„Poezija počinje ondje gdje prestaje eksplikacija“, govori Jure Kaštelan. „Pjesme dolaze iz neke druge strane uma. Gledaju nas iz budućnosti kao neka nesmrtna bića nas samih.“
U slučaju Nade Topić, mjesto odakle njoj pristižu riječi prožeto je svjetlom i melankolijom: blagim i rafiniranim jezikom vodi nas područjem tjelesnosti, odnosa, sitnih, ali bitnih trenutaka – s nesvakidašnjom dozom poetičnosti čak i u prozi.
Nasmijalo me kad me prilikom prvog telefonskog kontakta ozbiljno upitala: „A koji bi bio povod za naš razgovor?“, kao da njezinih desetak knjiga, nježnih i nadahnutih, nije dovoljno. No zaista, zašto?
Dio odgovora nalazi se u osvrtu Damira Radića: „Nada Topić nije samo jedna od vodećih hrvatskih pjesnikinja, cjelinom svog stvaralaštva ona pripada vrhu aktualne hrvatske književnosti“. Tim riječima zaokružuje prikaz njezina dirljivog romana „Morpho amathonte“ (2020.). A onda nas ponovno zaskoči u prozi Zorana Pilića kao „lijepa, visoka poetesa Nada Topić“, na samome početku njegova romana: „Zasut će nas stihovima, i neka – je li netko možda umro od poezije? Molim lijepo!“
Njezin me pjesnički rad oduševio, prvo „Meteorologija tijela“, jedna od njezinih šest objavljenih zbirki: „tijelo je dobilo bore/ u obliku zareza/ oko očiju i usana/ tanke ožiljke/ od melankolije i smijanja/ po kojima se razlikuje/ među drugim tijelima/ klima na njegovom licu/ sad je kontinentalna/ s blagim ljetima/ i oštrim zimama/ tijelo nesumnjivo boluje/ od nekih godina“.
Nakon toga kupio sam sve njezine knjige.
Nada Topić rođena je u Splitu 1977. godine, dan-danas živi u Solinu, a djetinjstvo je jedno od temeljnih ishodišta njezina rada. Kratke proze „Male stvari“ (2016.) pisane su iz očišta djeteta: naizgled jednostavno, a efektno govore o obitelji, otkrivanju svijeta i stasanju, očuđuju vlastiti život između dvije željezničke pruge, u industrijskoj zoni, usred fine cementne prašine koja pada posvuda.
„Djetinjstvo je bilo lijepo usprkos nekim ružnim okolnostima i tragičnim gubitcima. Svijet djetinjstva neponovljiv je, jer dijete nije izdvojeno iz svijeta, dijete je svijet, a svijet je nenačet i u njemu je još sva ljepota, pa čak i ako je riječ o industrijskoj zoni, vlakovima, tvorničkim dimnjacima, prašini, dizalicama. Hodanje po pruzi, branje kupina i njihovo nizanje na suhe vlati trave, ležanje na vrućim kamenim pločama u kamenorezalištu, miris zemlje, smilje i kovilje, pastelne bojice, prve rajčice koje smo brali u vrtu i jeli cijele iz ruke kao jabuke, Kozjak, Barbarinac… nešto od toga je zapisano, a nešto nije.“
Već prvom zbirkom „Svetac u trajektnoj luci“ (2005.) osvojila je pjesničku nagradu. „Poeziju sam počela čitati vrlo rano, prije polaska u školu dobila sam zbirku pjesama Mladena Kušeca „Volim te“. Kasnije je tu bio niz autora i autorica, u srednjoj Vesna Parun i Slavko Mihalić. „Vlati trave“ Walta Whitmana posudila sam od jedne prijateljice i nikad je nisam vratila. Sviđala mi se silina njegove poezije, tada sam i počela zapisivati prve stihove. Njegovu pjesmu „Pjesnici što dolazite“ shvatila sam obvezujućom, sve do danas.
Ta pjesma završava stihovima: ‘Ja samo istupam na trenutak, tek da okrenem se i pohitam nanovo u tamu. Ja sam čovjek koji, tumarajući bez prestanka, na vas slučajan pogled skreće, pa odvraća lice, ostavljajući vama da stvar dokažete i odredite, očekujući ono glavno od vas.’ Poput Whitmana i ja danas imam jednaka očekivanja od mladih pjesnika koji dolaze, a ima ih!“
Autorica je nesumnjivo tip osobe koja za Knjigu živi: osim što je plodna književnica, radi u knjižnici, vodi čitateljski klub, i doktorica je informacijskih znanosti – napisala je debelu znanstvenu monografiju „Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja“ (2017.), što je prvi rad uopće o najstarijoj knjižari u Hrvatskoj.
Povijesni uvod skicira razvitak samog procesa čitanja i rano doba tiska (kad je knjiga bila dragocjena i skupocjena roba, dostupna samo onima najimućnijima, a čitalo se naglas), sve do liberalizacije tržišta pojeftinjenjem procesa štampanja (i izuma intimnog čitanja, u samoći, u sebi, što je otkriće 18. stoljeća). Iznimno su zanimljive pojedinosti iz bogatog života Vida Morpurga, osnivača knjižare koja je snažno utjecala na život grada Splita.
Podupirao je narodni preporod u Dalmaciji, u svojoj je knjižari okupljao intelektualce, pismene ljude iz Splita i okolice i opskrbljivao ih čak i cenzuriranim naslovima: ponuda knjiga, novina i časopisa, na hrvatskom, i na stranim jezicima, bila je impresivna.
„Nakon njegove smrti, knjižaru preuzima njegov nećak Eugen i kasnije njegov sin Aldo Morpurgo. Iako je kasnije vidljiviji komercijalni aspekt poslovanja knjižare, važno je naglasiti da su i njegovi nasljednici nastavili njegovati napredne ideje, što je posebno bilo vidljivo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sažeto bi se moglo reći da je u tom periodu ta prostorom malena knjižara bila samo srce grada, kutak slobode, Europa u dobrom smislu.
Za razliku od zapadnih europskih zemalja, Dalmacija je u drugoj polovici 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća (do pojave radija i televizije kao masovnih medija) bila nerazvijena i u gospodarskom i u kulturnom smislu, imala je preko 80% nepismenog stanovništva, tako da je ideja knjižare bila utopijska s ekonomske strane. Međutim, njezin osnivač i vlasnik Vid Morpurgo imao je prihode iz drugih izvora, što mu je omogućavalo neovisnost u svakom smislu.“
Vrag mi ne da mira, zatvaranje spomenute knjižare smatram kulturocidom, vraćamo se na značaj njezina nestanka (Grad je odavno najavio svojevrsnu intervenciju). Saznajemo da zasad pomaka nema. „Knjižara je zatvorena od 2017. godine i u privatnom je vlasništvu. Kako je zaštićena kao kulturno dobro, u prostoru knjižare može se odvijati isključivo knjižarska djelatnost. Nakon propasti Algoritma, postojao je interes drugih knjižara za najmom tog prostora, ali njezin vlasnik to nije prihvatio. Idealno bi bilo da Grad uđe u posjed knjižare koju bi onda mogao dati u koncesiju nekom knjižaru uz uvjet da se očuva njezina prepoznatljivost, njezino ime i bogata povijest.“
Poetski prvijenac Nada je objavila s 28 godina. Izazovno je čitati svoje rane radove i zanima me uzima li uopće u ruku „stare“ zbirke. „U toj knjizi objavljene su prve pjesme, od kojih većinu danas sigurno ne bih objavila, ali one su bile važne meni koja sam bila tada, tako da na njih gledam kao i na sebe u tom vremenu, ne stidim se sebe ni tih pjesama. Rijetko čitam vlastite starije tekstova i knjige, ali kad se to ipak dogodi, osjećam ganuće prema osobi koja ih je pisala (ha, ha), kao da više nije riječ o meni. Ostali su zapisi, od kojih mi neki i dalje nešto govore, a neki i ne. Stroga sam u tom smislu prema tekstu, a blaga prema autorici.“
Od prve pjesme prepoznaje se istančan senzibilitet za obične ljude, za majke, za tragedije, za sudbine. Ali zar umjetnici ionako ne bi trebali biti finije baždareni za prepoznavanje prigušenih signala, i za osvješteniju komunikaciju – primarno s vlastitom percepcijom svijeta?
„Oduvijek me privlače male stvari, naoko nevažne, sitni pomaci u prirodi i u ljudima. U svakodnevici se zbiva toliko toga što prolazi nezapaženo, a sve može biti događaj i doživljaj, tema. To ne znači da nisam zainteresirana za ostalo što se u svijetu događa, ali moja percepcija je izoštrenija kad su u pitanju detalji.
Možda je u zbirci „Bezbroj i druge jednine“ najjasnije izražena ideja koja je u nekom obliku prisutna u svim mojim knjigama, a to je doživljaj svijeta kao cjeline koja je u sebi beskrajno podijeljena, i u kojoj je svaki djelić vrijedan. Kad se svijet reducira na detalj i kad se reducira jezik, dolazi do stvaranja određenog naboja, kao u atomskoj jezgri.“
Njezina je druga knjiga zasad jedina namijenjena djeci. „Napisala sam nekoliko priča u stihovima za djecu o tome kako je što nastalo, a jedna od njih je i objavljena kao slikovnica „Kako se rodila roda“ (2007.) koju je ilustrirao akademski slikar Vinko Barić. Druge su ostale negdje u računalu („Kako je jež dobio bodlje“, „Kako se oblak naoblačio“, „Kako se priča ispričala“…), to je bila neka moja verzija Ovidijevih „Metamorfoza“ samo za djecu. I u mojim tekstovima za odrasle također je prisutna određena dječja naivnost i neposrednost. Nisam razmišljala o ponovnom pisanju za djecu, ali nije isključeno.“
Istodobno biti književnica i znanstvenica, neminovno je da se ta dva svijeta prožimaju i isprepliću. Po mom mišljenju, to se barem dijelom odražava u konceptualnosti zbirki „Meteorologija tijela“ i „Bezbroj i druge jednine“ (gdje je 55 pjesama strukturirano oko numeričkih ciklusa: prvi ciklus sadrži jednu pjesmu, drugi dvije, sve do desetog – koji obuhvaća deset pjesama).
„Znanost i književnost nisu baš tako različite kako se čine, i jedna i druga imaju svoje zakonitosti, svoj jezik i ideje, svoje incidente koji mogu biti jednako uzbudljivi. Iskustvo bavljenja znanošću bilo mi je korisno u metodološkom smislu u pisanju, u izgradnji strukture knjiga, dok mi je s druge strane osjećaj za jezik pomogao u pisanju znanstvenih i stručnih tekstova. Ali ono što je važnije, i za jedno i drugo temeljna je ideja, usklik heureka iz kojeg će sve nastati.“
Igrom asocijacija, kad spomenem riječ „knjiga“, Nada potvrđuje: „Ili život! Ha, ha, ha, volim tu emisiju, ali tako i jest. Biram knjigu jer bez nje život ne bi bio moguć. Knjiga je predmet mog interesa u svakom smislu i kao artefakt i kao ideja, ona je moj posao i trajni kontekst, bez obzira na to koliko se ponekad tome opirala.“
Kod dosadašnjeg opusa Nade Topić primjećuje se, mimo visoke jezične estetike – i izražen smisao za grafičko oblikovanje knjige. Spomenutu „Meteorologiju tijela“ ilustrirao je Hrvoje Marko Peruzović, riječ je o doista prekrasnom izdanju. Objavila je i dva samizdata „Otac“ (2019.) i „Sestra“ (2020.), decentne pjesničke zbirke koje odišu istančanom brigom za oblikovanje i iznutra, u igri prazninama.
„Za samizdate mi je bilo važno da su jednostavni, malog formata, da dizajn ne pojede sadržaj. Ali svaka je knjiga različita, kod nekih sam mogla više utjecati na oblikovanje, kod drugih manje. Suradnja s Hrvojem bila je zanimljiva jer u njegovu je slikarskom radu dugo prisutan motiv ljudskog tijela. Crteži su se lijepo naslonili na tekst. Tako da nije bila riječ o ilustracijama, nego više o autorskom prepoznavanju.
Što se tiče ostalih knjiga, one su objavljene u nakladničkim bibliotekama koje imaju zadan vizualni identitet, s minimalnim varijacijama, ali svime sam prilično zadovoljna. Osim što je medij koji nam prenosi neki sadržaj, knjiga je i predmet, i lijepo je da ima i estetsku vrijednost, da zaintrigira svojim izgledom.“
Naslovnica romana „Morpho amathonte“, što je latinski naziv za vrstu leptira, kao da najavljuje samu radnju gdje je presudna simbolika leptira – plavih krila kad su ona raširena, a smeđih kad su sklopljena. Nebo i zemlja.
„Na književnom festivalu u Beču ispred mene je sjedila spisateljica koja je imala tetovažu plavog leptira na leđima baš kao i jedna od protagonistica romana. Razgovarale smo o tome, čak sam je fotografirala s leđa, ali meni i urednici Mariji Bošnjak činilo se predoslovnim za naslovnicu, tako da leptir ipak nije prikazan kao tetovaža. Gola ženska leđa i koža kroz koju se naziru kralješci, kosti i leptir na ramenu, kao i plava izmrvljena slova dijelom otkrivaju atmosferu romana.“
„Morpho amathonte“ je, igrom slučaja, tiskan u Ukrajini. Nabrajam: prvo pandemija, onda potresi, danas rat u Europi.
„U romanu se pojavljuje lik Oksane, mlade žene iz Ukrajine koja je migrirala u Pariz i bilo mi je neobično vidjeti da je roman tiskan u Ukrajini, kao zanimljivu podudarnost. Dio romana bavi se i poraćem, odnosno, posljedicama rata koji je nedavno vođen na našem području. Na jednom mjestu piše „Ni jedan rat nikad ne završi. Samo se preseli među druge ljude, u druge zemlje. Iza njega ostanu krnjave kuće bez prozora i vrata.“ Pitanje koje mi se nameće jest čiji je to rat, čiji je bilo koji rat. Jer i kad završi, nije završen, posljedice su dugoročne i nenadoknadive.“
Dvije zbirke objavljene u vlastitoj nakladi, „Otac“ i „Sestra“, nježne i nepretenciozne, kao da prizivaju zatvaranje trilogije o obitelji.
„Ove godine izaći će zbirka pjesama „Majka“ kao zadnji dio obiteljske trilogije, također kao samizdat. Knjiga će imati otisnuti QR kod koji će voditi na kratki glazbeni recital. Naime, za dio pjesama iz zbirke glazbu je komponirao i izveo glazbenik Frane Duilo iz Splita. Ta se zbirka razlikuje od prethodnih dviju po tome što ima dosta grafičkih intervencija, na tragu konkretne poezije, ali ipak manje radikalno. To se, naravno, vidi pri čitanju, ali u govoru ne, tako da glazba ne služi kao nadomjestak, nego kao druga vrsta intervencije.
Obitelj vidim kao najuži zavičaj, kao rotirajući magnet koji istovremeno privlači i odbija, prostor nježnosti, ali i grubosti. Tu se osjećam najranjivije, što znači i najotvorenije, pa i za pisanje.“
Pjesnikinju pitam na što pomisli kad netko kaže – „poezija“.
„Poezija – pokušaj govora o neizrecivom. Bjelina između riječi, „svijet iza svijeta“ ili ništa od toga. Kad bi se moglo reći što je poezija, kad bi postojala njena definicija, poezija bi na to coknula jezikom i rekla: „Hm, zanimljiv pokušaj!“, nasmijala nam se u lice i šmugnula, neuhvatljiva. Zato je ipak možda bolje o svemu tome šutjeti, ne misliti i ne znati. Književnost – mnoštvo svjetova u koje je moguće ulaziti i iz njih izlaziti uvijek drugačiji i bogatiji za barem jednu novu misao, uvid ili osjećanje.“
Živjeti u Solinu znači biti izmješten. I premda kvalitetna knjiga pronađe put do svoga čitatelja, ipak je malo teže doprijeti do publike s margine. Što bi autorici najviše nedostajalo, mimo obitelji, da (hipotetski) napusti Solin?
„Čini mi se da je danas geografska izmještenost manje važna za vidljivost autora i njihovih knjiga, sigurno je bilo teže bez interneta i društvenih mreža. Ne može se poreći da postoji opća centralizacija, pa onda i književna, ali ona više nije tako snažna kao možda prije 30 ili 40 godina kada su komunikacijski kanali bili suženi na književne časopise i tiskanje knjiga kod većih izdavača. Brojni su razlozi zbog kojih neka knjiga može proći nezapaženo kod kritike i publike, koji nemaju veze s izmještenošću autora.
Već nekoliko godina razmišljam o tome kako bi bilo dobro napraviti panoramu pod naslovom „Nevidljivo pjesništvo“, jer ima sjajnih pjesnikinja i pjesnika koji su slabo zastupljeni ili ih uopće nema u izborima hrvatskog pjesništva. Na pamet mi tu pada Ivan Martinac ili Tonći Petrasov Marović, ali i neki suvremeni živi autori iz Splita poput Ivana Sorića Surog ili Tonite Popović. Da odem iz Solina, nedostajao bi mi temperament ljudi među kojima se krećem, krajolik, mediteranska svakodnevica, čitateljski klub (opet ljudi!).“
Još kao gimnazijalka Nada Topić je zapisala: „Kažu, sve je rečeno, a ja još ništa nisam rekla“. Zanimalo me je li se napokon pojavio osjećaj da je blizu onoga što bi trebalo reći. „Ne. I dalje mislim da su sve knjige koje sam napisala bolje u mojoj glavi nego na papiru. Paul Valéry kazao je da pjesma nikad nije završena, samo napuštena. Isti osjećaj imam sa svakom knjigom. Ni jedna nije dovršena, samo napuštena, stoga je pisanje uzaludno i neophodno, a pitanje nije samo što treba reći, nego kako.“
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2022.
Autor: Neven Vulić