Spomen Ranka Marinkovića (1913.–2001.) u svakome od nas pobudi posve drugačiju emociju, u skladu s izrekom sto ljudi, sto ćudi. Nije neobično da Marinkovićevi mlađi suvremenici pamte njegovu posljednju fazu, ne samo umjetničku i objavljivanje posljednjeg djela, romana-fuge Never more (1993., Antibarbarus), već i snažan nacionalistički žar koji je ispoljavao potkraj života.
Drugi će se, naravno, možda prvo prisjetiti romana Kiklop (1965., Prosveta), možda istoimenog filma (1982., rež. Antun Vrdoljak, Frano Lasić u glavnoj ulozi), možda predstave – 1976. praizvedena je kazališna adaptacija Kiklopa u režiji Koste Spaića. Treći možda neće ni znati za Marinkovića kao književnoga autora, već će se hihotati zbog ridikuloznog skandala povezanog s dodjelom Nagrade Kiklop Nives Celzijus za hit godine.
Nije pristojno spominjati ime ovog iznimno važnog kulturnjaka bez nekoliko napomena: nadaren je i zapažen student (završio je dva fakulteta: s 22 godine diplomirao je pedagogiju i psihologiju, a 1939. završio je studij filozofije i povijest), dramaturg koji prvom dramom Albatros (1939.) postiže velik uspjeh, direktor Drame zagrebačkoga HNK (1946. – 1950.) koji 1951. godine, nakon što je s Brankom Gavellom i Dragom Ivaniševićem utemeljio Akademiju za kazališnu umjetnost (današnji ADU), na novom sveučilišnom tijelu dobiva profesuru. Među prvima otkriva Ujevićevu veličinu, međusobno si dodijeljuju nadimke: Ujević Marinkovića proziva viškim Voltaireom, a Marinković Ujevića vrgoračkim Baudelaireom.
U kolopletu Marinkovićeva opusa svakako se ističe niz njegovih djela: od monumentalnog Kiklopa do Zajedničke kupke, ako govorimo o romanesknoj prozi, Albatrosa do Glorije, u drami, ili, primjerice, ako govorimo o zbirkama kritika, eseja i intervjua, prve na pamet padaju Nevesele oči klauna (1986.). Autor se po pojavljivanju Albatrosa 1939. ne javlja sve do 1948. godine – kad kao tridesetpetogodišnjak objavljuje prvu proznu zbirku jednostavna naziva Proze.
Ova knjiga na posljednjim stranicama nosi napomenu koja tumači taj preskok u Marinkovićevoj bibliografiji: činjenici da su ga tijekom Drugog svjetskog rata u Splitu uhitili Talijani i prebacili u logor Ferramonte u Kalabriji. Po padu fašističke Italije, 1943. odlazi u Bari i prebacuje se u sinajski El Shatt. Zato je bitna opaska da je „prozna poema Cvrčci i bubnjevi napisana ljeti trideset i devete kao neposredna impresija“, „drama Albatros napisana je 1937., a izvedena prvi put marta trideset i devete u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu“, dok su „svi ostali fragmenti … napisani kao građa za neki roman trideset i devete i četrdesete, osim fragmenta Oko božje, koji je napisan koncem četrdeset i prve godine“.
Saznajemo da Marinković u prvoj zbirci objavljuje značajno mlađe tekstove, dok „novije“ vjerojatno drži u ladici. Tomu u prilog ide bibliografski nanos koji slijedi u idućem, najplodnijem razdoblju karijere kad nastaju najvažnija djela: iduće godine izlazi prozna zbirka Ni braća ni rođaci (1949.), potom proza Oko Božje (1949.), zbirka kritika i eseja Geste i grimase (1951.), proze Pod balkonima (1953.), prozna zbirka Ruke (1953.), dramski mirakul Glorija (1955.), proze Poniženje Sokrata (1959.), prozna zbirka Karneval i druge pripovijetke (1964.), da bi 1965. godine došli do epohalnog romana Kiklop.
Proze sadrže sedam prozno-dramatskih cjelina: prva je Cvrčci i bubnjevi, koja se otvara segmentom „Pakosne svečanosti“:
„Pod ovim vrućim ljetnim suncem, u sjeni zvonika, pod udarom zvonjave i propovjedničke, oštre riječi, koja upire svojim koščatim i strogim kažiprstom u svakoga od nas pojedinačno: evo grešnika! Tomi se opet našao u svojim mučnim meditacijama te je uzalud tražio neku tihu zavjetrinu u svojim mislima, da tamo odloži ovu mamurnu glavobolju, da odahne… Da usne… No nigdje mira, nema mira…
Sav je otok danas obavijen dimom tamjana, te plovi na vodi kao maglovit i tužan oblak, kao zalutali i po divljali komadić zemlje, sa koga se dižu, iz dima, magle, zvonjave i zbrke, nesretni ljudski vapaji, puni molba i nesreća, kao iz pakla.
A ljeto vitla nad otokom svojim žarkim bičevima, i čuje se kako cvrčci kuju u krošnjama rogača i dudova i lastavice kako prelijeću i klikéu í magarci revu i koze, zapuštene i gladne, tužno bleje, privezane i sapete uz smokve i masline. Zanosno miriše ružmarin i kadulja, smola kaplje iz ranjenih borovih debala i vjetar svira nad otokom svoju staru svirku o plovidbama i morima, o plavim zračním prostorima, po kojima jedre bijeli galebovi…“
Antiklerikalac i zabušant Tomi Sabundalović, glavni lik Cvrčaka i bubnjeva, s terase sluša i promatra događaje u užarenom morskom gradiću: posjet biskupa i ulagivačku svitu u mantijama, redikulicu Toninku i prosjaka-ispičuturu Papagala, pobožnu pastvu i revnoga žandarma u vrtlogu ljetne vrućine i gužve uslijed biskupove vizite.
Na razini radnje zbiva se malo: Tomi lažima mladog fratra namjerno krivo usmjerava da zakasni na biskupov banket, taj isti uskoro u očima biskupa karnalno griješi – svećenstvo izlazi taman u trenu kad se luda Toninka divljački udara dlanovima po guzici pred djecom koja je zadirkuju – a „fratrić“ kao da u tome lascivno uživa premda se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu jer već dugo traži gozbu, Toninka bježi od policijskog ponarednika kojeg izvrijeđa, Papagalo nakon gozbe nemilice krade hranu, ispada mu skrivena flaša i razbija se – pa ga istjeraju skupa s ostalim prosjacima.
U ovih nekoliko crtica skriva se vanjski univerzum nekoliko likova, prvenstveno Tonija koji nas ironijski, s puno humora i na momente groteskno vodi kroz vjersku atmosferu života na otoku: nesnosnu buku zvona, konstelaciju uvlakivačkih odnosa među svećenstvom, pa čak i unutrašnje sukobe (kad nakon gozbe ljubomorni svećenik dobaci neartikuliranom biskupu: „chi va piano va sano“, a ovaj mu odgovara citatom Vergilija: „Latet anguis in herba“ – „U travi vreba zmija“).
Prirodnom lakoćom u svojoj prvoj objavljenoj priči razrađuje Tomijev unutrašnji svijet, meandre monoloških uvida i niz reakcija lika koji puno otkrivaju i o njemu, i o neobičnim sugrađanima. Na mikrorazini, primjerice, čitamo o pauku koji plete mrežu („prehistorijski cromagnonski lukavac“), a koji se poslije reprizira kao tkalac snova:
„Dva sata već leži Tomi u krevetu budan. Sklopio je oči i plete sitno, pažljivo, lukavo bijelu čipku sna na crnoj pozadini spuštenih vjeđa. Reda očicu do očice, gradi kao pauk finu, nevidljivu mrežu, u koju bi htio uloviti svoju misao, kao muhu, što zuji u mraku i hirovito prelijeće s jednog na drugi kraj mozga i ne da mu usnuti.“
Humorno predočuje svijet otoka okovanog vjerskim ritualima i koristoljubljivim licemjerjem, osluškuje gradić i tuđe priče protiskuju se kroz njegovu svijet, kao, primjerice, brutalnost sirove propovijedi tijekom svete mise (i posljedične žustre povike „Dolje Darwin! Živio gospodin bog!“).
Duhom posve moderan tekst miješa visokoparne i lokalne registre u zabavnim dramatskim dijalozima („A ča ćeš, moj Ližnjoak? Svega se čini za ovo smardeće tilo. A kad čovik umre – prk! – pardac u ruke.“) te istodobno gradi i unutrašnje asocijativne smjene, združuje iznimne poetske nizove internih solilokvija poput ovog:
„I on pogleda svoje ruke, kao ruke uopće, ruke čovjekove. Pametne, vrijedne, svemoćne i lukave, zle ruke, kojima se miluju psi niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i odašilju poljupci i kojima se razmahuju šake, prijetnje i pljuske. Lirika i tehnika ruku. Dobre ruke grade, rade, stvaraju; zle ruke ruše i uništavaju što su dobre ljudske ruke stvorile. Ruke se hvataju za ruke i kroz njih struji prijateljstvo, bratstvo, drugarstvo, solidarnost, silna gravitacija dvaju srdaca. Ruke ustaju protiv ruku; ruke mlate, ruke se brane, ruke ubijaju ruke!“
Književni uzori koji se spominju, Tolstoj, Vergilije i Stendhal, vode do La Fontainea i adaptirane i parodizirane verzija Cvrčka i mrava („Što si radio cijelog ljeta? Krao, a?“), dok se non sequiturima i izvitoperenim spajanjima postiže izniman komični, rasterećujući efekt nepretencioznosti i opuštenosti (Tomijeva somnambulna zamišljena pastva kaže: Ominus vobiscum, slijedi gromko iz zamišljenog kora: Et cum grano salis!).