David Albahari: 21 priča o sreći

D

Sreća je sklisko stanje koje izmiče kao jegulja, pogotovo kad se želi zgrabiti. Možda zato Camus tvrdi kako sreća postaje nemogućom upravo kad se želi otkriti od čega se sastoji. Hemingway i Twain, usput betonirajući uvriježeni mit o piscu koji mora biti nesretan, govore kako su sreća i zdrav razum gotovo nepomirljivi koncepti.

Amerikanci, dakle oni koji imaju otisnuto „In God We Trust“ na svojem dolaru, u Deklaraciji nezavisnosti davne 1776. zapisuju kako su „život, sloboda i potraga za srećom“ neotuđiva ljudska prava. Zar potraga za srećom, a ne sreća sama? A biti sretan je teško, čak i 20. ožujka, na Međunarodni dan sreće.

Jasno je kako je suvremeni koncept sreće maglovit pojam, a riječima fr. filozofa Alaina Badioua (1937.) „današnji pojam sreće je korumpiran“. Badiou u „Metafizici stvarne sreće“, na koju Albahari svojim tekstom odgovara, zaključuje kako je svaka filozofija metafizika sreće, inače ne vrijedi baš ništa. Spinoza spominje „blaženstvo“, Pascal „radost“, Nietzche „nadčovjeka“, Bergson „svetost“, a Kant „poštovanje“. Badiou istom afektu stvarnoga života daje jednostavnije ime, ono sreće. Napominje da stvarna sreća traži ustanak protiv svijeta kakav jest, kriminalnog i razvaljenog.

„Metafiziku“ Badiou završava rekapitulativnim popisom 21 definicije sreće, na koje se David Albahari intertekstualno nastavio, ali u polju književnosti, 21 pričom. Albahari dijelom smatra kako je sreća nedostupna, možda jer živimo u doba nesreće, premda je „sreća preduvjet za dobrotu svijeta“. Autor zna da svatko svoju sreću mora tražiti sâm i da se visokoparne ideje o sreći ponekad radikalno razlikuju od stvarnoga života. Primjerice, po Badiouu očajavanje je uvjet za sreću, a Albahari piše kako je nekome sreća isključivo tuđa nesreća, drugome kad roditelji nisu kod kuće, trećemu kad mu je žena vjerna… A i ti filozofi, zapisuje, i oni su samo najobičniji ljudi.

Pogovor književnika i matematičara Vladimira Tasića (1965.) neortodoksno je predstavljen na predivnom plakatu umetnutom u samu knjigu. Za referencu su tamo navedene i Badiuove teze o sreći, ali i Tasićeve prilagođene varijacije koje izvrsno komuniciraju s Albaharijevim pričama. (Tasić automatski dobiva peticu spominjanjem D. F. Wallacea i njegovog junaka koji sretno urla dok svršava: „Pobjeda snaga demokratske slobode!“ Poziva se i na Becketta i njegovo: „You must go on. I can’t go on. I’ll go on.“)

Albaharijevu knjigu o sreći treba zaista toplo preporučiti jer predstavlja primjer sjajne interdisplinarne suradnje koja pokazuje kako se filozofija, književnost i stvarni život uvijek isprepliću, na jako interesantne načine.

Ali to nije sve. „Metafizika stvarne sreće“ Alaina Badioua također je dostupna u hrvatskom prijevodu, a objavljena je u izdanju istih nakladnika, zagrebačke Bookse i MaMe. Usporedno s ovom Albaharijevom knjigom MaMa je izdala „Modern Times“ Jacquesa Rancièrea, eseje o temporalnosti u umjetnosti i politici. Radi se o prvom izdanju nove Rancièrove knjige, svjetskoj ekskluzivi.

A uskoro će istoj Booksinoj i MaMinoj ediciji “Prijatelji” biti objavljen i novi tekst Lászla Krasznahorkaija, napisan na otoku Korčuli. Pa zar sve ovo nije dovoljan razlog za sreću?

Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2017.
Autor: Neven Vulić

Fresh!