Čekati na prijevode važnih knjiga u Hrvatskoj znači prepustiti se polaganom nestajanju i smrti. Više se isplati naučiti strani jezik i onda čitati takve knjige u originalu, a svakako kraće traje.
Primjerice, ključno djelo Mauricea Blanchota, „Književni prostor“, objavio je Gallimard daleke 1955. godine. Kod nas je izdano samim krajem 2015. Dakle, bilo je potrebno 60 godina vremenskog prostora kako bismo dobili „Književni prostor“. Možda je sad bolje ne pitati što s drugim bitnim autorima koji još nisu prevedeni, i pomirljivo reći: Bolje ikad nego nikad. Ali ipak – nisu to nebitne sitnice.
Što se tiče pisca, književnog kritičara i filozofa Mauricea Blanchota, njemu su pak iznimno bitni bili privatnost i osobni prostor. Živio je u izoliranim mjestima, nikad nije gostovao na radiju ili televiziji, nije javno govorio i nije dopuštao da ga se fotografira. Bio je oprezan u javnom djelovanju, a progovarao je isključivo tekstovima.
Rođen je 1903., a nakon studija njemačkog jezika i filozofije u Strassbourgu seli u Pariz. Tamo do 1944. surađuje s desničarskim časopisima, mrsko promatra kapitalizam i smatra ga židovskom zavjerom, što je otvorilo prostor za naknadna propitivanja je li bio antisemit ili ne. U jednom pismu iz sedamdesetih upućenom Mariceu Nadeauu izjavljuje kako se odriče tadašnjih tekstova i ne brani ih jer se promijenio. Nacizam i antisemitizam smatra čistim zlom, što je iskustveno shvatio još početkom 40-ih.
Njegov romaneskni prvijenac „Thomas l’Obscur“ pojavio se 1941. godine. Postaje prepoznat pišući članke za „Nouvelle Revue Française“ 50-ih i 60-ih, a kao jedan od autora i potpisnika „Deklaracije o pravu na neposlušnost u alžirskom ratu“ u rujnu 1960. nakratko postaje neprijatelj režima.
Njegov izniman značaj postaje sasvim jasan u lipnju 1966. godine kad mu je posvećen tematski broj časopisa „Critique“ u kojem su o njegovom djelu pisali velikani poput Foucaulta, Levinasa, Pouleta i Chara. Blanchot je preminuo 20. veljače 2003., s 95 godina. Napisao je četrdesetak djela, a posljednja su objavljena posthumno (primjerice korespondencija s Pierreom Madauleom).
Kad se govori o „Književnom prostoru“ gotovo svugdje može se naići na tvrdnju kako je to jedna od temeljnih knjiga naše modernosti, pa tako i na poleđini hrvatskog izdanja. Uglavnom se ističe autorov težak i neobičan stil, novatorski interpretativni koncepti i utisak koji je ostavio na Barthesa, Foucaulta, Lacana i Derridau.
U sedam eseja nejednake duljine progovara o vlastitom književnom iskustvu (i pritom se pokazuje kao izuzetno pronicav, strastven i senzibilan čitatatelj). U prvom tekstu govori o samoći (za koju kaže da je zloupotrebljavana riječ) i izoliranosti koje su potrebne za prilaženje književnom prostoru, što je ujedno i naslov drugog poglavlja. Logički napreduje prema idućim temama, prostoru djela i prostoru smrti, progovara o inspiraciji, o komunikaciji djela s čitateljem.
U svakom eseju podnaslovljene cjeline smjenjuju se svakih nekoliko stranica čime se ostvaruje osjećaj konstantnog napredovanja kroz knjigu, a autori na koje se poziva su Kafka, Rilke, Mallarmé, Hölderlin, Valéry. U tekstu se i posredno osjeti razdoblje sredine prošlog stoljeća i ono što je tada bio fetiš modernosti (primjerice automatsko pisanje koje je danas anakrono).
Autorov pogled na umjetnost nije afirmativan već negativan. Upravo zato po njemu Kafka piše kako njegovi junaci žive u „vremenu neprekidna umiranja“, a njihova je smrt opisana u tek nekoliko „kratkih i tihih riječi“. Ključni pojmovi u Blanchotovu opisu književnosti su odsutnost, izgubljenost, samoća, zaborav, praznina, šutnja i smrt.
Blanchot se među prvima se upušta takav opis književnosti (izrazite subjektivnosti, udaljen od akademizama, ali snažno oslonjen na filozofiju i isprepleten s njom). Zaključci koje podastire često su višeznačni i paradoksalni, a autor se ponekad koleba između očigledno antologijskih misli, ali i posve neproničnih tvrdnji, dok su najzanimljiviji izvorni uvidi upravo u Kafkina, Mallarméova i Rilkeova djela.
Derrida i Levinas smatrali su ga najznačajnijim teoretičarem književnosti. Ipak, zbog ponekad nejasnog sadržaja određeni autori govorili su kritički o njegovu radu. Primjerice Emil Cioran Blanchotu je općenito zamjerao rečenice predivne same po sebi, no koje ne znače ništa, i pretjeranu zaljubljenost u paradokse, što je smatrao posebno zbunjujućim.
„Književni prostor“ teško je i temeljno djelo, ali i sanjarska knjiga u kojoj se nekoliko navrata nisam mogao složiti s napisanim, i to toliko da sam se počeo naglas svađati s autorom. No upravo to pokazuje koliku polemičku snagu Blanchotovo promišljanje književnosti skriva. Treba reći kako se autor za poneku kriptičnu izjavu začas iskupi toliko pronicavim mislima da bi ih trebalo uokviriti i držati na zidu.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2016.
Autor: Neven Vulić