Kad je 10. siječnja 1931. godine Herta Fabjan rodila dječačića u Heerlenu u Nizozemskoj (gdje je nakratko preselila kako bi izbjegla skandal zbog izvanbračna poroda) vjerojatno nije očekivala kako bi njezin sin Thomas Bernhard mogao postati jednim od onih očaravajućih književnika koji će bez ikakva respekta književne velikane napadati, i na kojega će se književni velikani s dubokim respektom pozivati.
Činjenicu da će Bernharda isticati i Jonathan Franzen Herta Fabjan nikako nije mogla pretpostaviti, no to možda ni ne bi umanjilo zazor koji je gajila prema sinu, zbog kojeg će ga odgojiti njegov djed Johannes Freumbichler, također spisatelj, koji će u njega usaditi ljubav prema glazbi i književnosti. Svog oca Aloisa Zuckerstättera, tesara koji je preminuo 1940. u Berlinu od trovanja plinom, nikad nije upoznao.
Bernhard od 1942. do 1945. boravi u nacionalsocijalističkim internatima i školama, gdje je maltretiran, a poslije odustaje od učenja glazbe i zapošljava se kod trgovca mješovitom robom. Čak dvije godine provodi u sanatoriju, nakon što mu je otkrivena neizlječiva tuberkuloza koja će ga pratiti do smrti. Premda je sanjao postati pjevačem, zdravstveno stanje to mu ne dopušta. Na salzburškom Mozarteumu sredinom pedesetih studira za glumca, a nakon kraćeg izleta u novinarstvo (uglavnom u crnu kroniku) postaje profesionalan pisac.
Upravo se u autorovoj biografiji krije sjeme njegovih kasnijih književnih opsesija – fasciniranost smrću (i samoubojstvom) zbog kronične plućne bolesti koja ga stalno ugrožava, zgađenost austrijskim nacističkim naslijeđem zbog dječačkih iskustava (ali i zdravog razuma), a pogotovo ga nervira sveopća malograđanština postnacističkog okružja u kojem živi.
Bernhard je u književnost ušao poezijom dok je roman „Mraz“ njegova prva proza, za koju je 1965. osvojio i Književnu nagradu slobodnoga grada Bremena, dvije godine nakon što je objavljena.
Dakle, 52 godine poslije tiskanja originala dobili smo prijevod Bernhardova prvijenca, kao desetu knjigu projekta Djela Thomasa Bernharda izdavačke kuće Meandar. Oni koji su čitali tanahnog „Wittgeinsteinovog nećaka“ ili mršavog „Gubitnika“, Bernhardova remek-djela, možda će se iznenaditi debljinom „Mraza“ koji broji preko 400 stranica.
„Mraz“ je Bernhardovo prozno polazište, djelo koje je ostavilo prvi u nizu tragova koji se danas nazivaju „opusom jednog od najznačajnijih književnika dvadesetog stoljeća“. Od prve je rečenice jasno kako se radi o piscu koji je baždaren drukčije od ostalih. Raspolaže izvanrednim osjećajem za rečenicu i ritam, dok će strukturu u narednim djelima ipak malo modificirati.
Već su u prvijencu gotovo sve odrednice njegova stila postavljene – duge i neumoljive rečenice koje se opsesivno ponavljaju, smrt koja mu se čini kao smisao života (zbog osjećaja napuštenosti iz djetinjstva i bolesti), i dugi, neprekinuti monolozi usamljena mizantropa, koje njegov slušač zapisuje post festum (kao i u svim njegovim djelima).
Već i sâm postupak pripovijedanja iz druge ruke onom zapisanom lukavo pruža dodatni legitimitet i kredibilitet, jer se čini kako se radi o izuzetno vrijednom svjedočanstvu koje je šutljivi slušatelj jednostavno morao zabilježiti i podijeliti s drugima.
U ovom je romanu pripovjedač mladi student medicine koji je od svog šefa kirurga dobio zadatak pratiti teško psihičko stanje njegova bolesnog brata, slikara Straucha. U dvadeset i šest dana koje mladić provodi u nadnaravnom i gotovo jednostranom razgovoru sa slikarom izrečeno je puno i o Crkvi (Katolicizam je svoje dao), starosti (Starost proždire mladost), književnosti (Ništa što je zapisano nije istina) – a mraz iz naslova zapravo je sinonim smrti (Mraz ima stanovitu moć zavođenja).
Bernhard se obrušava i na provincijalizam, konformizam i plemenski mentalitet poslijeratne Austrije, no u ovom djelu više pripovijeda o ljudskoj gluposti i nemogućnosti razumijevanja, bilo drugih, bilo samoga postojanja. Autorov humor je crn, a lucidnost nesvakidašnja, i nije teško zamisliti koliku je senzaciju ovaj roman izazvao po objavljivanju jer pruža osebujan čitateljski užitak, uz intrigantne uvide u genezu jednog zaista bitnog književnog opusa.
Kao javna ličnost, sâm Bernhard bio je najveća senzacija i neukrotiv provokator koji je izjavio kako „danas ima više nacista u Beču nego 1938.“, i da je Austrija „bezumna kanalizacija bez kulture koja svoj prodoran smrad širi po cijeloj Europi“, i da je nobelovac Elias Canetti „dirljivo senilan“, vrsta „Kanta za siromašne i mini-Schopenhauera“.
Prije smrti (a preminuo je 12. veljače 1989.) proglašava „književnu posthumnu emigraciju“ i zabranjuje posthumno izvođenje svih svojih drama na području Austrije, no njegovi se nasljednici tih oporučnih uputa, naravno, neće dugo držati.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2015.
Autor: Neven Vulić