S vremenom postaje gotovo nemoguće prisjetiti se čak i nedavnih detalja, jer sjećanja jednostavno izblijede, dok posve ne ispare i nestanu. Zbog toga se divimo velikim piscima koji pokazuju zavidnu intelektualnu snagu, toliku da se mogu prisjetiti djetinjstva, odrastanja ili nekih drugih prošlih trenutaka, i uz velik trud fikcionaliziraju određene segmente svog života, o kojim god periodima da se radilo.
Španjolac Enrique Vila-Matas (1948.) se u romanu „Kassel ne poziva na logiku“ hvata ukoštac s osobnim i kolektivnim sjećanjem, i samim time nagoni čitatelja da se i sâm prisjeti svojih zaboravljenih epizoda i izleta. Njegovi su doživljaji prilično svježi, povod za pisanje ove knjige odvio se nedavno, 2012. godine u njemačkom gradiću Kasselu. Autor svoju snagu crpi iz tamo uprizorene izložbe moderne i suvremene umjetnosti „dOCUMENTA (13)“, na kojoj je sudjelovao.
Možda bi bilo bolje da čitatelj nije svjestan te vremenske bliskosti sa sadašnjim trenutkom jer autor nizom defetističkih, a opet iskrenih izjava stalno podsjeća kako smo i dalje u identičnom mentalnom i političkom prostoru, pa izrijekom kaže kako je „u rujnu 2012. svijet bio u jako lošem stanju, …situacija je bila užasna. Svijet je propao i nepovratno će se kretati u nepovoljnom smjeru.“
Tom osjećaju ne pomaže ni situacija u Španjolskoj, od koje autor kao da ne može pobjeći. Za vrijeme trajanja izložbe do njega dopiru informacije i o jednoj nacionalističkoj manifestaciji u Barceloni za koju su španjolski mediji tvrdili „kako nije bila sasvim nacionalistička, nego je iskazivala podršku nezavisnosti“.
Autorova je kasselska uloga jednostavna – sudjelovati u svojevrsnom performansu. Njegova je jedina zadaća (osim na kraju održati kratko predavanje) tjedan dana sjediti u jednom od kasselskih kineskih restorana i pisati, po nekoliko sati dnevno, dok ga posjetitelji posjećuju, promatraju, zapitkuju.
Vila-Matas govori o nizu tema, ali primarno o umjetnosti. Autor je svjestan da „život i umjetnost idu ruku pod ruku te tvore jednu cjelinu“, a usput govori i o samoj documenti i razlozima njezina nastanka u gradu čija je tisućljetna gradska jezgra uništena savezničkim bombardiranjima.
Upravo to i jest povod utemeljenju documente, stvorena je kao manifestacija obnoviteljskog karaktera koja će Njemačku ponovno upoznati sa suvremenim umjetničkim tokovima, što je bila sušta potreba nakon nacističkog terora i proglašenja moderne umjetnosti degenerativnom. Arhitekt i umjetnik Arnold Bode osnovao ju je 1955. godine, i otad se izložba održava svakih pet godina.
Vila-Matas zapisuje ono što vidi, čuje i osjeća, pa će tako na starom gradskom kolodvoru, na 10. peronu, začuti „Study for Strings“ Pavela Haasa, češkog skladatelja koji je 1941. deportiran u Theresienstadt, što je zapravo instalacija Susan Philipsz postavljena u sjećanje na žrtve Holokausta, sjetit će se Korbiniana Aignera, svećenika koji će zbog opiranja nacistima završiti u logoru i tamo otkriti četiri nove vrste jabuka, saznat će i da je na mjestu Hitlerove alpske kućice u Berghofu sad samo pravokutnik tratine, ona je odavno sravljena sa zemljom.
Autor je i sâm pomalo zbunjen određenim instalacijama i artefaktima s trinaestog uprizorenja documente, primjerice kipom koji u prošupljenoj glavi ima košnicu punu pčela, ili potpuno mračnom prostorijom u kojoj se gubi i stalno čuje nekakve zvukove i misli da mu je netko za vratom, no sve ga to ne spriječava da ovim tekstom ispiše apologiju umjetnosti i zaključi kako je „u Kasselu neka od tih djela pripojio vlastitoj osobnosti, ubrizgao u svoj duh“.
Naravno, Vila-Matas daje nam do znanja kako mu se tamo uopće nije dalo biti, kako ga je u restoranu posjetio jedino poremećeni sunarodnjak, i kako mu se nije ni predavalo, pa je predavanje improvizirao, ali je u tom osmotskom procesu u sebe apsorbirao dovoljno umjetnosti da se osjeti oživljenim, premda je većinu vremena u Kasselu proveo sâm.
Vila-Matasov tekst hibridno je književno ostvarenje, žanrovski smješteno negdje između dnevnika, eseja i reportaže, premda autor tvrdi kako je to „naprosto roman“. Crne rupe sjećanja popunjava promišljanjem umjetnosti, te tako govori i o sebi („pa neki dan sam bio mlad“), govori o umirućoj Europi, u jednom trenutku nešto mrmori o svojoj još uvijek živoj tjelesnoj želji, i pritom je svjestan kako je sjećanje nevjerodostojno i nimalo egzaktno, i kako određeni detalji prošlih događaja često posve izmaknu, a da je umjetnost isto toliko neuhvatljiva kao i sjećanje. I umjetnosti i sjećanju teško je pristupiti racionalno, ali autor ionako tvrdi kako je „racionalnost vrhunac ludosti“.
„Osobu posvećenu književnosti svijet odbacuje“, zaključak je Vila-Matasa, a među njegovim omiljenim i opjevanim idolima su i Walser, Bolaño, Kafka, Mallarmé, a njihova ostvarenja sasvim sigurno idu u prilog Vila-Matasovoj tezi da su „svijet i postojanje opravdani jedino kao estetski fenomeni“.
Kolaps i oporavak bile su teme 13. documente, a ovaj tekst pripovijeda upravo o užasnom umoru (koji uspješno skriva) i o oporavku koji je Vila-Matas doživio u Kasselu, ali njegov umor i poraz prisutni su baš uvijek, i u spominjanju uništenog tisućljetnog gradića koji, premda poziva na nelogičnost, „otvara put nepoznatoj logici“, reflektira se u toliko spominjanoj propasti mrtvog kontinenta Europe, osjetan je u nemiru suvremene Španjolske i osobnom propustu svih fatalista „koji su svoju osobnu propast pripisali svijetu“. Dakle, taj je kolaps osjetan u cjelokupnoj autorovoj poziciji koja je naizgled zaigrana, dok on je zapravo cijelo vrijeme zagledan u nestajanje svega oko sebe.
Lepršavost stila, veličanje Dalíja, Maneta ili Giorgioneove „Oluje“ samo odvlače pažnju od te činjenice. Spominjanje „mcguffina“, sitnih i nebitnih bizarnosti koje pokreću radnju, također je slična distrakcija, kojom se tekst i otvara, a novi mcguffini stalno negdje iskrsavaju, namjerno privlačeći pozornost na sebe, jer je umjetan smijeh bolji od sušte nelogičnosti.
Enrique Vila-Matas hvaljen je autor, preveden na tridesetak jezika, i s već četvrtim hrvatskim prijevodom. A ova hibridna forma, možda čak i roman, svoj šarm ostvaruje u svojoj nepretencioznosti koja i čitatelja nagoni da se prisjeti nekog svog osobnog Kassela. Šapuće o činjenici kako smo u svemu primorani tražiti značenje, koje je često fragmentirano i izmiče, i treba ga silom prikupiti na hrpu kako bi se išta shvatilo. Tumači nam kako ipak postoji nešto još gore od smisla koji izmiče, a to je shvatiti kako je možda sve oko nas potpuno besmisleno.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2016.
Autor: Neven Vulić