Za treći roman „Wonderland“ (2003.) dodijeljena mu je Nagrada V.B.Z.-a. U satiričnom prikazu profesorskog života na Sveučilištu jasno su se mogli prepoznati obrisi akademske mikro-zajednice s Filozofskog fakulteta. Literarno ulaženje u intimnu problematiku Odsjeka za romanistiku, gdje Koščec predaje francuski jezik i književnost, izazvalo je svojevrsan skandal, a ovom autoru uzrokovalo niz profesionalnih komplikacija, o čemu se neko vrijeme glasno razglabalo.
Možda nije loše napomenuti kako je i njegov prošireni doktorat „Michel Houellebcq – mirakul, mučenik, manipulator“ (2007.) zahvalan i instruktivan tekst baš za ljubitelje književnosti. U toj knjizi autor analizira Houellebecqov dotadašnji opus, pa otad neki književni kritičari Koščeca rado tom knjigom obilježavaju i određuju ga svojevrsnim izdankom welbekovske škole, u nedostatku bolje ideje.
Dakle, kad se Koščeca određuje u kontekstu književne vrijednosti, uglavnom se izgovaraju sintagme poput „jedan od najvažnijih hrvatskih romanopisaca“, pogotovo zbog ranijih, jako dobro prihvaćenih romana. Njegovi tekstovi uvijek su stilski uglačani do visokog sjaja, što je rezultat minucioznog rada.
Ali nije da Koščec bira pretjerano lepršave teme. Primjerice, u „Četvrtom čovjeku“ (2011.) uronjeni smo u dramatičan prikaz devijacija našeg društva: sveprisutnu rodijačko-političku korupciju i amplificirane portrete ljudske pokvarenosti, čemu smo ionako pretjerano izloženi u stvarnom životu. Koščec je navedenu situaciju opisao poprilično „kanalizacijski“, promatrajući je s gnušanjem i prijezirom, ali iz takve se atmosfere izvlači izokretanjem depresivnog i poraznog u gotovo cirkuski komično.
„U potrazi za početkom kruga“ Koščecov je sedmi roman i njemu se mogu napipati česte i postojane literarne opsesije ovog autora. Teme nad kojima autor ruminira i načini na koje ih književno prilagođava očekivano se ponavljaju. U tekstu nailazimo na izlaganje dubinskih trauma, i intimnih i međuljudskih, na suštinsku nemogućnost održavanja odnosa, pogotovo onog s partnerom, ali i na radikaliziranu i pojačanu verziju društvenog i državnog sunovrata. Uza sve, pojavljuje se i jedna novost.
U kolopletu motiva pronalazimo i pitanje roditeljstva. Protagonista zatječemo kako odgaja nepopustljivu tinejdžerku i prati njezin duhovni razvoj. Ne treba posebno naglasiti kako Koščec pred čitatelja prostire zlosutan urnebes koji se u sekundi transformira u vrhunsku skicu više ili manje uobičajenog roditeljskog apsurda koji izmamljuje osmijeh.
Romaneskni prosede uglavljen je oko romantičnog para čija veza je pred osjetnom mijenom, možda prekidom. Dijete protagonista Viktora, kojemu je posvećeno puno prostora, svojeglavo je baš kao i partnerica Gabi, ali upravo je potomak iznimno talentiran za izazivanje instant-bespomoćnosti u svom roditelju. Koščec nadahnuto i zaigrano opisuje inventivne načine na koje se najbliži ranjavaju, ali i suptilne metode slučajne ili namjerne osvete.
Kontekstualna razina ovog teksta stalno pruža pipke prema prepoznatljivim društvenim događajima, što je već trajna odlika Koščecovih romana, pa autor s osobitim užitkom spominje i našu knjišku scenu. To jasno ilustrira epizodom kad protagonist, također pisac koji je zapeo na jednom književnom razgovoru, nepismenom sugovorniku savjetuje kako bi svejedno trebao pisati, jer neke ni nepismenost „nije spriječila da postanu književni selebritiji“.
Na literarnoj razini, dakle onoj najbitnijoj, ovo je najuspjelije Koščecovo djelo. Narativna os je muško-ženska, a oba lika su zaokružena, opipljiva i životna, uostalom, kao i svi oni kojima je dana bitnija uloga u priči. Epizoda otvaranja restorana, najavljena eno-gastronomskim pasusima koji pršte zajedljivim ujedima, služi kao kulisa za prikaz stvarnosti koja iz vizure ovog romana baš i nije laskava.
Umijeće je pronaći ono istinski komično u onom stvarno poražavajućem. A u potonjem je Koščec postao majstor. Autor se očigledno odlično zabavljao pišući ovu knjigu, jer premda je ton romana potmulo defetistički, s njegovim likovima zabava nikad ne prestaje.
Koliko god sumornosti i degradirajućih životnih minijatura servirao svom protagonistu, Koščec s očiglednim užitkom i čujnim pozadinskim hihotom odabrana iščašenja, i osobna i kolektivna, uvećava do zaglušujućeg apsurda, usput prežvakavajući anatomiju hrvatske svakodnevice. Naglašenim pretjerivanjem transformira noirovski polusvijet svog protagonista u satiričan prikaz društvene regresije i nakaradnih odnosa. Humorom rasterećuje tematsku težinu, i upravo je tad najbolji, kad kroči tankom granicom između zlosutne tame i vatrometa izvrsnih pasusa koji nastaju iznenadnom transformacijom pruženog crnila u komediju koja oduševljava pronicavoću i spisateljskom vještinom.
Koščecova potraga za početkom kruga odlikuje se upravo kružnom strukturom. Roman započinje i završava istom indikativnom rečenicom: „Ovo je tvoj život.“ Čitatelju se često obraća direktno, u drugom licu: „Iskreno, ovo rijetko smatraš životom. Nešto nedostaje.“
Najveći kapital ovog romana upravo je izuzetan jezični ludizam i stvaralačka dovitljivost kojom se Koščec opipljivo ističe. Kombinirajući visoko i nisko, i detaljno ispipavajući svaku novostvorenu mijenu ljubavnog i roditeljskog odnosa, odmiče se daleko od klišeja i općih mjesta, i time tekstu daje iznimnu vitalnost.
Ali ipak, da ne bi sve bilo baš tako bajno, očaj postojanja u svijetu koji iz ovog teksta izbija neće svima biti dovoljno ublažen manje ozbiljnim autorskim pristupom koji dobrano rasterećuje, ili briljantnim minijaturama i dubinskim uvidima, niti će u svakom mozgu svo to pretjerivanje i natmurenost blagotvorno skliznuti u šaljivost koja iz toga proizlazi. Nekima će Koščecovo literarno pročišćenje biti previše potopljeno u crnilo koje mjestimično dobrano teži nad ovim romanom.
U posljednje se vrijeme spominju imena Damira Karakaša i Kristiana Novaka kao izglednih dobitnika ovosezonskih književnih nagrada. Premda je Marinko Koščec (1967.) s nekoliko zadnjih izdanja nešto manje medijski prisutan, čini mi se kako bi s djelom „U potrazi za početkom kruga“, istovremeno sućutnim, morbidnim i karnevalskim romanom koji čitatelja dobrano nagrađuje, mogao dobro kotirati u potrazi za nekim od književnih priznanja.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2017.
Autor: Neven Vulić