Bill Readings dovršavao je rukopis knjige „Sveučilište u ruševinama“ kad je 31. listopada 1994. morao uhvatiti let do Chicaga. Taj isti dan poginuo je u zrakoplovnoj nesreći, u 34. godini. Djelo je posmrtno objavljeno prije skoro dva desetljeća, krajem 1997., u izdanju prestižnog Harvard University Pressa.
Ova knjiga bavi se suvremenim Sveučilištem, tj. gubitkom uloge koju je nekad imalo. Autor već na početku spominje česte jadikovke o krahu projekta liberalnog obrazovanja i tvrdi kako današnje „Sveučilište treba prepoznati kao urušenu instituciju koja je izgubila svoj povijesni raison d’être“. Smatra kako intelektualci „jednostavno ne smiju ignorirati propast“ te institucije čija je današnja mantra slijepo slijeđenje režima izvrsnosti, dok se idejno i administrativno sve više ponaša poput korporacije.
Navedeni proces povijesno je započeo odvajanjem sustava tercijarnog obrazovanja od nacionalne države koja prestaje biti temeljnom jedinicom kapitalizma. Međunarodne kompanije nerijetko upravljaju kapitalom većim od pojedinih vlada koji kola kao da državne granice više ne postoje i tako proždire ideju o naciji.
Diskurs multikulturalnosti pritom im služi da „korporacijsku odanost preusmjeruje prema logu korporacije“. Zbog toga se i „kultura u cijelosti usvaja kao element u toku globalnoga kapitala“, a Sveučilište se „razvija prema ulozi samostalne transnacionalne kompanije“ koja nije obilježena nacionalnim, već onim neideološkim.
O Sveučilištu se iz tog razloga danas više ne govori u okvirima kulture, jer kultura je izgubila moć, nego u okvirima „izvrsnosti“, pojma koji je izdanak poslovnog jezika i koji je „uvezen radi upravljanja Sveučilištem kao da je poduzeće“. Sveučilište više nije središnji ideološki aparat države, već postaje „autonomna birokratska korporacija“. Prestaje biti „povlašteno područje ulaganja“ i prijeti mu smanjenje državnih sredstava, pa se prilagodilo epohi u kojoj država gubi smisao i „izlaže predmoderne tradicije Sveučilišta silama tržišnog kapitalizma“.
Tradicionalne humanističke discipline poput filozofije i književnosti blijede i polako gube glavnu ulogu u životu Sveučilišta, a prepoznatljivi akademski pečati s latinskim krilaticama zamijenjuju se logotipovima koji snažno podsjećaju na one korporacijske. Autor sve navedeno smatra neposrednim simptomom ideje Sveučilišta kao multinacionalke korporativne naravi.
Primjerice, članak naslovljen „Kako platiti fakultet“, objavljen još prije više od 20 godina u časopisu „U.S. News and World Report“, opremljen je nizom tablica u kojima se navode „najuspješniji fakulteti“ i „najbolja vrijednost“, a uspoređuju se i „reklamne cijene“ i „snižene školarine“. Autori članka računaju „kvocijent izvrsnosti“ pojedinog sveučilišta, kao kod kupovine bilo kojeg proizvoda. Čitatelje se podsjeća da je konkurencija velika i da nitko ne očekuje da se plati puna cijena, jer Sveučilišta se također bore za kupce. Neke od institucija otvoreno govore: „Pošaljite nam fotokopiju drugih ponuda koje ste dobili. Želimo biti konkurentni.“ Sve se predstavljaju kao „jedinstvene“, ali u njihovom mentalitetu i sadržaju nema nikakvih razlika. Preuzimaju potrošački marketinški diskurs jer oduprijeti se logici konzumerizma postalo je jako teško, čak i unutar sustava tercijarnog obrazovanja.
Pritom je „izvrsnost“ jedan od dominantnih idejnih pojmova. Readings pokazuje kako je općeprihvaćen i naizgled nužan jer nije riječ o ideologiji, ali taj sklizak pojam „nema vanjsku referenciju ni unutarnjeg sadržaja“ i radi se o modifikatoru kriterija koji „svatko poima na svoj način“. Dakle, kad netko kao kriterij spominje izvrsnost „to samo znači da odbor ne želi otkriti po kojim kriterijima ocjenjuje prijave“.
Poveznica Sveučilišta sa suvremenim kapitalizmom je očigledna, jer izvrsnost „štiti neograničenu moć birokracije“, a tko joj se ne povije jednostavno se ukloni. „To su doživjeli mnogi odsjeci za klasičnu filologiju, a to polako načinje i filozofiju.“
Readings današnje konzumerističke tendencije Sveučilišta približava i kroz prikaz pobune francuskih studentata 1968., a u nekoliko poglavlja objašnjava povijesni razvoj tercijarnih obrazovnih institucija: od Kantovog koncepta razuma i Humboldtove ideje kulture, do nedavnog stavljanja naglaska na tehnobirokratski pojam kulture. U naglašenom kontrastu između danas i onda, očigledno je da suvremenom Sveučilištu akutno manjka ideje.
Vrijeme negdašnjeg prestiža akademskih čuvara Znanja i Kulture prošlo je, a došlo je doba današnjih rektora-administratora koji uglavnom šute kako ne bi „uvrijedili bilo koju frakciju“ i ostali bez njihovih donacija. Ti isti rektori nerijetko predavače na poslijediplomskim studijima upućuju da se doktorski radovi njihovih studenata „završavaju u roku, da se ne ocjenjuju ‘nezavršenima’, da se požure i da im kažu da je njihov studij završio, da prestanu razmišljati“.
Danas je student često shvaćen kao potrošač usluga, poučavanje je „administriranje studenata koje provode profesori“, istraživanje je „administriranje profesora koji provode njihovi kolege“, a administracija je „naziv za sloj birokrata koji administriraju cjelinu“. Autor je u pravu kad tvrdi da Sveučilište u tom iščašenom obliku „ne polaže pravo na budućnost“ i da je doista urušeno.
Bill Readings pritom je svjestan da Sveučilište ne može spasiti svijet i napominje da čak i Prosvjetiteljstvo ima svoju cijenu – „ne može se održati svjetlo upaljenim ako se ne plati račun za struju“. Ali predlaže da priznamo kako je vrijednost Sveučilišta devalvirala i poziva na raspravu. Priželjkuje da se prazna ideja izvrsnosti zamijeni „praznim nazivom Mišljenja“, koje „za razliku od izvrsnosti ne hini da je ideja“. Ono barem „ne fukcionira kao odgovor, već kao pitanje“ koje traži hitno razriješenje.
„Sveučilište u ruševinama“ bitna je knjiga, pogotovo za one koji žele bolje razumjeti procese koji su doveli do toga da se znanje danas uvelike tretira kao roba. Readings, pronicav znanstvenik koji je predavao komparativnu književnost na Montrealskom sveučilištu, još odavno je detektirao da je sadržaj ideje današnjeg Sveučilišta postao potpuno prazan. Šteta što ovaj autor nije stigao doprinijeti više.
U Hrvatskoj je nedavno primijenjena bolonjska reforma koja je gotovo u cijelosti profulana, a visoko obrazovanje je u ozbiljnoj krizi koja se posebice osjeća na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Treba napomenuti kako ova knjiga govori o dubljem i poprilično plemenitom sloju naših akademskih problema. Ono što nas najviše nagriza nije uopće toliko intelektualno, i samim time je puno gore – a zove se klijentelizam i korupcija.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2017.
Autor: Neven Vulić