SNOVI SU STVARNOST BEZ DIMENZIJA

S

JURE KAŠTELAN: CRVENI KONJ

Sve pjesme što ih pjevam, sve riječi što ih kažem,

sve kuda hodam, sve što me u korijenju steže,

to nisam ja, jer neka daleka mrtva jeka

za obale me davne veže.

Rijetko se koji opus od samog početka do konca karijere može pohvaliti takvim suptilnim duhom i  uravnoteženošću, a da pritom demonstrira iskonsku snagu, izvedbenu izvrsnost te istodobnu nadahnutost tradicijom i suvremenošću – kao onaj Jure Kaštelana.

               „Crveni konj“, Kaštelanov pjesnički prvijenac objavljen 1940. godine, danas je iznimno rijetka i vrijedna kolekcionarska knjiga: naslovnica Ede Murtića i eksplozivna poezija mladog omiškog talenta koji tad ima samo 21 godinu izazivaju skandal. Knjigu je policija Kraljevine Jugoslavije odmah po objavljivanju zabranila i uništila gotovo cijelu nakladu: u 21. stoljeću preostalo je – poznavatelji tvrde – oko 15 sačuvanih originalnih primjeraka te kultne knjige.

               Komparatist Tomislav Brlek pronicavo zapaža da je Kaštelanova poezija, koja „započinje začećem koje je oskvrnuto, a završava u Ništani“ – danas „nedovoljno jasno uočena“, premda je taj pjesnički opus „po pjesničkoj vrijednosti apsolutno kardinalan“. Od prve pjesme „Oskvrnjeno začeće“ jasan je Kaštelanov poetski obzor i osjetan neizbrisivi trag koji će ovaj autor utisnuti u hrvatsku književnost 20. stoljeća i povesti je u suvremenost.

               „Dovraga i Evropa. Neka plane. Neka te narikače prestanu kukati. Kakova kultura? Praznina, a ne kultura: kamenje, knjige, historija. Divna historija, bogami. Meni je odavna svejedno ma šta se desilo: ja sam na čistu. Pa dobro je: neka ne bude rat. Neka ne bude. Ostat ćemo u toplim pamučnim kutijama s liftom i centralnim loženjem. Elise Bock čuva nas. Century fox movietone prikazuje vam najnovije događaje u slici i priči. Nećemo umirati kad nas čeka toliko ljubavnih avantura, toliko sretnih obrata. Život je radost. Sreći malo treba, Evropa je za mir, gospodo moja. Atentati su izmišljotina, huškačka laž. Mi smo u procvatu, rad se povećava, strojevi pjevaju. Čuvaju nas avioni i podmorske mine. Naša je budućnost. Još onda, sjećate li se, bilo je osamdeset većih i sto manjih lađa. Ne treba se bojati, pošteni gradani. Mi smo neutralni, mi smo za mir. Čitava je Evropa za mir. Večeras putujem Simplon-orient-expressom, za vas, bez vas, da stvorimo pakt i da zaključimo, stavimo ruku na prsa, da niko od nas nije za gnjusno i živinsko prolijevanje krvi.“

               Bizaran trenutak: Adolf Hitler odabran je za osobu godine časopisa Time 1938., Jozef Staljin one iduće, pa potom opet 1942. godine. Promjena je krajem ’30-ih u zraku, no pitanje je tko zaista vjeruje da će ponovno doći do sukoba, pa od Velikoga je rata prošlo tek nešto više od dvadeset godina. Anschluss, pripojenje Austrije Njemačkoj, izvršeno je u ožujku 1938., tajni Pakt Ribbentrop-Molotov potpisan je 23. kolovoza 1939., a već 1. rujna Poljska je napadnuta. Sovjeti isti mjesec okupiraju pola Poljske, a Nizozemska, Belgija, Danska, Norveška, Francuska u prvoj polovici 1940. godine ubrzano padaju na nacističkoj mapi osvojenih teritorija kao pločice domina. Slatka smrt je u zraku.

               Mladi Kaštelan, oslanjajući se na narodnu poeziju, međuratne autore poput Krleže, Tadijanovića, Cesarića, te one sklone nadrealizmu poput Drage Ivaniševića, Tina Ujevića ili Oskara Daviča, afirmira i sintetizira književne suprotnosti: u doticaju je s mitosom narodne književnosti, istodobno je u okrilju posve suvremenih strujanja svjetske literature.

               „Oskvrnjeno začeće“ nesvakidašnji je poetski događaj onoga vremena: ta je nastupna prozna pjesma prošavljena snažnim ritmom, onomatopejom, dijalozima i monolozima, malarmeovski je uokvirena fatalnim polusnom, nesvakidašnje je bogata, oblikovno, leksički, slikovno i idejno – pritom je i sablasno točna najava najskorije budućnosti.

               Snažna i furiozna, nježna i potresna, obiluje jezičkim, stilskim i idejnim rješenjima koja odudaraju od kanona onoga vremena, pogotovo – jer je napisana u prozi. Korištenjem ponavljanja („i odbaci se čik – i odbaci se čik“), Kaštelan kao da ponovno montira konkretne pjesničke prizore, osnažuje ih i očuđuje. Jednostavnom metodom podvostručuje kadar i stječe se dojam da pjesnička slika preskače, čime inaugurira svoj prepoznatljivi pjesnički biljeg – ponavljanje.

               Paranoidna atmosfera naznačena je nizom mikromomenata: opetovano se umeću i grade kafkijanski momenti izgubljenosti i nesigurnosti, čak i kolektivni politički stroj naizgled gubi civiliziranost i stabilnu državnost („Zaboravio sam lozinku… kvrc iza rešetaka“). Povijesni tren je tjeskoban i potiče pjesnikovu malodušnost („kako sam malo čovjek“) i defetizam („Samotna noći, evo me za sablazan i skandale. Progutaj me.“).

               Osjećaj kraja društva kakvog lirski subjekt poznaje i gubitka sigurnosti motivski se perpetuira cijelom duljinom pjesme slikama sužanjstva, nasilja i zarobljenosti („Osjeća čovjek kako stežu lanci i vjetar raznosi krovove i kako je plamen podliznuo bure eksploziva.“), a dok se neodređeni nemili događaj očekuje, dosadna ga repeticija običnoga života opet udaljuje, pa i posve odagna iz prizora („Cijeli se život svodi na udešavanje kravate“).

               Ironija i cinizam iznimno su važni, primjerice pri zajedljivim opisima opijenosti šupljom medijskom maskulturom – kakvu i danas poznajemo („Century fox movietone prikazuje vam najnovije događaje u slici i priči. Nećemo umirati kad nas čeka toliko ljubavnih avantura, toliko sretnih obrata.“). Anticipacija budućih nemira zbog svoje poetske točnosti (koja potom postaje historijska) čini se kao nevjerojatno pretkazanje („Zakolji ga. Ko će doznati? Taj majmun i ne zaslužujuće nego da mu se izguli zubalo i unovči.“).

               Vizije gorke, gnjusne smrti i krvoprolića umnožavaju se i intenziviraju snažnim, sablasnim slikama apokaliptičnoga ustanka mrtvaca – mrtvih majki i njihove djece koje ustaju i kreću u pohod:

               „Prenoćio sam u mrtvačnici među prerezanim grkljanima, među otrovanim, nagrizenim, proparanim leševima, među podbuhlim ženskim trbusima iz kojih vire smrskani dječiji moždani. Kako bi bilo da te upropaštene kreature počnu hrkati, da se počnu tužiti na probadanje u stomaku zbog zle probave, da stanu proklinjati, krstiti se, šetati po gradu, u kazalištima, u frakovima, prenašati kovčege u pristaništima i lukama. Da progovore, da stisnu šaku – mi smo došli. Probudila me u zoru džepna budilica nekog mrtvaca kojega s zaboravili svući. Mehanizam je i dalje trajao u svome tiktakanju. Mehanizam je nadživio.“

               Radnja pjesme omeđena je opetovanim opisima nejasnih sjena, prijetećih ljudskih figura: sneni okvir narativa čine paranoidni prikazi prilika koje nešto žele, prisluškuju i prijete – pojava s lulom na samom početku, potom obrisi u podrumu, ljudske sjene pod širokim obodima šešira, bradati tipovi i banditi. Slike represije, interogacije, zastrašivanja pojačavaju se jezovitim motivima lubanje „otkopčane“ od tijela, izviru „suvišne ruke“ koje su klonule, „ruke u spavanju“ – u službi stvaranja nadrealne, prijeteće atmosfere.

               U povremenim zatišjima lirski subjekt obračunava se sa samim sobom – postavlja se pitanje –koja je temeljna književna vrijednost njegova iskaza, preispituje se umjetnička težina pjesničkih riječi – što je svakako u skladu s činjenicoma da se radi o nastupnoj pjesmi mladoga, dotad neobjavljenog, ali iznimno ludicidnog autora („Od originalnosti pate svi netalenti… Kakova vražja originalnost?“). Krajnja samokritičnost otvara polemiku o podrijetlu novonastale umjetničke vrijednosti (što se svakako odnosi na naslanjanje na „Stare“), i do paroksizma negacijom vrijednosti predočenoga:

               „Koliko imena izgovoriš najedanput, čudnih, zvučnih, milozvučnih kao na sprovodu ili na umjetničkim seansama gdje cicije i cjepidlake gule kožu za zrnce uklete pameti. Ti si sav od tih imena, od tih laži. Ništa drugo i ne znaš nego se pretvarati i prepisivati iz tuđih knjiga. Htio bih te vidjeti obješena, sljeparu. Reci jednu zdravu riječ koju drugi nijesu rekli, jednu, samo jednu. Napiši rečenicu u kojoj ne spominješ deset tuđih, u kojoj ne lažeš, u kojoj nisi glavno lice.“

               Ipak, utjeha postoji, narodna i ruralna, obiteljska i topla, inspiracija je djetinjstvo, motivska oaza u okrilju motivskoga mraka: „Volim vas, moje krave i moje kiše, što ste me ispirale, što ste me mlatile. O priprosta sliko oljuštena iz svih složenih stvarnosti.“

               Svojevrsno poništavanje tradicije izravan je odgovor na ideju nevine djetinje idile – jer kako je moguće u vrijeme agresije biti pacifist („premalo životinja“): pred licem neprijateljskog bezumlja svakako se mora ili boriti ili „zatvoriti pred smaknućem“ – opreka je jasna, izabire se život ili smrt.

               Vjera osobu ne priprema za ubijanje, već za okretanje drugog obraza, a, u očekivanju eskalacije, lirski subjekt propituje temeljne osobne vrijednosti. Premda je ubijanje jedan od najozbiljnijih humanističkih i vjerskih prekršaja – jedan od zaključaka je da opaki poslije moraju biti „izbačeni iz raja“, što je za vjernika istodobno i nezamisliva eksplozija slobode – trenutak kad se rajska vrata zatvaraju, ali se otvoren rasprostre ostatak univerzuma.

               Taj figurativan nestanak ideala uvod je u nadrealnu fantaziju gdje se moguće iscjeljujuće uzdići iznad okova tijela, na nepoznatom mjestu nevidljivom golom oku koje se može samo nazrijeti jer ga „zrače nevidljivi reflektori“, u „prostoru dimenzija“ gdje su dokinuti prirodni zakoni i vrijeme. Narkotički bestjelesni vrtlog izuzet je od razaranja i bezumlja – na kraju krajeva izuzet je besmisla književnosti u takvim ratnim uvjetima, besmisla „lažljivih“, „prepisanih“ riječi, „najobičnijih fraza“.

               „Uperio sam periskop u daljinu koju su odasvud zračili nevidljivi reflektori. Nazrio sam mladost od koje se rasprsne, od koje se počinje bivati. Našao sam se u otkrivenom prostoru dimenzija gdje prestaju zakoni danas jesmo sutra – nismo, gdje je puls srca ura budilica u džepu mrtvaca. Isječen sa svih strana osima naklona i priklona, proboden simetrijama i simetralama odlijetao je od mene dio po dio mene tijela u ritmičku rotaciju. Sav sam se zapalio od brzine. Zasjao sam u spektrovima, briznuo sam kao tane, kao mlaz svježe vode.“

               Narativni se naleti vizija, nakon silovitih slika, smiruju, lirski subjekt govori da „opet nastao mir nakon oluje“ – potvrđuje se da je kontekstualna mreža pjesme smještena u polusan („Spavao sam, spavao sam“) i zatvara se nakon ponovnih izmjena poruka nade („Dok bude valova bit će i tebe. Dok bude mora, gajeta i ribara prat će te slana so, zapljuskivat će te vjetrovi, zibat će te oblaci…“) i defetizma („sad će te svega sapeti krakovima, uštrcat će ti otrov, nećeš izjeguljiti, klonut ćeš, razasut ćeš se..“). Na samome kraju onomatopejom ponovno simbolički najavljuje smrt: „Gavrani… gra… crni… gra… gra… crni gavrani.“

               Dokumentarni diptih „La Rabbia“ Piera Paola Pasolinija iz 1963. godine, impresivan rad koji se temeljno bavi ljudskom prirodom, a gradi prikazima Drugoga svjetskoga rata i pop-kulture – prepoznatljiv po kontrastnim izmjenama prizora ljepote i zločina. Po filozofu Georges Didi-Hubermanu koristi se emocijom vizualnih rima, poetskom metodom ideološke dekonstrukcije gdje se u kontinuitetu miješaju posve disparatni kadrovi – primjerice koncentracijskih logora i predivne Marilyn Monroe, što kod gledatelja može stvoriti osjećaj krajnje zbunjenosti, čak i disonance.

               Kod Kaštelana, pogotovo u Oskvrnjenom začeću, možemo govoriti o emociji vizualnih bljeskova, snažnim vizijama istih zločina koji Pasolinija fasciniraju, ali koje 1940. godine nisu mogle stvoriti takvu sablazan kakvu mogu stvoriti danas, jer se onda još nisu ni dogodili – pritom trena napomenuti da Kaštelanov prvijenac nije zabranjen zbog svoje poetske subverzivnosti, već zbog ideologije crvene boje, one iste zbog kojih je marginaliziran od 90-ih naovamo, i tek se s odmakom može vidjeti do koje je razine točna autorova vizija neposredne budućnosti.

               Didi-Huberman, francuski povjesničar umjetnosti i filozof, fasciniran je tišinom logora Auschwitz-Birkenau, mirom koji je prekrio to „mjesto barbarstva“. Aseptične lokacije koje šute o onome što se dogodilo, to je jedna od glavnih tema u knjizi „Predosjetiti katastrofu“, druga je Pasolinijeva „uglazbljena istina“, „prozodija ljudskog stanja“ koje suklja iz njegova poetiziranoga „Bijesa“.

               Koliko god bilo sličnosti u sintaksi i stilu ova dva autora, Kaštelanu i Pasoliniju, u reprizi teme i u ponavljanju, u emociji rima i valovima poetskih podražaja, ipak je mladi Kaštelan predosjetio ono što će doći, ono o čemu Pasolini bjesni tek post festum.

               Jure Kaštelan suosnivač je grupe EXAT 51, što je kratica za Eksperimentalni atelje čiji su članovi bili su arhitekti Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Zvonimir Radić, Božidar Rašica, Vjenceslav Richter, Vladimir Zarahović te slikari Vlado Kristl, Ivan Picelj i Aleksandar Srnec.

               Slikari EXAT-a odbacuju reference na predmetni svijet, ali i konvencionalne estetske norme ne priznavajući „razliku između tzv. čiste i tzv. primijenjena umjetnosti“ – grupa „svojim glavnim zadatkom smatra usmjerenje likovnog djelovanja prema sintezi svih likovnih umjetnosti“, kako stoji zapisano u Manifestu iz 1952. godine.

               Manifest je objavljen prigodom izložbe „Kristl / Picelj / Rašica / Srnec“ u Beogradu 1953. godine. Manifest grupe napisao je Vjenceslav Richter, a predgovor, također programatski tekst, Jure Kaštelan:

               „Slijediti i razvijati tradiciju znači savladati, biti protiv nje, razbijati je. To potvrđuje umjetnost i, još potpunije, tradicija sama. Biti umjetnik znači stvarati, a ne oponašati, otkrivati, a ne povoditi se. Kako savladati tradiciju? Svejedno kako i kojim sredstvima. Nema pravila. Novo se otkriva kroz eksperimenat, novo se stvara i osvaja. Pupoljci se rascvjetavaju u svoje cvjetne ljepote, u svoje zrele jematve, u svoje plodonosne berbe. Svaki je umjetnik eksperimentator, otkrivač i pronalazač sebe i stvarnosti u kojoj živi. Vode koje ne teku postaju kužne i krepane. U njima se ne ogleda vedrina neba. Umjetnost koja se ne razvija postaje akademska, mrtva, i u njoj ne kuca bilo života i uvijek novih osjećajnosti i uvijek novih oblika. Ja sam za nemir, za traženje i za nadarenost.“

               Oprimjerenje takvog razmišljanja, sinteze istovremenog stvaranja i uništavanja, naslanjanja na tradiciju i njezinog izguravanja, pjesma je „Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku“ iz zbirke „Crveni konj“.

Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku

Drugovima Živki i psu

Moja stara majko, majko moja stara,

smrt me grize ovu jesen:

a u selu mome psi bijesno zaviju.

Psi moji podvinutih repova, ja sam pjesnik

i zavijem bolno sablasno,

a kad mi dojadi mokrit ću bez srama

na najsvetijem mjestu

dignuvši nogu u čast prolaznika.

Moja majko stara, smrt me podgrizava

a u mome selu jablani se njišu,

jablani se njišu, jablani se njišu,

a u mome selu jesen boje šara:

ti ne znaš za slavu što srca izgara,

znaš samo za jesen i za crnu tugu

za jesen, za jesen, sumornu i dugu.

               Riječima Branka Vuletića: „Navedena pjesma sjedinjuje ekstremne oblike prve Kaštelanove zbirke: to je raspon od proze do izrazito harmoničnih vezanih stihova. Odsutnost i prisutnost rime samo prate ritmičko ustrojstvo stihova: u prvom dijelu nema rime, a stihovi su neujednačenog broja slogova; drugi je dio vrlo pravilan: svi su stihovi dvanaesterci, sastavljeni od pravilnih polustihova od po šest slogova. Osim metričkom pravilnošću druga je strofa vezana ponavljanjima i rimom; a svaki je polustih oblikom i sadržajem ekvivalent svakom drugom polustihu… Ova pjesma suprotstavljanjem različitih oblika jasno navješćuje osnovno Kaštelanovo stajalište u stvaranju: oblik je sadržaj.“

               Zanimljivo je da Kaštelan, očigledno talentiran za fino tkanje vezanoga stiha, od vezanja stihove, bez obzira na svoje majstorstvo – vrlo brzo odustaje. Na razini pjesničke slike skandalozno se i nadrealno izjednačuje pjesnik i pas – i to ne samo poistovjećivanjem kroz postupke zavijanja i mokrenja „na najsvetijem mjestu“, nakon gotovo pravilne hijazme u prvom stihu – već se „identifikacija pjesnika i psa potvrđuje materijalno ne samo aliteracijom glasa s nego i širim homofonskim postupkom: psi se glasovno u cijelosti ponavljaju, odražavaju u pjesniku“.

               Mračne ratne slike i idilične utopijske fantazije, mit djetinjstva i sablast budućnosti,  unutrašnji monolozi s dezaviranim pjesnikom i krnji dijalozi s krvnicima i utvarama, samo su neki od provodnih motiva duboko utkanih u strukturu ove zbirke.

               Pjesmom „Sanjarija“ inaugurira se jedan trajni simbol – kamen kao označitelj povratka djetinjstvu i nevinosti (što se primjerice potvrđuje u „Snu u kamenu“ i „Jadikovki kamena“), Kaštelan se snažno naslanja na mjesto svoga ishodišta, te se, uz prepoznatljivo Kaštelanovsko ponavljanje, osjeti melodija narodnog pjesništva:

Slavensku bol ću reći desetercima.

Planina moja, izgubljeno djetinjstvo.

Nemam krila, nemam šestopera.

Sokola mi u gori ubiše.

Lelek, lelek, planina kamena.

               Ne treba iznenaditi da je među omiljenim pjesničkim predmetima Jure Kaštelana suptilni eroticizam, ljubav, pa čak i seks. Od posezanja u narodni ritam kako bi se o tome, jednoj od vječnih istodobno sasvim prozaičnoj i mističnoj tema, progovorilo:

Zum buli boli daj daj daj

zum buli boli hej haj

Mjesečina. Vino. Trzaj ženskog mesa,

Otrcani san u slici i priči.

Bekrijaj, viči, smiji se, nariči.

               Pjesnik slobodnim stihom pripovijeda i o ljubavi, ne samo o nesreći i o smrti, već i o radosti tijela i konzumaciji strasti:

               „Više nisam sam. Mnogo je ruku, mnogo crnih prozora do zore. Nisam ni čovjek nego ljubav nego život za smrt i bajonetu. Od djetinjstva do ludila san, a sad sam dan i zora. Žuto, žuto ljeto u seksu. Nismo pili vina nego golicavi parfem obline od dna do vrha dojke, do male tamne jagodice što se uvija pod prstima, pod usnama, pod mlazovima očiju. Da sam te ranio, da se nisam ubio, bila bi krvava. I nisi nego trava. Ti luda životinjo od radosti i bune.“

               Nakon „Crvenog konja“ (1940.) i „Pijetla na krovu“ (1950.), Kaštelan objavljuje zbirku „Biti ili ne“ 1955. godine, a 1957. „Malo kamena i puno snova“. Istodobno se uz časopis „Krugovi“ i mlade glasove pozornost vraća na Ujevića i Šimića, o kojemu Kaštelan piše iznimno zanimljivu studiju:

               „Riječ postaje pjesnička riječ u totalitetu pjesme, u odnosu u koji je dovedena. Riječ je istovremeno i forma (kao znak, zvuk, glas) i sadržaj (kao misao, značenje, poruka). Ideja, ritam, jezik pjesme javljaju se istovremeno kao sadržaj-forma i kao forma-sadržaj, a izvan organizma pjesme iščupani iz totaliteta, iz konteksta, oni postaju samo forma ili samo sadržaj. Prestaju živjeti.“

               Kad piše o Dragutinu Tadijanoviću zapisuje ovako: „I da zavičaj, u kojem je totalitet bića, ne bi bio izgubljen – rađa se pjesma, čin koji prolaznost stvari preobražava u neprolaznost stiha. (…) Vrijeme pjesme nije mehaničko vrijeme, nego trenutak vječnosti, vrijeme stvaranja ili, kako bi se Tadijanović izrazio: vrijeme srca.“ Drugim riječima istoga autora, „Cvijet se rađa i umire/ Pjesma se samo rađa“, pjesma koja „počinje gdje činjenice prestaju“.

               Čuvajući svoj zavičaj, i prepoznavajući biljeg tuđega ishodišta, Kaštelan osjeća da bi se „moglo reći da je ime pjesnika pseudonim mjesta“. Čvrsto ga kleše kamen djetinjstva u svoje stihove, i na ritmičkoj i na sadržanoj i na idejnoj razini, vezan je njime kao korijenjem, a riječi koje izviru su „neka daleka mrtva jeka“, davna daljina koju pjesnik transformira u „stvarnost bez dimenzija“, poetske snove.

               Jure Kaštelan već se prvom mladenačkom zbirkom pokazao ozbiljnim autorom, nevjerojatnim talentom, koji će kasnije činiti mnogo kako bi pomogao svojim kolegama književnicima, i, začudo, kao autor nevjerojatno širokih obzora i sklon eksperimentu koji ne priznaje svetost, postavljanje granica ili skanjivanje, postaje urednik prvog cjelovitog prijevoda Biblije na hrvatski jezik, u parterstvu s Bonaventurom Dudom.

               Dvojna ličnost, pjesnik i teoretičar, Jure Kaštelan bio je svjestan da gdje teorija prestaje, počinje pjesma. Odpredmetiti riječi, istrgnuti ih iz okamenjenih značenja, baš kao što je smatrao da čini A.B. Šimić, Kaštelana treba čitati, jer ne postoji teorija koja može obuhvatiti iskustvo Pjesme.

Fresh!