„Osupnjuje me koliko vam mnogo toga još moram reći i koliko je sve to važno. Stvar je i u tome… što mi je Dostojevski ovdje često tek izlika za izražavanje vlastitih misli.“ Tako se u dvije rečenice može sažeti Gideova knjiga (iz 1923.) posvećena Dostojevskom: jedan od posljednjih javnih intelektualaca staroga kova strastveno piše o jednom od najvećih pisaca svih vremena, da bi zapravo pisao o sebi.
André Gide (1869.-1951.) izdanak je bogate protestantske obitelji. Zato je već u 21. uspio objaviti prvijenac, 1893. otputovati u Afriku i uvjeriti se da je pederast, a dvije godine kasnije oženiti rođakinjom (brak neće nikad konzumirati, već će mu 1923. prijateljeva kći roditi djevojčicu). U književnosti će prijeći put od simbolizma do modernosti: ali njegovo najznačajnije djelo nije roman, već „Dnevnici“. Svjetonazorski će lutati od protestantske uskrate zadovoljstva do krajnjeg hedonizma (u Africi si ne uskraćuje ni maloljetne dječake). Oduševljenje komunizmom nestat će nakon posjeta SSSR-u 1936. godine. Nobelovu nagradu za književnost prima 1947., a osam godina ranije postao je prvi živi autor objavljen u prestižnoj biblioteci „Pléiade“.
Dostojevski (1821.-1881.), pak, odrasta u pravoslavnom kršćanskom duhu uz dobrostojećeg oca liječnika, u predgrađu Moskve. Obitelj živi u bolničkom kompleksu za siromašne: Fjodor je cijelo djetinjstvo izložen patnjama pacijenata. Školuje se u Moskvi i Petrogradu, nezainteresirano završava školu za inženjera. Već od 1839. pokazuje znakove epilepsije i postaje ovisnik o kockanju.
Niska obožavatelja njegova lika i djela nepraktično je duga, no jasno je što znači kad ga Kafka naziva svojim „krvnim srodnikom“. Jedan od najvažnijih hrvatskih romana, „Kiklop“, prožet je Dostojevskim (Maestro čak zna i imena pasa iz njegovih pripovijetki), dok je koncept „acte gratuit“, bezrazložnoga čina, samo jedno od čvorišta koje povezuje Dostojevskog, Gidea i Marinkovića.
André Gide, na samom početku prvog eseja, Dostojevskog uspoređuje sa skrivenim planinskim vrhuncem koji je (1908.) još uvijek zastrt divom imena Tolstoj. Godinama kasnije spominje kako je planirao napisati biografiju Fjodora Mihajloviča, no izbio je Veliki rat i bilješke su ostale po strani. Stoga njegov „Dostojevski“ i ne pretendira taksonomski predstaviti cjelokupan autorov opus ili život, no ovdje okupljeni Gideovi tekstovi svejedno poprimaju monografski karakter jer vjerno sažimaju ideju njegova djela.
Uvodni dio otvara autorovom korespondencijom: „Možda još nismo imali primjer pisama književnika koja su napisana tako loše, odnosno, koja tako malo drže do forme.“ Dostojevski se slaže: „I ako dospem u pakao, sigurno će mi biti dosuđeno da za svoje grehe pišem desetak pisama dnevno, ništa manje.“ Ovdje treba primijetiti da je prevoditelj Damjan Lalović iskoristio srpsko izdanje pisama Dostojevskog – kod nas, avaj, nisu ni prevedena.
Gide vješto sažima: „Konzervativac, ali ne tradicionalist; carist, ali demokrat; kršćanin, ali ne rimokatolik; liberal, ali ne ‘progresist’, Dostojevski ostaje onaj za kojeg ne znamo kako se njime služiti.“ Iznimno je nezadovoljan onodobnim svođenjem autorove spisateljske ingenioznosti na glupavu krilaticu – „religija patnje“. Čak je i njegovu utemeljenost u vjeri nemoguće reducirati zato što je i „poznavanje Boga“ prikazivao u „svoj njegovoj ljudskoj i tjeskobnoj složenosti“.
Žestoka zanesenost evanđeljem, očigledna u njegovu djelu, samo je dio kvijetizma Dostojevskoga, pronicavo primjećuje Gide. „Kršćanstvo Dostojevskog bliže je Aziji nego Rimu“, što se odražava i na čitateljsko nerazumijevanje njegovih romanesknih likova. Ne pomaže ni to što su njegovi protagonisti nedosljedni, „sa zadovoljstvom popuštaju svim proturječjima“, a određeni su, piše Gide, na „uvijek istoj razini, na razini poniznosti i gordosti“. Intelektualiziranje je put u Pakao: „Junaci Dostojevskog ulaze u Božje kraljevstvo samo odustajanjem od svoje inteligencije, samo odvraćanjem od svoje osobne volje, samo odricanjem od sebe.“
Naravno da će na 250 stranica Gide mnogošto reći, i ponekad se ponavljati, no najčešća repeticija tiče se Nietzchea koji je Dostojevskog smatrao „jedinim psihologom od kojeg [je] imao što naučiti“. No dok Nietzche nudi „bogočovjeka“, Dostojevski, pak, vidi „čovjekoboga, što nasljeđuje bogočovjeka“. Gide pojašnjava da „Nietzsche i Dostojevski… predlažu različita, suprotna rješenja. Nietzsche predlaže potvrđivanje sebe, on u tome vidi životni cilj. Dostojevski predlaže prepuštanje.“
Fjodora Mihajloviča život je svakako naučio prepuštanju: s jedne strane epilepsijom, s druge osudom na smrt. U „Krotkom janjetu“ protagonist kaže: „Ne mogu zaspati. Pa i kako bih mogao, kad mi u glavi kuca neka žila, upravo da pukne.“ To je zapravo predosjećaj napadaja padavice, koji u pismu ovako opisuje: „…nakon napadaja dva-tri dana ne mogu ni raditi ni pisati, čak ni čitati, jer su mi tijelo i duša slomljeni.“
Bolest se pogoršala na robiji: uhićen je 22. travnja 1849. u stanu Mihaila Petreševskog, čitali su pisma koja nisu trebali. Od 60 uhićenih, 15 je osuđeno na smrt. Strijeljanje je organizirano 22. prosinca: prva su trojica vezana za stupove, Dostojevski je bio u drugom redu. Po carevoj naredbi – tek su im u krajnjem času obznanili da su pomilovani. Iduće četiri godine Dostojevski provodi u očajnoj sibirskoj katorgi, a potom je u obveznoj vojnoj službi do 1859., kad je otpušten iz zdravstvenih razloga. Njegov život počinje: sva najvažnija djela tek će napisati.
Gideova dubinska zaokupljenost Dostojevskim bila bi kristalno jasna i da ne kaže kako je tek „pri četvrtom čitanju ‘Idiota’“ otkrio nešto posve očito ili da je „nedavno iznova pročitao gotovo cijeli njegov opus“: iznimno je nezadovoljan njegovom recepcijom u Francuskoj i neshvaćanjem njegova djela. O Dostojevskom nije samo pisao, o njegovoj akutnoj besparici, književnim opsesijama te pogledu na onodobnu Rusiju i Europu. Ne, on ga je pripustio u ono sebi najmilije, u svoju književnost: pod njegovim utjecajem mijenja pripovijednu poziciju i okreće se polifoniji. Samopouzdano odvaguje ono o čemu Dostojevski majstorski piše, o kohabitaciji proturječnih osjećaja u svakom čovjeku, o utjecaju dobra i zla, o neizbježnosti ljudske patnje. Naposljetku zaključuje: „Nema istinskog umjetničkog djela na kojem nije surađivao demon.“
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2022.
Autor: Neven Vulić