Na dan kad su globalno najčitanije vjestice one o ilegalno iskamčenim informacijama o Meghan Markle i o razdoru u britanskoj kraljevskoj obitelji, one o administraciji Sjedinjenih Američkih Država i Kine što se ponovno međusobno kinje (uzgred budi rečeno, glagol kinjiti dolazi od hungarizma kína što označava muku, patnju i bol), na dan kad nisu ništa manje popularni svježi napisi o seksualnom predatorstvu u glumačkom miljeu ili o, vidi vraga, reproduktivnoj krizi uslijed općeg pada broja spermija kod muškaraca (uh, kako toksično svakodnevna konzumacija raznoraznih kemikalija utječe na nas), dakle, na taj dan uhvatila me anakrona želja da čitam o aktivistu i književniku Gilu Scott-Heronu jer me ne napušta njegov stih: „Revolution will not be televised, brother.“
Neće biti direktnog prijenosa kadrova murjaka što pucaju po našoj potlačenoj crnoj braći, poručuje nam 1971. godine objavljena pjesma „Revolucija neće biti prenošena na TV-u“, već će se taj prevrat dogoditi uživo („The revolution will be live“). Autor Gil Scott-Heron u intervjuu potvrđuje da zapravo govori o banalnoj spoznaji: Prvo se mora dogoditi promjena u glavi, tek se onda može promijeniti način življenja.
Sasvim slično, ni kod proroka zvanog Kamov proživljena revolucija nije televizirana ni doslovno literarizirana: dapače, osim što je dobrano zaboravljen i nema ga ni na televiziji ni u našim ušima i dušama – ni u njegovom djelu nema biografski motivirane eksploatacije onodobnih tegoba, kako se, primjerice, vidi u njegovu romanu Isušena kaljuža.
Za pjesnika Gila Scott-Herona posthumno će reći da je bio odraz modernoga svijeta, što mi ostaje odjekivati upravo zbog Kamova, revolucionara bez praznih fraza, oštookog kroničara s izuštrenim njuhom za pronicanje trajnoga u efemernosti, zbog svjetlucanja nimalo narodnog folklora koji tek kasnije postaje folklor, zbog modernosti pristupa bez zvonkih nacionalističkih pulsacija, s osjećajem za mjeru i ritam, i kod kojeg je očigledan svojevoljan izbor rubnosti.
Kamovljeva revolucija, dakle, nije s televizije, ceste ili barikada, nije vanjska i zaglušujuće glasna zbog pratnje raznovrsne medijske artiljerije, već je druge vrste, unutarnja, spoznajna i oblikovna, i dalje svježa i potiče nadahnuće, premda gotovo previđena. Prvo mu se dogodila promjena u glavi, riječima Gila Scott-Herona, a pritom je prilagodio i svoj način življenja, u punome smislu.
Od posljednje četiri godine života, gotovo polovicu provodi izmješten iz Hrvatske i upoznaje se s novim umjetničkim tokovima: primjerice, kad ovo bibliografsko čudo ne sjedi na drugom katu Jurišićeve 18 ili ne luta primorjem, posjećuje brata u Rimu i ondje furiozno piše, proučava talijansku literaturu i samosvjesno gradi svoj književni ašram, što mu je za života i nakon smrti osporavano, jer mnogim onodobnim arbitrima pisane riječi nije bilo za pretpostaviti da je bio odraz modernog svijeta.
Još davnim početkom 20. stoljeća Kamov prethodi ovome svijetu koji precizno najavljuje – duhovno i idejno – kozmopolitskom širokogrudnošću i instančanim instinktom za ono vrijedno u književnosti – što programatski provodi kroz svoje i danas aktualno djelo. Svojevrsnu nadvremensku notu ispoljava suptilnim svjetonazorom i prevratničkim razmišljanjem – prvi njegov objavljeni stih bio je skandalozan: Silovat ću te, bijela hartijo… Iz navednoga može se pomisliti da je bilo nebitno što se takva estetika, primjerice, nikako nije svidjela njegovu suvremeniku Matošu.
Putovao ili ne, Kamov je stalno iznimno aktivan. Piše pjesme, radi na romanu, dovršava drame, pomno prati književnu produkciju i kritički se na nju osvrće. Primjerice, zbirka novela Igra životom iz 1909. ostavila je dovoljno dubok utisak da – nakon izdašnih lauda Juri Turiću, „socijalnom verističkom piscu, a ne individualnom psihologu“ – Janko Polić Kamov u svom prikazu od 8. siječnja 1910. godine zaključi:
A mi premalo poznajemo cjelokupni literarni i naučni Turićev rad nemajući nikakve kritičarske spreme, da bismo mogli pisati studije. Nama ostaje od svega impresija. Igra životom, evo [impresiju] izaziva, ovako slučajno, nepromišljeno, letimice, da se tek poigra duhom u – mraku.
Isto tako, ni mi nemamo kritičarske spreme niti dovoljno poznajemo Kamovljev literarni rad da bismo mogli pisati studije, no možemo se poigrati. Zbog prirode predmeta, o Kamovu se pisati može i mora impresionistički i zatravljeno, bez stvarnog osjećaja za mjeru, ali pod dubokim dojmom njegova djela: ono podrazumijeva reakciju, ali i redukciju – akutan nedostatak želje za ispraznim fraziranjem.
Ionako ne možemo biti precizni i dovoljno upućeni, pa ne možemo ni pretpostaviti kako je hodati u cipelama koje su izrađivali šusteri s kraja 19. stoljeća, ne možemo znati kako je to u gimnaziji, u listopadu 1900. godine, u podrumu pokrenuti anarholiterarnu skupinu Cefas koja treba od američkih Hrvata nabaviti „oružja, a onda podići bunu, revoluciju, dignuti dinamitom i bombom čitavu Hrvatsku u jedan revolucijonarni, krvavi kaos“, ne može nam biti posve jasno kako je biti izbačen iz gimnazije zbog pljuvanja profesoru u lice – iz uvjerenja da smo nezasluženo dobili pozitivnu ocjenu zbog utjecaja obiteljskog bogatstva (!), i ne možemo čitati Kranjčevićeve stihove na isti način kao netko tko odrasta pod Khuenom i tko se sa Stjepanom Radićem upoznao u zatvoru, a ne možemo znati ni kako je biti jedva punoljetan i ispisati poetsku zbirku poput Kamovljeve prevratničke Psovke, niti možemo naslutiti osobu koja s dvadeset godina ovako piše bratu iz Rima:
Kako možeš nagađati, ja sam na vidiku jednog drugog svjetovnog nazora, t.j. filozofije jedne, koju bih mogao pisati tek u četrdesetim godinama, jer filozofija zahtijeva uz ostalo i neku određenu količinu godina i nauke, vrlo mnogo; zato bih ja morao mnogo još toga vidjeti, čuti i čitati t.j. putovati dalje po Njemačkoj, Francuskoj, Americi i divljim narodima – i što je glavno – živjeti još bar dvadeset godina…
Ne možemo znati ni kako je umrijeti nepune tri godine poslije, ni kako je umrijeti daleko, možda čak i daleko od svega i svakoga, s činjenicom da mu je, čovjeku od pera, romaneskni prvijenac još neobjavljen, a tako će biti idućih pola stoljeća nakon njegove smrti. U pismu Mišku Radoševiću poručuje: „…apsolutno nisam ni za kaki rad van literarnoga, a u uspjeh ovoga ne samo što sumnjam, nego ne vjerujem!“
Janko Polić, u traganju za svojevrsnim opravdanjem Turićevih manjkavosti što ih iskazuje u zbirci Igra životom, zapisuje nešto toliko trajno da se i dan-danas čita kao aktualni prezent: ako je [Turić] pustio s vida umjetničke ciljeve zanemariv tehničko dotjerivanje, može to biti i zato, što se kod nas uime literature ne da od nje ni crknuti, pa književnici moraju posegnuti za činovničkim mjestom.
Poznato je da Janka Polića česte boljetice prekidaju u radu, samo je pitanje od čega boluje u kojem trenutku. U nedavno pronađenom fragmentu pisma bratu Vladimiru, datiranom 5. prosinca 1908., napisanim u Genovi, poručuje:
Jučer mi je očima bilo bolje; danas gore; liječnik veli, da mi je nešto moralo slučajno ući u oko, kad sam ga prao. Oko je vrlo delikatno i očne bolesti za najteže izliječiti, budući može svaka trica nanijeti novu komplikaciju. Ja ću tako po svoj prilici morati i do 15. ostati u Genovi! Ali ako mi kroz to vrijeme oko ne pođe na bolje, meni ne preostaje drugo no vratiti se. Ne znam zaista, što bih drugo mogao uraditi: kuda da se djenem s bolesnim očima, što svaki vidi na prvi mah i nepoznatoga ko će me uzeti na stan? Ne radim u potpunom smislu riječi ništa; lijevo me oko boli, a ima momenata, kad me i onaj dio glave zaboli i ako sam na cesti uhvati me omaglica.
Kamov posljednje godine svoga života nije posegnuo za sinekurom, već za Punatom, Bolognom, Genovom, Marseillem, pa naposljetku i Barcelonom. Točno sedam mjeseci nakon objavljivanja teksta o Turiću, 8. kolovoza 1910., ležat će mrtav u tamošnjoj ubožnici, s nepune 24 godine života.
Njegov jedini završeni roman, Isušena kaljuža, ofrlje je tumačen: uglavnom je interpretiran kao polurealizirana autobiografska ispovijed gdje je Kamov istovjetan svome protagonistu Arsenu Toplaku, „nekoj vrsti piskarala“, koji će dezavuiran, usamljen i u groznici tugaljive konfesije skončati kako će kasnije umrijeti i sâm Kamov, rascijepljen i krajnje rastrojen, reduciran i organski rashodovan.
To je gotovo uobičajen, a ipak lažan kamovljevski trop o prokletom pjesniku raskalašena života koji je određen isključivo svojom biografijom. Matoš posthumno piše: „Janko Polić Kamov nije zanimljiv onim što je dao, već onim što bi literarno nesumnjivo bio s vremenom stvorio, pa životom svojim.“
Ono što se pri novom čitanju opsežne Isušene kaljuže odmah zamjećuje je iznimna vitalnost, zavidna jezična izrađenost, stilska reduciranost i leksička preciznost, vrtoglava misaona zrelost, poetska i strukturna zaokruženost, no nije teško pretpostaviti da su pred više od stotinu i deset godina već prve benigne rečenice ovog romana snebivale:
U malenoj, ispratoj flašici poslao je Arsen nekoliko pljuvački na analizu svojemu liječniku. On je bio dobio plućni katar, izbacujući dnevno čitave tucete žutih i punih komada. Arsen ih prispodabljaše koralima i spužvama, tako bijahu izdjelani. A za boju govoraše, da je žuta kao kanarinac ili žganac. Nije on podavao osobite važnosti svemu tome i već se je bio smirio s mišlju, da je to kronični katar, koji neće ni proljetno sunce presušiti.
I premda neke Matoševe riječi otkrivaju upravo pobratimske sličnosti između dvojice pisaca, pogotovo kad kaže da se „kod nas slobodan književnik može zamisliti samo kao čovjek s rentom“, u susretu s Kamovljevom poezijom, idejno srodnoj s prvim dijelom romana, Matoš ipak ocjenjuje da Kamovljevo “štipanje i motanje nije najkarakterističnije obilježje te napredne poezije. Najmiliji izrazi Polićevi su glagoli pljuvati (pljuckati) i lizati. To je poezija pljuvanja i lizanja. (…) Po toj naprednoj koncepciji svijet je pljuvačnica, a glavni pjesnički zadatak je grditi, rušiti.“
Upravo o pogrešnoj tezi – produžetku zabludjelih Matoševih riječi – da je Isušena kaljuža autobiografsko djelo gdje se, po mišljenju mnogih tumača Kamovljeva djela, bez ikakvih zagrada i upozorenja može postaviti znak jednakosti između autora Janka i protagonista Arsena, opsežno piše i Tomislav Brlek – o romanu koji „još uvijek zapravo ne spada nikamo“.
Možda zbog okrutnih i nepravednih odricanja Kamovu – bilo da mu se spočitava nesretna mladost i učitava u njegovo djelo, bilo autorska neostvarenost i stigma poznata pod imenom „samo da je poživio i umjetnički se razvio“ – Brlek je nedvosmislen u svome zaključku da je, „kao što je to svakom čitatelju opusa potpisanog Kamov očito,… posrijedi temeljna metodološka zabuna – jer pisac nikada nije lik, pa ni kada je posrijedi lik pisca. Dapače, baš tada najmanje.“
I sâm Polić bilježi posve slično: „A ja ću nastaviti pisati i dalje, pa se zamjerio svima i svakome; ionako je to sve, što imam od života za život. Ja sam se … emancipovao svih predrasuda, praznovjerja … te mi je samo čudo, što tu moju emancipaciju neće nitko da prizna. Istina: ta emancipacija je nepotpuna u saobraćaju, druženju, itd… ali je potpuna onda, kad mislim i pišem, a kako ja vidjeh da je moj život samo u toj emancipaciji, onda je prirodno da su meni moja literarna djela sve.“
I zaista – kad se emancipiramo i odmaknemo od jalove istovjetnosti Janka i protagonista Arsena – otvara se posve novi kritički obzor prepoznavanja Kamovljevog idejnog i jezičnog umijeća: elegantno sklapanje idejnih cjelina, zbijen i precizan izraz, dosljedna i uzorna stilska izrađenost, misaono bogatstvo i oblikovna promišljenost.
Isušena kaljuža roman je trodijelne strukture: prvi dio Na dnu završen je u Zagrebu sredinom 1907. godine, drugi dio U šir i završni U vis dovršeni su 1909. godine. Objavljen je tek 1957. godine pod uredništvom Dragutina Tadijanovića. Taj nadahnuti rukopis lutao je od ruke do ruke kao duh punih 47 godina: Kamovljevo otpadništvo iz kanona ovime se produžuje pola stoljeća i kao da ga potvrđuje kao autora čije vrijeme nikako da dođe.
Jedva je došlo vrijeme i za Janka Polića – u nedavno čitanje Kamova (bolje ikad nego nikad) uveo me Tvrdi tekst, obuzela me uvodna studija gdje Brlek detaljno navodi sva kriva čitanja Isušene kaljuže, što me se nedvojbeno dojmilo, obuzeo me osjećaj kao da prebirem po riznici poraza. Nakon dovršetka te interpretacije Kamova, prvo sam želio pročitati taj roman, a tek onda ostale studije iz Brlekove knjige.
Na stolcu posred terase, preda mnom otvarao se prostor tog nekog debelog romana, tuklo je pandemijsko sunce, ionako nisam bio za ništa osim za listanje romana i fotografiranje odabranih pasusa, poslije mi je za obilježavanje poslužila kemijska i ravne crte kraj najintrigantijih dijelova.
Donekle shvaćam krive interpretacije: protagonist Arsen Toplak sklon je puti i alkoholu, dijaloškim ekstazama, psovač obolio na pluća koji se u drugom dijelu romana, uz promjenu pripovjedog lica iz trećeg u prvo, liječi i otkriva čari smirenijeg života. Poetika i poezija trećeg dijela romana „U vis“, i dan-danas je potentno svjedočanstvo talentu i sirovoj snazi precizno uobličenog Kamovljeva literarnog duha.
„Dno je poezija, širina je znanost, visina je artizam.“ Tako nam govori Arsen Toplak pretkraj romana, na putanji svog pada uvis, protagonist koji kao da se čini posve svjestan svoje pozicije u tekstu kad kaže „… ova realnost nisam ja! Ovo je svijest, ali ne moja.“
Premda mu je jalovo predbacivana autobiografičnost, Kamov primjerice ne spominje svoju mladalačku revolucionarnu prošlost i borbu za slobodnu Hrvatsku. Nema minucioznog razvlačenja protukuenovskih fakata i doživljaja, nema dokumentarističkog navođenja radikalnih tendencija što su ga u mladosti stubokom određivala, osim u indikativnim tragovima koji nisu naglašeni, već su tek pokoja ciglica narativne kulise.
Primjer je kratka scena kad policajac tjera protagonista Arsena koji je samo stajao kraj demonstracija:
Ali gurnuti čovjeka i reći mu “marš”, to može biti fino ponašanje za psa, ali ne za mene. …
Iz daljine čuli se povici, a onda najedamput iznikne masa šešira i krakova motajući se u bijegu. Za njima stražari. U čas se sve rasprši. Ulica bijaše po sredini prazna, tek se na vratima i prozorima skupljaše svijet.
– Šta je to bilo? Šta je to bilo?
A Arsen silno raspoložen uze mahati rukom:
– Šta bi bilo. Jednome su zavrtili glavom, a koliko ima ranjenih, to neće nitko nikada saznati.
– Bilo je i krvi, a?
– Krvi, da. A jedan se je konj srušio. (Isušena kaljuža, str. 17-18.)
Tim romanom najavljuju se svježi, tek poslije Kamova dominantni književni senzibiliteti, od modernih i avangardnih, pa do osjetnog duha tzv. „proze u trapericama“: svakako možemo parafrazirati riječi Ive Frangeša o Krleži, jer isto tako i Kamovljeva umjetnost, njegovo razmišljanje i pisanje, nije ništa drugo nego uporno, strastveno, bolno i muževno najavljivanje onoga što ima doći. Mladen Machiedo zaključuje da je „dugo trebalo i da se recepcijska pozornost pomakne od poslovičnoga mladog psovača (u narativnim, nerimovanim stihovima) do njegova kulturološkog obzora: vidovitih alternativa povijesti poput zemljopisa, antropologije i psihologije.“
Kamovljevo djelo podrazumijeva isušivanje kaljuže, razvaljivanje tradicije i mnoštvo uvrijeđenih povijesnih ličnosti kojima se Kamovljev lik isprva činio rušilački i razoran. Taj poticajni „psovač, buntovnik, rušitelj i hulitelj“ svojim djelom izazivao je skandale, kao da je pozivalo na anarhiju, i dan-danas je vitalno, opire se i gravitaciji vremena i jednoznačnom tumačenju. Riječima Arsena Toplaka: Zašto ne možemo padati prema gore?
Svjetski kontekst Kamovljega kraja može se prikazati na raznorazne načine, tako i akumuliranim povijesnim zbivanjima tog vremena: Emil Kraepelin, nadređeni Aloisu Alzheimeru u minhenskoj klinici, uzroku staračke demencije daje ime Alzheimerova bolest, objavljuje to ime 1910. godine u osmom izdanju svoje knjige Psychiatrie, premda su to stanje već opisali Oskar Fischer, Francesco Bonfiglio i Graetano Perusini – no po njima danas ta svima poznata bolest nije imenovana.
Iste 1910. godine 3. ožujka John D. Rockefeller Jr. povlači se s čelnog mjesta svojeg poduzeća kako bi se posvetio filantropiji, a prvi let avionom u Hrvatskoj izveden je 22. lipnja: osamnaestogodišnji pilot Dragutin Novak poletio je u zrakoplovu konstruktora Slavoljuba Penkale, samo šest godina nakon prvog leta braće Wright. Uzletište je bilo na Kajzerici kraj Črnomerca: ondašnjem vojnom vježbalištu Pongračevo koje danas omeđuju Selska, Baštijanova i Vitezićeva ulica.
Edvard VII pokopan je u Westminsterskoj opatiji 20. svibnja, što je jedno od najvećih okupljanja europskih plemićkih obitelji; 19. lipnja prvi komercijalni zrakoplov (DELAG-ov Zeppelin LZ7) porinut je u zračni prostor, da bi ga kombinacija lošeg vremena i kvara na motoru posve uništila samo devet dana kasnije pri padu na Teutoburšku šumu; premijera Žar-ptice Igora Stravinskog izvedena je 25. lipnja u Pariškoj operi, a 8. kolovoza Američka vojska na Wrightov zrakoplov ugrađuje opremu za slijetanje koja koristi triciklički sustav. Isti dan preminuo je Janko Polić Kamov. Dva mjeseca poslije, 18. listopada 1910., E. M. Forster objavljuje roman Howards End.
U to isto doba austrougarska ekonomija ne cvjeta, a razdoblje najintenzivnijeg iseljavanja je upravo početkom stoljeća, između 1900. i 1910., kad se po američkim podacima iz Austro-Ugarske iselilo 1.887.238 osoba, od toga preko pola milijuna Hrvata. Kamov se pojavljuje 1905. godine, prvom pjesničkom zbirkom Psovka, koju otvara za ono doba nečuvena pjesma Preludij:
Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju – moji su cjelovi crni.
Kamov i dalje pruža otpor, onaj za kojeg Matoš posthumno piše da „bijaše od najnezadovoljnijih, najnesrećnijih naših mladih ljudi. Bježeći od domovine, ubila ga je tuđina. … Ubila ga je literatura…” Ljubavi i nepravedne boli, plameni životi i prerane smrti, nije nimalo neobično što je Kamov u Kranjčevićevoj najpoznatijoj pjesmi, nakon brojnih putovanja i razočaranja, prepoznavao svoje iskustvo: Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio/ I bježat moram svijet; / U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,/ Al’ ovaj nije cvijet.
U sličnome tonu, Miroslav Krleža u „Tezama za jednu diskusiju iz godine 1935.“ piše: „Ako je netko prerastao lokalnu mjeru, taj ili bježi kao što je pobjegao Jagić, ili se neizbježno lomi, posivješi i predavši se na milost i nemilost, ostaje svladan kao svi talenti.“ Pitanje je može li se to odnositi i na Kamova.
Što je bilo, bilo je, „Sada niti što hoću, niti što mogu. Sad sam zaborav i duh.“, tako veli Arsen Toplak, onaj koji „lutaše bez uporišta, bez teže“. Kamov je, za razliku od njegova bestežinskoga protagonista, čvrsto ukotvljen u kanon naše književnosti i pripada u hrvatske literarne velikane 20. stoljeća: zapanjuje širinom autorskog obzorja i punokrvnošću svog djela.
Kamov posmrtnim zapisom o Kranjčeviću kao da govori o sebi: Mi smo radoznali kao o najdražoj ljubovci, kojoj bismo čuvali na grudima požutjela pisamca, isušene cvijetke, zaprljane vrpce i suhe, tako suhe vlasi… Pa smo tako i ljubomorni i na one, koji su možda s njime sjedili za jednim kafanskim stolom i čitali novine… Kranjčević nas boli i zanosi.
Kamova boli i zanosi Kranjčević, nas boli i zanosi Kamov, onaj koji bilježi da „je prirodno da su meni moja literarna djela sve.“