Čileanac Benjamín Labatut (1980.) neosporno je književna zvijezda. No nije da vlastitu biografiju rasteže na tisućama stranica, i ne, u repetitivni zanat nije uzeo romansiranje figura iz, recimo, svijeta umjetnosti. Riječ je o neobičnu autoru netremice zagledanom u zidove, ali pritom ne vidi ciglu, beton ili žbuku. On promatra zastrašujuću prazninu središta atoma što su sazdali ovaj svijet – mjesto gdje se urušava i razum znanstvenika čija otkrića opisuje.
Labatutova literarna ideja počiva na životima četiriju genijalaca koji su epohalno unaprijedili suvremeno društvo, no uz danak u ljudskom mesu. Sasvim nedavno periodički sustav elemenata nije postojao ni u mašti, pojam mikroba ili virusa bio je doslovce nezamisliv, a doktori su pacijentima puštali krv. U međuvremenu, stvari su se radikalno promijenile, ali i okrutno primijenile: primjerice, dio osoblja američke baze Nellis, nakon osam sati pred ekranom, danas se vraća doma nakon što su upravljali dronovima-ubojicama na drugom kontinentu. Korištenje znanosti u vojne svrhe naš je civilizacijski standard. Mary Shelley, autorica „Frankensteina“, upozorava na „slijepi napredak znanosti, najopasnije od svih ljudskih umijeća“. Francuski matematičar Grothendieck slaže se jer „atome koji su uništili Hirošimu i Nagasaki nisu cijepali masni prsti nekog generala, nego skupina fizičara naoružana šakom jednadžbi“.
O povijesnom razvoju i implementaciji novih dostignuća matematike, fizike i kemije čitamo u knjiškom hibridu „Kada više ne razumijemo svijet“. Labatut plete fascinantnu priču o velikanima znanosti uz mnoštvo nevjerojatnih detalja, primjerice, o „pruskoj kiselini“: Carl Wilhelm Scheele, koji je otkrio čak 9 kemijskih elemenata, 1782. slučajno je sintetizirao cijankalij – a umro prekriven gnojnim čirevima jer nije znao da je arsen otrovan. I tisuće europske djece pomrle su u sličnim mukama: arsen je dodavan u boju slatkišima i igračkama kako bi se dobila smaragdnozelena nijansa – Napoleonova omiljena.
To je samo jedan detalj koji nas vodi do uloge Fritza Habera, prvog protagonista ove sablasne knjige, kemičara koji je 22. travnja 1915. kod belgijskog Ypresa naredio da se otvore boce klora. Sve živo što je bilo niz vjetar, izdahnulo je. Prizori vojnika što si grebu vrat kako bi prodisali (ili si pucaju u glavu) obilježavaju trenutak koji se smatra prvim pravim kemijskim napadom: na Hitlera su ostavili takav dojam da nije htio koristiti bojne otrove. Svejedno, Haberov drugi izum, pesticid „Zyklon“ (koji evoluira u „Ciklon B“) koristio se u nacističkim plinskim komorama. Haber, inače židovskih korijena, nobelovac je s razlogom: spriječio je svjetsku glad. Prvi je ekstrahirao dušik potreban za rast biljaka i omogućio industrijsku proizvodnju gnojiva.
Ovaj kratki roman-esej obilježava elegantan, koncizan i neočekivano poetičan stil te Labatutova jezična ekonomičnost. Ipak je najpotresnije otkriti stvarne osobe iza čudesnih otkrića koja su pomaknula temelje znanosti 20. stoljeća i izravno utjecala na geopolitički krajolik sadašnjosti. Maestralno je fikcionaliziran Heisenbergov slučaj i kaustična doza skepse koju je uveo u struku: pa i po Einsteinu kvantna mehanika je „izdaja same duše znanosti“ jer se ne može govoriti samo o vjerojatnostima, mora postojati nešto neosporivo i konkretno. A Karl Schwarzschild (koji je otkrio eponimnu singularnost poslije nazvanu „crnom rupom“) i sâm je spočetka smatrao vlastiti pronalazak infinitezimalnog prostora koji guta svjetlost, prostor i vrijeme – matematičkom pogreškom. Ovaj neobičan hibrid eseja i književnosti uvlači nas u relativističko subatomsko ništavilo otkriveno u 20. stoljeću i intimne borbe znanstvenika čija otkrića danas pokreću svijet: svaki laik treba je pročitati dva puta – jednom uz nevjericu, drugi puta trezvenije, da se novootkriveni materijal slegne, kao nakon potresa.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2022.
Autor: Neven Vulić