle u doba kad se zbog štednje obično grlom provuče oštrica.

               A što se tiče Mile Budaka, o njemu ovako Jakovljević piše, objašnjavajući licemjerje ovoga književnika koji je postao poznat iz posve pogrešnih razloga:

               „Krcat je vlak jurio, neki putnik kao da je namirisao što se krije u zarobljenom hrvatskom kadetiću, htio ga je izbaciti iz vlaka, ali jedna žena podiže viku, svi joj se suputnici pridružiše i umalo napadača ne izbaciše iz vlaka. Tako se prema Budaku ponesoše Srbi i Srbija. Za sva ova dobra koja je primio od Srba i Židova Budak se revanširao huškajući na pokolj. U času dok su nevina dječica umirala pod ustaškim nožem i kundakom, on se usudio na Majčin dan javiti preko radija i govoriti o majčinu srcu i majčinim cjelovima.

               Kako mrzim lažnu sentimentalnost, kao što ne trpim literatorsko prenavljanje, koje u oskudici stvaralačke potencije zapada u kič. Ima pisaca koji se u pomanjkanju umjetničke inspiracije katkada posluže virtuoznošću dobra obrtnika, no Budak se ne plaši ni klišeja šoštar kalendara, rasipljući se trivijalnim duhovitostima. Sve što bi kod njegova Ličanina imalo biti tipično, već smo upoznali čak u “ličkim kutićima” šaljivih listova. I taj književni osrednjak, taj pisac bez mjere i ukusa, taj glasnogovornik bez kulture, koji nije čak ni to shvatio da i samo pripadanje književničkom sloju historijski obvezuje, usuđuje se nametati svojemu narodu i u domeni književnika predvoditi na jednom krvavom fašniku.“

               Kakva bolesna ideologija, kakvo izvitopereno ‘dvije muhe jednim udarcem’ razmišljanje: „komunizam je ‘židovsko-pravoslavna patvorina družtvovne pravde’“, a “kada likvidiraš jednoga komunista, likvidirao si zapravo dva neprijatelja: jednog Židova i jednog Srbina.“

               Fragment o novom upravitelju, bivšem kapelanu koji „dade poklati školsku djecu u Boricancima“, a „kumovat će prvorodenčetu u vrijeme svojega zapovjedništva“ podsjetio me na Desanku Maksimović i njezinu pjesmu iz 1941. godine, nakon što je saznala za masakr njemačke vojske nad gimnazijalcima u Kragujevcu:

Krvava bajka

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu.

Iste su godine

svi bili rođeni,

isto su im tekli školski dani,

na iste svečanosti

zajedno su vođeni,

od istih bolesti svi pelcovani,

i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu.

A pedeset i pet minuti

pre smrtnog trena

sedela je u đačkoj klupi

četa malena

I iste zadatke teške

rešavala:koliko može

putnik ako ide peške…

i tako redom.

Misli su im bile pune

istih brojki,

i po sveskama u školskoj torbi

besmislenih ležalo bezbroj

petica i dvojki.

Pregršt istih snova

i istih tajni

rodoljubivih i ljubavnih

stiskali su u dnu džepova.

I činilo se svakom

da će dugo,

da će vrlo dugo,

trčati ispod svoda plava

dok sve zadatke na svetu

ne posvršava.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu

umrla je junačkom smrću

četa đaka

u istom danu.

Dečaka redovi celi

uzeli se za ruke

i sa školskog poslednjeg časa

na streljanje pošli mirno

kao da smrt nije ništa.

Drugova redovi celi

istog časa se uzneli

do večnog boravišta.

               Utjeha se nalazi u činjenici da je sve to minulo, živimo gdje živimo, toga u ovome vremenu više nema: „Tobože nezavisna, tobože država, Hrvatska je osramoćena i postala je plijenom tuđina. Pri pomisli na to, bol je tako intenzivna da bi čovjek zatulio, prokleo dan rođenja i poželio nestati, kada ne bi bilo vjere da ćemo i tomu kraj dočekati.“

               Što se tiče onog Jakovljevićevog „spašavajući svoju osobnu slobodu, spašavam i svoju dušu“, o tome je teško suditi: ako mu je duša spašena, tijelo svakako nije. Nakon što se pridružio partizanskom pokretu i dočekao oslobođenje, 1948. godine je ponovno uhićen i iz zatvora nije izašao živ. Datum njegove smrti je 28. listopada, kao razlog „službeno je sugerirano“ samoubojstvo.

8. srpnja

Evo me, opet dan kasnije, dan nakon što sam dovršio Konclogor na Savi. Čitam svoje uneske, i taj sekundarni tekst navalio je na mene tako da me prolazi srsi – prisjećam se detalja koji nisu spomenuti, a osjećaj koji ovo svjedočanstvo proizvodi i injektira kroz zjenice – teško je izrecivo riječima. Ove memoare treba čitati, svaka čast onomu tko ih pročita dvaput, premda – to svakako ne treba dovoditi u pitanje – Ilija Jakovljević je izniman književnik.

               Ne znam što reći o sudbini, ne znam treba li se praviti da čovjek u nju vjeruje, u neke nebeske kotačiće koji se točno tako moraju okretati i rajske listiće gdje je sve tintom upisano – ali sve što je ovaj čovjek prethodno napisao, sve je to vodilo nesavršenom remek-djelu Konclogor na Savi. Nije ni bitno je li to roman, jesu li to memoari, svjedočanstvo, studija zločinačke psihe, konfuzni dnevnički zapis, intiman portret samoga autora, kako god bilo, i bez obzira na mjestimična ponavljanja (koja samo govore o opsesivnom autorskom prežvakavanju potresnih događaja) i određene anakronizme (kojih je, doduše, vrlo malo, a kroz njih iznimno mnogo saznajemo o epohi), ovaj tekst erupcija je života i smrtni krik, suptilan podsjetnik da postoji ljudskost u najnečovječnijim uvjetima, glasan urlik životinje iz čije gubice lipće krv nevinih.

               Ovaj roman objavljen je 1999. godine, dakle, 51 godinu nakon autorove smrti. (Čak je i Kamov imao više sreće, Isušena kaljuža čekala je objavljivanje samo 47 godina.) Knjiga u izdanju Konzora lijepo je opremljena, no ipak: nije mi jasno zašto urednici nisu odlučili čitatelju olakšati njegov najbitniji posao – čitanje – zašto se nisu koristili uvlakama na početku svakog novog pasusa? Ovako se lako gubi orijentacija u tekstu, kad su svi retci u istoj liniji, stječe se dojam neprofesionalnosti, i bome me to jako ljuti.

               A kad govorim o gnjevu, sjetim se i 28. listopada 1948., datuma navodnog Ilijinog zatvorskog samoubojstva. Što se tu može reći? Može se samo posegnuti u tlapnje i konfabulirati. Dvostruka tragedija: žrtva jednog režima vjerojatno je postala žrtvom i drugoga.

               Nije bez razloga književnik, odvjetnik, novinar, urednik Ilija Jakovljević za moto svog idiličnog Zavičaja uzeo citat braće Goncourt:

               „Bolesnici vjeruju u mjesta, gdje čovjek dobro živi, u krajeve, koji liječe. Ima mjesta sjećanja, kutića zemlje, na kojima dolaze na um smiješak zavičaja i slatka kolijevka. Kao bojažljiva djeca u naručaj dadilje, tako i njihove nade bježe u jednu kućicu, u jedan vrt, u jedno selo, koje je bilo svjedokom njihova rođenja i koje im ne će dati da umru.“

               Sladunjavo opće mjesto, kolegijalni tik kojeg se nipošto ne želim odreći: vidim njegov povratak u jedan vrt, u jedno selo, povratak jednoga svjedoka koji ne umire, baš kako je mladi Ilija, ništa ne sluteći, opisao u naslovnoj priči iz 1923. godine, kao da opisuje sebe:

               „I dogodi se, da se vratim u to staro, oronulo mjesto, u svoj tihi zavičaj. Na dolasku me intimno pozdravi mala, ledena čekaonica i zarđali automat. Kakav me starkelja, koji je možda moga oca nosio na rukama, pogleda začuđeno, dok se dječurlija zabavlja igrajući „tuce“ po sekser i natječući se, ko će odnijeti megdan u psovanju.

               Uzmem ono malo svežnja pod rame, zapalim cigaretu i otpuhnem. U susjedstvu vidim gomilice svijeta pred jednom kućicom. Susrećem se sa ženama, koje idu, da se pomole nad „mejitom“ i izljube s pokojnikovom rodbinom. Muškarci, s drenovačom u ruci, dolaze na čašicu „mehke“ i da pročitaju pokojnikovu oporuku, koja leži otvorena na njegovim prsima. Iza toga se raspreda dugi razgovor o njegovoj naravi i njegovim adetima.“

Fresh!