Iračanin Hassan Blasim (1973) od mene je stariji desetak godina, a čini se kako je već proživio nekoliko gorkih života. Kroz nedavno objavljene priče i razne intervjue može se rekonstruirati njegov životni put.
Iransko-irački rat započeo je iste godine kad i njegov prvi razred osnovne škole. Iz šijitske je obitelji s nasilnim ocem, nepismenom majkom i osmero sestara i braće. U Bagdadu, gdje je i rođen, studira film. Snima kratke filmove, režim ga zastrašuje, a zatim iz iračkog Kurdistana kreće u Europu ilegalnim putem.
Najviše ga je šokiralo iskustvo migracije prema Zapadu, što smatra dokazom pomanjkanja ljudskosti. Njegov pokušaj prelaska tursko-bugarske granice to sjajno ilustrira. Uhvatili su ih, a debelu i mladu Nigerijku koju su danima naizmjence nosili kroz blato i šumu silovali su vojnici na granici s Bugarskom. Zatvoreni su je slušali kako vrišti i bespomoćno plakali u tišini. I to je stvarnost, o njoj govori za njujorški magazin. Osjećaja da su je nosili danima samo kako bi je vojnici modernog svijeta mogli silovati ne može se riješiti.
Takva neugodna iskustva dijelom objašnjavaju i suhoću njegova prozna stila. Neljudske gadarije nabraja kao da se radi o receptima, što se također može pripisati iračkom stanju svijesti. „U Iraku ljudi zbijaju šale kad pukne bomba. To je terapeutski, crni humor pomaže da opstaneš.“
Blasim je na kraju dosegao Helsinki, no premda piše na arapskom, izdavača je pronašao u Engleskoj. Zbog toga objavljivanje u Iraku i okolnim zemljama smatra licemjernim. Tvrdi kako za njih nije postojao sve dok ga svi ostali nisu počeli prevoditi i nagrađivati. Sad se na tamošnjim književnim festivalima ni ne želi pojavljivati, jer ionako ne može reći što misli.
Njegov stav prema Iraku i regiji kompleksan je i rastrgan. Djeca koja se igraju tako da naganjaju pogrebnika s lijesom, okvir gola napravljen od greda na kojima su pogubljivani neprijatelji države, izbjeglice koje traže azil – svi ti detalji njegovih priča postaju šokantno trodimenzionalni kad se pročitaju autorove izjave. „Običavali smo gledati smaknuća. To spominjem u jednoj od svojih priča. Mi, djeca, kasnije bismo uzimali te stupove i koristili ih kao vratnice.“
Na prvu loptu on je pisac prereducirana stila. Nabraja tragedije, smrti i ratove, ubacuje okultizam i bombaše-samoubojice. Nepažljivom čitatelju sve se to može učiniti plošnim prikazom, očekivanom formom, pa čak i profulanim minimalizmom. I istina, neke su priče sasušene kao barut, dok su neke naprosto sjajne, kao „Noćne more Carlosa Fuentesa“ kojom se zbirka i uokviruje. No mjestimično tvrda i krta površina ovih tekstova govori o stvarnom i opipljivom pomanjkanju ljudskosti.
Hassan Blasim autentična je književna pojava i svjedok iračke noćne more. Srećom, sad je bolje pozicioniran, na Zapadu, pa može pisati o jednoj od najvećih tragedija našeg doba, prostoru Bliskog istoka. Sablasna britkoća proživljenosti onoga o čemu piše je šokantna. I sâm kaže: „Nema nasilja goreg od onog u Iraku.“ Ove priče izvitoperen su odraz tog krvoprolića, ali osjetno je da iz njih kapa prava ljudska krv.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2016.
Autor: Neven Vulić