Već letimičan pogled na životopis i rad Milana Begovića, značajnog književnika iz razdoblja moderne, otkriva osobu sklonu konkretnom iskustvu, hedonizmu i erosu. No navedene tendencije ne zadržavaju se u plitkom vakuumu tijela, već su u najboljim radovima raskošno nadograđene lepezom nijansi u prikazu unutrašnjih psiholoških stanja.
Pod svojim najpoznatijim pseudonimom, Xeres de la Maraja, u pjesmi Sixtine čežnje, o tome i govori: „Ah, tužna li je za ljepotom čežnja onom ko stvara ljepotu u misli!“ U ovim stihovima naznačena je spomenuta životna ideja: treba se premjestiti iz imaginarnog u stvarno, s misli na djela. To nam poručuje pjesnikov alter ego Xeres iz pjesničke zbirke Knjiga Boccadoro, posvećene imaginarnoj i idealnoj ljubavi Zoe Boccadoro.
Galantni poeta Begović dva se puta razvodio i tri puta oženio, što svakako podupire tezu o kušanju života i avanturističkom autorovu duhu, koji je preminuo od moždanog udara 1948. godine, nakon što mu je dekretom doživotno zabranjeno javno djelovanje zato što je objavljivao u prethodnom endehazijskom razdoblju.
Jedna od prvih mladenačkih pjesama, doduše pomalo nespretno – autor je te 1896. imao jedva dvadeset godina – pokazuje i naznačuje tematske sklopove koji će napajati glavne silnice Begovićeva rada: ljubav i razočaranje, eros i thanatos, interes za unutrašnju dinamiku i raznorazne duševne napetosti.
Kô mladi leptir jutrom proljetnijem
Kad ide tražit prvi novi cviet,
Poletih i ja svietom širokijem,
Da vidim, što je život, što je sviet.
U vedroj duši dizao sam grade
Na oblacima, snivao sam raj,
Zanesen smieškom svoje sreće mlade
Svakoga u svoj primah zagrljaj.
Pred oč’ma mojim tisuć ideala,
Budućnost moja samih ruža sad:
Ta nikad suza sa oka mi pala,
Moj nikad sumnjom ne kolebo nad.
I svaka zviezda u svjetlu je svome
Sladjani neki pričala mi čar,
A ja u tome čaru nebeskome
Upoznah drugi cviet: ljubavi žar.
I blažen bijah u toj zemskoj sreći:
Ne znadjah sve, što meni pruža sviet
Da sve to mora najednom izbjeći;
Pa tko će mislit, da će sreća mriet?
Gotovo programatski izlaže svoj estetski pogled na književnost i umjetničko stvaranje u Bilješkama jednog estete-prevratnika iz 1907. godine, što je dio neobjavljene rukopisne ostavštine, autografa romana Breviarium vitae meae:
„Zaboravljam na one bezlične tipove i grimase, koji me čekaju na ulici i u društvu. Oh, koliko je ljepše u društvu ovih izabranih i ukusnih knjiga. One govore lijepo. I pametno. Pa govore o svemu bez obzira […] Kažu što misle i što osjećaju: što im je na srcu, to im je i na jeziku. Ne nose krabulje. Ne stide se. Ne prenavljaju se. Ne kacipere se. Nema među njima diletanata. Nema filistara. Ni gospodara. Ni robova. Za svoje razloge ne trebaju advokata. Za svoje vrline ne trebaju kritičare. Odriču se komentara i profesorske mudrosti. Deveta im je, što ih je oklevetao gospodin Cenzor. Napokon one će tužiti klevetnika sudu zdravog razuma. Neke su odlikovane osobitim priznanjem ljudske gluposti, tj. ubilježene su u Index librorum prohibitorum. Pa se koče i ohole! Dabome – plemenitašice, aristokratkinje! Sa sjajnom historičnom prošlosti. Jedne su gorile na lomačama, druge ležale zatvorene pod pečatima. Auktori jednih bijahu mučeni i usmrćeni, a drugih progonjeni i izopćeni iz svetih ljudskih zadruga. Al sve je to prošlo…. nema vatre koja može ljepotu pretvoriti u pepeo. Nema dekreta koji može izopćiti slobodnu misao iz prkosnih čovječjih moždana. Nema pečata koji će istini usta zapečatiti. Veselite se zato, drage moje knjige, i govorite jako, oštro, nek vas svak čuje, i onaj koji naumice obljepljuje svoje uši voskom licemjerstva… govorite i kličite na sva četiri vjetra: memento vivere!“
Memento vivere maksima je idejno i praktično posve oprečna onoj memento mori, puno popularnijoj i učestalijoj u našoj šopenhauerovskoj literaturi i kulturi, no upravo je taj Sjeti se živjeti! jedna od glavnih smjernica Begovićeva djela: „neukroćena životna energija“ vidljiva je u više ili manje suptilnom, longitudinalno prisutnom erotizmu (ma što god mislio „stari“ Dinko Politeo kad kaže da je Begovićeva lirika „bolesna zato, što pjeva jedino o putenoj ljubavi“). Naravno, ta strast osjetna je prvenstveno u sublimaciji žudnje i tjelesnih osjećaja u duhovnu energiju (koja prši i sa svih stranica novele Kvartet), što Boris Senker ovako tumači:
„U drugoj knjizi Gige Barićeve, primjerice, pripovjedač će, nakon iscrpna prikaza Gigina odnosa s kapetanom, prijeći s razine pojedinačnog na razinu općeg, s pripovijedanja na propovijedanje te formulirati ovaj poučak o žudnji:
Stremljenje k nečemu što nas ispunjava, daje možda glavni smisao životu. Dosizanje do toga znači uvijek likvidaciju ideala.
Pripovjedačeva je poruka bjelodana i nadasve jednostavna: čovjek se kao subjekt samoostvaruje u neprekidnoj žudnji za nekim (idealnim, nedostižnim) objektom, za nekom vrijednošću koju postavlja u središte svojega svijeta.„
Nakon konzultiranja Begovićeve galantne poezije, ili, primjerice, plošnog i pristranog čitanja o samosvijesnim ili pobunjenim, svakako zanosnim ženama (bilo da se radilo o spomenutoj Gigi, markizi Zoe ili Violi iz Kvarteta), nameće se zaključak da je spomenuta „vrijednost u središtu svijeta“ onaj isti vječni centar muške pažnje – privlačna žena, no kod Begovića autorska opsesija snažnim ženama nije ni jednoznačna ni jednodimenzionalna.
Može se uočiti snažna estetska i mudroslovna komplementarnost sa zanesenim Bélom Hamvasem i njegovim zavodljivim oblikom općeg hedonizma gdje se pjesnički i književno uživa u baš svemu: u žudnji i putenosti, u sanjarenju i očekivanju, u konzumaciji i sjećanja i hrane, ali u istoj mjeri, kao što je vidljivo u Begovićevom poetskom opusu, naslađuje se i svim oblicima iskustava, ne samo tjelesnima, već naročito u onima proizašlima iz umjetničkoga stvaranja – glazbe, likovnosti, pokreta – ali uživa se i u prizorima vječne pastoralne idile, izmjenama godišnjih doba, a, dakako, usred navedenoga postoji opipljivo blaženstvo skriveno – u samome tekstu – u savršenoj formi klasičnoga stihovnoga ili modernoga proznog sadržaja koji se u tom istom procesu stvara i potom pred čitateljima otvara.
Naslada u tekstu, glazbi, suglasju, erosu zajedničkog stvaranja, podijeljenoj žudnji jedno je od glavnih vanjskih obilježja novele Kvartet. I za četvero bezimenih protagonista, kojima su imena dodijeljena po glazbenoj dionici koju izvode (Prim, Sekond, Viola, Čelo), „umjetnički obred“ mora se izvoditi u „duševnom jedinstvu“, stoga je prethodni „neobično umišljen diletant, koji je uvijek zakašnjivao, često izostajao, a za svaki svoj gikser krivio jednoga od ostale trojice“ bez pardona izbačen iz sekcije – jer nije poštovao svetost duhovnoga čina stvaranja, a ovom slučaju – nije poštovao čin stvaranja glazbe.
Ali novi Prim navukao je nad ovu skupinu svježe nevolje – pokretače radnje: dva puta svakoga tjedna taj je „pravi virtuoz“, „precizan“, „pijano fantastičan“, „duboko religijozan, savršen dio njihove cjeline“, postao „kao i oni“: „svi skupa predstavljali su jedinstven prostor, okružen od četiri zida, koji grije ista vatra“.
Već od prvog susreta, uvodnih taktova Haydnova kvarteta, složno počinju dijeliti i glazbeni tok, kolektivnu psihu i umjetničku fantaziju, a „prvi potez pao je kao prvi zajednički korak kakve zanosne čete, koja gleda pred sobom samo jedan cilj“. Dolazi do iznimna, “nepojmljiva“ fenomena: „četiri različita čovječja lica dobivaju isti izraz, raskidana od sličnih linija, i oživljena od jednakih pogleda“.
U jednakosti prostora i podijeljenom iskustvu skriva se temeljna različitost: Sekond je Violin muž, Čelo je stari obiteljski prijatelj, a Prim je novi član, gotovo autsajder. Njihovi unutrašnji životi razbucat će se na posve sličan način, ovisno o položaju unutar navedene društvene dinamike: jedina žena u kvartetu, „obla“ i „pasivna“, sklona pokojoj opuštajućoj čaši vina nakon svršetka svirke, svima će ušetati u fantazije premda krevet dijeli s mužem, dok će u njezine sanjarije istinski biti pozvan samo jedan iz njihova društva.
Begović nam majstorski pokazuje kako je, bez obzira na vanjske okolnosti, bitnije kako se osoba iznutra nosi s određenim izazovima: iznimno je važno kako prihvaćamo i racionaliziramo događaje koji nas zahvaćaju i melju – a za književnog autora – da ih dostojno prikaže. Štoviše, kao na primjeru ljubornoga muža koji slijedi ženu koja neočekivano završi u crkvi, a ne kod ljubavnika, ilustrira nam kako se može dogoditi da internalizirani procesi često nemaju opipljive veze s onima izvanjskima, koliko god da naizgled bili bogato motivirani.
U Kvartetu se stoga motivacijski sklop svodi na elementarnu razinu, na razinu nagona, žudnje i osjećaja, na voajerski prikaz osobnog i skrivenog, na kvatanje u koštac s onim umišljenim ili s onim nagonima naznačenim, s onime što svako od nas strahuje da bi se moglo obistiniti. Upravo je obrazloženju osobnih motiva najveća snaga i najveće iznenađenje ovoga teksta: u stvarnosti se ne događa baš ništa, i to doslovce. Sažetak ove priče vrlo je i varljivo jednostavan: četvero muzikanata sviraju, a poneki od njih odu, recimo, u šetnju. Ništa više od toga.
No s druge strane, pripovjedač nas uvlači u vrtlog uvida u najdublje tajne svakog od četvero glazbenih i seksualnih bića, pruža nam intimne detalje iz njihove emotivne, tjelesne i duhovne sfere: kradom postajemo tajni svjedoci željni uhoditi svaki korak njihovih isprepletenih sudbina, njihovih skrivenih želja i nadanja, jalove žudnje za zajedništvom, pa čak i za svojevrsnom ljubavnom pobjedom, što je savršeno besmisleno kad govorimo o načinu na koji Čelo sagledava potencijal svog odnosa s Violom.
Taj stari obiteljski prijatelj izražava se „nedovršenim rečenicama“ i „među riječima nametljivo [se] isticala obilna karies slabo njegovanih zubi“. Otvoreno, tupo i posve bespotrebno pri večernjem oproštaju Violu upita ono što nikako ne bi trebalo upitati prijateljevu suprugu:
„Držao [ju] je za ruku, govoreći:
– Ne ćeš se srditi ako te nešto upitam? – Viola odgovori: – Budeš li bezobrazan pripovjedit ću mužu…
Onda šane Čelo:
– Prije dvaest godina vidio sam dekolté tvoje mame. Bili smo na jednoj zabavi i ona je mnogo pila. Reci mi, imaš li i ti, kao i ona, jednu jedinu dugačku dlačicu na prsima? – Viola istrgne ruku iz njegove, ne reče ni riječi i pobjegne u sobu. Kad se je Sekond vratio stao je da sakuplja note sa pultova. Viola je medutim uzela nožice, digla džemper i odrezala onu dlaku. Zatim je iznova usula i ispila čašu vina. I još jednu. I od jedne još polovicu. Onda se umirila.“
Ono što pruža snažan uzgon i iznimnu čitkost ovoj noveli jest posvemašnja otvorenost prema čitatelju, raskriljenost senzualne priče k internim konfabulacijama, a način na koji je ispripovijedana čini je modernom u svim segmentima, tako da se ni danas ne čini ni najmanje zastarjelom. Dapače, kad se čitatelj suoči s činjenicom da je objavljena daleke 1936. godine – začuđuje putena iskrenost koja u mnogim segmentima otvara raznorazna daljnja pitanja u vezi samih likova i njihovih međusobnih odnosa, a taj efekt na čitatelja svakako pospješuje autorova manipulacija – mjestimično prešućivanje određenih detalja.
Vješto Begović iskorištava vječno vrelo ljudske znatiželje, ne samu tjelesnost, već čitav kompleks nesvjesnoga koji prati područje ljudske želje i potrebu za zajedništvom i prihvaćanjem.
Posebno je bitan način na koji gradi senzualnu Violu, koja je nakon svirke „vruća i umorna“, izvan sebe, ali se uskoro opravlja i postaje „ona ista korektna dama i domaćica, katkad malko uzbuđenija, katkad opet tiha i nujna, već prema volji i raspoloženju“, ali bi se nakon koje čašice „nerijetko …i raskalašila“. Upravo je ona središnji lik oko koje se vrti konstelacija svih ostalih.
„Viola je bila, po svim rezonima društvenoga i bračnoga života, potpuno nedužna. Ni najsitniji fizički prestupak, ní najpovršnija pripravnost na kakvo popuštanje ili približenje nisu se mogli opaziti u njenom držanju. Ona je doduše bila žena do u posljednji svoj nerv: njeno je ženstvo neprestano bilo aktivno i atakiralo sva čula onih, koji su stajali uza nju – ali i najljubomornije njuškalo moralo je položiti oružje pred njenim hladnim pasivitetom. Trebalo ju je vidjeti u časovima, kad je igrala sa ostalima. Velike, široke oči sa svijetlim pogledom proždirale su note sa hartije. Kose njenoga „bubikopfa“ svjetlucale se u metalnoj vibraciji. Na momente je njena glava podsjećala na glavu Rafaelova Violiniste: ista ekstaza, ista djevičanska nepomičnost. A kad je u pauzama progovorila, njen duboki alt imao je kolorit kao da ječi iz instrumenta na kome je malo prije igrala, a ne iz onih prsiju, koja su toplo i mirno disala pod vunením gumiguta džemperom. Razumljivo je dakle, da je ona punim svojim ženstvom sudjelovala u kvartetu. Stapala se u jedno sa one ostale tri energije i gubila se s njima u daljinama, gdje prestaju sve razlike i svi odnosi. Tamo nije razaznavala, koliko je površine njena tijela u doticaju sa tjelesima one trojice, ali je osjećala na svom epidermisu toplinu njihovih lica, vlagu njihovog daha i pritisak njihovih prstiju.“
Čelo, koji ju je odmalena poznavao, smatrao je da na nju ima „posebna prava“, ali, naravno nikad ih „nije afirmirao“. „Samo katkad, kad je opazio, da se kogod drugi tare bilo riječima ili pogledima o nju, onda je bio ljubomoran. To jest: ne zapravo ljubomoran u običnom smislu te riječi, nego bi se uzvrpoljio kao neko, komu se žuri, postajao presiran, hirovit, i pucketao palcem o srednji prst lijeve ruke.“
Glavnina radnje raspliće se u trenucima kad glazbeni napori kvarteta ne polučuju uspjeh zbog unutarnjih trzavica nekih od članova: „…treći stavak nije nego lutanje i traženje, pri kome svaki odmiče na svoju stranu. Kao najprimitivnije diletantsko bacakanje“. Družina se duševno rašiva i u tom raskoraku dolazi do intenzivnih unutrašnjih previranja koja se najavljuju disharmonijom glazbene suradnje:
„Mjestimice su svi četvero u drugom tempu: jedan za nijansu hitriji, drugi za nijansu sporiji, a treći slučajno pogada kako valja, a četvrti lovi sad ovog sad onog kao da preskakuje jarke napunjene vodom. Skoro nijedan akord nije čist – ni jedan prijelaz podatljiv. Svakome je od njih težina u laktovima, a u prstnim zglobovima kao da je nabrekla podagra. Žice im se čine rastezljive poput gumenih niti, škripljive i inatljive u višim tonovima, sluzave i gnjile u dubljim.“
Autor bešavno koristi propovijedne strategije koje uključuju stalne promjene očišta i manipulira čitateljevom pažnjom. Osjećaj za mjeru iskazuje u kontroli dinamike rotacija perspektive: unutrašnji dijalozi izdjeljani su do zavidne razine i ne sadrže viškove (kad određeni lik više nema što za reći, očište se odmah mijenja), svaki element služi svojoj svrsi – bilo za karakterizaciju određenog lika, bilo za produbljivanje odnosa među njima, bilo za stvaranje očekivanja kako bi se radnja pogurala.
U takvom kontekstualnom okruženju stalne izmjene perspektive olakšavaju čitanje, pospješuju dojam fluidnosti teksta i osjećaj unutrašnje napetosti koji se neposredno prenosi na čitatelja, pogotovo u izvrsno izvedenim arhetipskim konstrukcijama, recimo, kad Prim govori o romansi u nastajanju.
„On je volio ove prekide njenog duševnog života. Onda se je uvijek pitao: gdje je ona sada? Nije li možda njena duša prevalila u taj čas tisuće i tisuće kilometara i ne nalazi li se negdje u drugim raspoloženjima, u službi drugoga tijela? u potrazi za pravim i svojim opredijeljenjem? u želji za nepomućenim zadovoljstvima? u posjetama kod konačne svoje sreće? Po pustinjama? po morima? po prostorijama? … On je uvjeren da je u ovoj ženi duša bezgraničnih dimenzija, koja živi tisuće života, koja je prisutna u tisućama krajeva. Doduše toga joj nije govorio – ali tako je mislio. Pa to misli i osjeća i sada. … Viola je uhvatila Primov pogled i nasmiješila se skoro nevidljivo. Samo su joj se obrazi trgli i namreškala se muskulatura kraj očiju.“
Upravo u pristojnom voajerizmu najintimnijih želja i pobuda Begovićevih protagonista skriva se još jedan adut koji ovoj noveli daje opipljivu auru životnosti: humor koji nastaje na razmeđi prepoznavanja i razumijevanja opisanih događaja.
U netaktičnim postupcima zavidna čovjeka, u duševnoj rastrojenosti udane žene koja ne želi počiniti grijeh preljuba, u ljubomornim fantazijama nedorasla muža (koji kraj Viole „leži sa zatvorenim očima i miruje“, „uzaludno gleda u nju kao nepismen čovjek u otvorenu knjigu“), u sitnoj Primovoj provokaciji koji svaki put pri oproštajnom rukovanju Violi noktom prelazi po podlaktici, u bijesnom i bjesomučnom fantaziranju Čela kako poželjnu ženu osvaja netko drugi, u svemu se navedenome čitatelj može prepoznati – jer niti jedan od tih događaja nije prikazan uz osudu, pokudu ili nevoljkost, već neutralno, ljudski i iskreno, kako bismo spokojnije zakoračili u njihov svijet.
Milan Begović, razredni kolega Vladimira Nazora, svadbeni kum Bele i Miroslava Krleže, urednik bitnih časopisa s početka stoljeća, autor libreta za operu Ero s onoga svijeta, istinski modernist i popularizator književnosti, pokazuje se kao izniman poznavatelj ljudske psihe i majstor-manipulator u vođenju radnje.
Moderne osobine ove kratke proze ne pokazuju se samo u vještoj psihologizaciji unutrašnjih stanja, otvorenosti prema životnom hedonizmu koji se prikazuje senzualno i iskreno, ili u zabavnim pasusima u kojima se stapaju stvarnost i san, realnost i impulsi podsvijesti, ili u istodobnom razvijanju više propovjednih niti, već se njezina vrijednost očituje u najjednostavnijem od svih testova: u testu vremena.
Bez obzira na razna osporavanja Begovićeva djela, i nesretnu navadu simpatiziranja zločinačke NDH (zbog čega je pokopan bez nekrologa), novela Kvartet čak 85 godina kasnije nevjerojatna je književna poslastica, svojim mekim krasopisom ostavlja trajan utisak i iznenađuje čitatelja koji nikako ne očekuje prikazanu razinu psihološke suptilnosti i otvorenosti prema tjelesnosti.
Čini se da je upravo ono što je 1936. najviše smetalo „Stare“ naše književnike: estetika hedonizma, seksualnosti, naslade – ono što je Begovićevom djelu produžilo rok trajanja i gurnulo ga ispred svoga vremena.