Internet je u određenim prigodama iznimno šutljiv i škrt: pretraga imena Josipa Kosora nudi samo osnovne podatke, nema nikakve nadgradnje, nikakvih studija, članaka, blogova. Pretraga lokacije Kosorova rodnog mjesta (naselja Trbounje kraj Drniša) otkriva efemerne detalje: otvaranje goleme rupe u veljači 2013. godine. Nakon obilnih kiša u obližnjem zaseoku Cupici urušila se zemlja i razjapio ponor dug više od 50, dubok 40 metara.
Jednom davno, 134 godine prije urušavanja, nedaleko odande rodio se Josip Kosor 27. siječnja 1879., popularan književnik koji je slovio kao kandidat za Nobelovu nagradu. Napisao je niz dramskih tekstova koji se i dan-danas postavljaju, a prevođenih i izvođenih po cijeloj Europi (čak i prevedenih na engleski). U Beču 1910. piše ponajbolje djelo, dramu „Požar strasti“ (objavljena je 1912.), ali valjda najbitnija za ovu priču je ona najjednostavnijeg naziva i nedavno uprizorena u HNK – „Žena“.
„Hrvatski Maksim Gorski“, kako ga nazivaju zbog opisa trudbeničkih seljačkih života (romani „Rasap“, „Radnici“ i „Cupalo“, prozne zbirke „Optužba“ i „Crni glasovi“), prijateljuje s Ivanom Meštrovićem, Vladimirom Becićem, Mirkom Račkim, ali i samim Maksimom Gorkim, Hermannom Bahrom, Stefanom Zweigom.
Zanimljivo je čitati rijetke izvore i naići na enciklopedijske opaske da „Kosor često zanemaruje stilsku dotjeranost“: „roman [„Rasap“ (1906.)] pobudio veliku čitateljsku pozornost, unatoč izrazitim kompozicijskim i stilskim nedostatcima“, a „cijeli njegov romaneskni opus odlikuje plošnost likova, narativna i stilska nedotjeranost, sirov izraz, odnosno raskorak između često provokativne teme i njezine slabije realizacije“. No enciklopedijski naputak ovdje ne staje, dodaje da je Kosor „pisao i pjesme manje umjetničke vrijednosti (zbirka „Beli plamenovi“, 1919.)“.
Takva leksikografska natuknica ne uklapa se u kreativni mozaik potencijalnog dobitnika Nobelove nagrade za književnost, zato uzimam Kosorov „Razvrat“, objavljen 1923. godine, političku satiru s protagonistom artistom – pitajući se kako je taj roman izveden, koliko spomenute kritičke crtice drže vodu.
Naslovnicu prvog izdanja romana, starog gotovo stotinu godina, prikazuje razbludnu scenu, a s knjige otpadaju komadi sparušenog, osušenog, smeđeg papira pri svakom dodiru. Ovaj primjerak spreman je za restauraciju, osvježavanje, možda i držanje u formalinu, strahujem da će mi se raspasti u rukama.
Rumena pozadina naslovnice boje je punča, roskaste puti: ilustracija nepoznatog autora minimalističkim crtežom prikazuje piramidu nagomilanih, nagih tijela. Nad otromboljenog starca smežurane guzice nadvila se prsata, vitka ženska figura kose zabačene preko lica, njima nasuprot amorfni muškarac kao da ujeda drugu ženu za grudi, iznad njih nepregledna mogila tjelesa, dodira i udova, na vrhu ekstatične piramide – šapama na izvijenom ženskom torzu – životinja nalik na mješanca vuka i hijene. U orgijastičkoj geometrijskoj hrpi prepoznajemo tijela pet muškaraca i sedam djevojaka, no djevojaka je zasigurno i više, ilustracija je mala i namjerno zbunjuje perspektivom.
„Već preletjevši granicu velebnog područja Salzburga – na putu u otačbinu – zaradjala se u srcu Gligorija Jefremovića smrtna tjeskoba. A svaki bučni zvizd i huk vlaka, što m’njevno presjecaše panoramu Alpa jureći prema Bischofshofenu, pridodavaše tjeskobi Gligorija Jefremovića nove iglice ledene jeze. Nu u tom strahu nije bilo ni iskrice mržnje, protivno u čitavom biću Jefremovića buktjela je ljubav za rodnu grudu i sve što je otačbeničko: za oranice, šume, pašnjake i lugove, za težake, činovnike i obrtnike, za pralje, metlare, gospodu i čak za zlikovce: U dubini svoje duše mogao je Gligorije Jefremović tek ljubiti… i baš zbog toga, što je beskrajno ljubio, on se bojao… on se bojao prosudjivanja!…
Tek njegov ludi strah bio je sada ublaživan čarom, dahom i mitom silne velike prirode, koja je oko njega kružila blještavim modrim krugovima… Priroda je bila jedina utjeha u tragičnom i herojskom životu Gligorije Jefremovića, koga je inače mrzio sitni prosječni čovjek radi njegove specije…“
Već na samom početku romana „Razvrat“ odaju se glavne stilske značajke: priča o povratku oslanja se na manihejski podijeljeni svijet, blistavi junak i mračni zločinci, prosvijetljeni heroj i odvratni običnjaci – idejni i ljudski ponor nemorala u Kosorovu romanu može odagnati samo vječna ženska ljepota.
U 19 poglavlja i gotovo 300 stranica Josip Kosor pripovijeda nam o sunovratu poratne Europe i svijeta nakon Velikoga rata, moralnom rasapu i kapitalističkom krivovjerju u novac, ratnim profiterima i žrtvama ekonomske tranzicije, društvenim promjenama u kojima prepoznaje isključivo regresiju, udaljavanje od raja i opasnost za male ljude – pogotovo one nesklone korupciji i igranju po novim pokvarenim pravilima.
Spomenute zamjerke Kosorovom proznom opusu, manjkavosti na kompozicijskoj, stilskoj i motivacijskoj razini, u ovom su romanu očigledne: bjesomučna nabrajanja, inzistiranje na crno-bijeloj podjeli svijeta i pojedinaca, grubo ustrajavanje pri uvjeravanju u opću društvenu korupciju i nedostatak razrade određenih psiholoških postupaka mogu se svesti pod opću zamjerku – plošnost u prikazu likova i ondašnjih društvenih prilika.
Protagonist Gligorije Jevremović, fatalan u svakome pogledu (za sebe i odabranice svoga srca), artist koji se vraća u „otačbinu“ nakon mukotrpnog rada u tuđini, svjetski putnik koji je uspio u svom umjetničkom radu, uhvaćen je u hijat svojih intimnih težnji i načina na koji ga je autor prikazao. Herojstvo i snaga duha koju iskazuje u donkihotovskoj borbi s pokvarenošću državnog aparata i trulih apartčika, u dramaturškim sukobima s carinicima, ministrima, umjetnicima i ratnim profiterima, neuspješno su predstavljeni na nekoliko razina.
Inzistiranje na njegovoj moralnoj nepogrešivosti i apsolutnoj čistoći ostavlja dojam krajnje simplifikacije ljudskoga duha: ljudska bića u svojoj su srži problematična, paradoksalna i nesavršena, prikazivati ih ikako drugačije drastično reducira potencijal književnoga teksta, što se u Gligorijevom primjeru pokazuje presudnim.
Primjerice, pripovjedačeva navada da izdašno i opetovano osuđuje novodobnu tjelesnu skarednost ne može funkcionirati dok god Gligorije nehotično odaje dojam teškog i napaljenog licemjera – za spolni razvrat optužuje koga god stigne, dok istodobno svoju, doduše, relativno nevinu, preljubničku aferu s udanom ženom glorificira, kako će biti prikazano, zbog toga što je njezin suprug, premda nedužan, posve neopravdano i iznebuha proglašen nedostojnim da istoj bude partner.
Igra nedostatka unutrašnje i vanjske motivacije ovdje ne staje: unutarnji Gligorijev sukob opisan je paušalno, i u Kosorovu stilu, metodom repetitio ad absurdum, opetovanjem istih teza o, primjerice, posvemašnjoj strukturnoj korumpiranosti i toksičnoj pošasti ratnog profiterstva, stalno se antagonizira kapitalizam i nameće svjetonazor koji se – zbog manjkavosti u širini perspektive, izostanku konkretnijih objašnjenja ili drugačijih, uspjelijih narativnih oprimjerivanja – raspada pod strožim pogledom. Drugim riječima, ne može se gomilanjem uvijek istih argumenata posve ignorirati bogatstvo ljudskih sudbina, uvjerenja i iskustava koje nametnutim tezama ne idu u prilog, premda su određena rašivanja itekako vidljiva i unutar samoga teksta.
„U njemu je neprestano kipilo gnjušanje protiv lica toga čovjeka, koji je primio ogavnu sluzavu bestijalnu fizionomiju pretpotopnog lizarda!… Iz sviju očiju, što su na nj rigale poglede, bilo je najviše zavidne životne mržnje i prezira… Kao ljudska pojava, bio je [Gligorije] dušom na visokom solarnom stupnju, ne imajući ništa sa neodgovornom, zločinačkom, bestijalnom masom, koja je bezumno zavijala u krv svoga doba ko španjolski bik u crvenu arenu!“
Dapače, određena oprimjerenja prikazanih stanja i fakata iz današnje perspektive čine se iznimno naivna, pa čak i komična, što je svakako kontraproduktivno za vrijednost ovoga romana.
Eklatantan primjer je nezgrapan opis kunilingusa koji je u svojoj naravi trebao biti šokantan i rastrijeznjujući za one koji su ostali slijepi pred razbludnošću novonastaloga društva na ovim prostorima – dok je krajnji dojam više nego komičan: Gligorije prilično nespretnim opisom oralnoga seksa odaje dojam da žene ne vole kunilingus. Zabavno je čitati kako protagonist misli da prostitutkom „prostruji struja ledene strave“ dok je tendenciozno opisani „zločinac“ i „živina“ zadovoljava ustima – što implicira da protagonist Gligorije, inače opisan kao fatalan za žene, zapravo ne raspolaže potrebnim intimnim iskustvom:
„…tubast ko krompir, brk kratko podstrižen, a jezičina sa tankim mlohavim vrškom, što se istezala iz velikog razjaženog ušča, lizala je ženi bedru od skrovite crte, koja je ispod trbuha započimala pa sve do koljena, gdje se dizao rub čarape… Svoj užitak crpilo je ovo perverzno lice vrlo strasno, proždrljivo, vampirski, slineći i sopteći, pri čemu mu se harbat ko u magarca ili rinocerosa u času stra sti dizao i spuštao. Kadikad, nemogavši se svladati, prokrivio bi se podmuklo u živinskom greu: ia, ia, a-a-a, da bi čitavim tijelom žene prostrujila struja ledene strave… Ženska je već stala da se pati … od prekomjernog isisavanja, koje je bilo surovije no isisavanje kakvoga medvjeda. A napokon zašto sve to, za pišljivih 100 dinara, što je od njega primila.“
No možda je najbolje krenuti od prvih redaka i prikazati puteni slavoluk Kosorove estetike: poželjne junakinje i muze koje se gotovo telepatski (nakon odlučnoga i neobjašnjenoga klika) mentalno i puteno sljubljuju s artistom povratnikom Gligorijem Jefremovićem, izrazitim mizantropom i pobješnjelim erotomanom koji se već u prvoj epizodi neobično dopao udanoj Norvežanki.
Protagonist Gligorije, „inače savršeni brodolomac na planu materijalnog života“, iznimno je privlačan suprotnom spolu: „živo vidjen, posmatran i carski nagradjivan simpatijama žena“ Jefremovića su žene „voljele nesebično, instinktivno, učarane u njegovu silnu bogatu prirodu, kao na nesvjesni imperativ krvi i tajne životnog magnetizma…“
„Mirisi iz oprava čarobnih suputnica“, „ljepotice sa modrim sjajnim očima, sa zlatnom kosom ko lan … i sa mladim rosnim smiješkom u svježim licima“, koje unatoč sjevernjačkoj prirodi raspolažu s „puno magnetične vatre, uvijene u oblake mirisavog čulnog fluida i eterične koprene duše“ samo su povremeno sretno naličje inače mučnog putovanja Gligorija kojega su „tištile materijalne brige i gnjusno poniženje na svakom koraku od novo sazdanog kriminalnog tipa čovjeka!“
Krajnje distance uspostavljaju se na svakom koraku u moralnoj podjeli svijeta – crno i bijelo, dobro i zlo – te odmah djeluju nespretno, pa kad se spominje Kosorov „sirov izraz“, vjerojatno se misli na nezgrapne i (u kontekstu razvitka glavnoga lika) nepotrebne izlete u radikalnost: oni „bestijalni“, dakle gotovo svaka osoba koja nije privlačna žena, prekidaju mirno putovanje samim svojim prisustvom, a Gligorije („inače andjeo mira i harmonije“), kako se da iz ovih riječi zaključiti, također je i prilično neuravnotežen, jer „tko u ovakove časove prekine nit njegovog najdubljeg života, Gligorije, … mogao bi ga ubiti…“.
Traktate o moralnoj niskosti društva često prekidaju erotske fantazije, spočetka u vlaku na povratku u rodni kraj, koju treba pomnije prikazati: Gligorije, „najedan put trgnut nečijom dosta čvrstom toplom kretnjom… bude uz budjen do ludila“.
„Čarobna“ ga je Norveškinja „nježno trgla iz sanja“, „pogledala fluidno strujnim vatrenim pogledom saopćivši mu svoje simpatije i srodnu potresnu vijest duše, da u ovaj čas ne pripada nikome nego samo njemu… neka ju gleda i miluje pogledom, nek srče njezinu mladost i ljepotu ko kakav nježni vampir… Neka je čara i šutke joj priča praiskonsku priču svoje duše… U što čvršći znak toga, nek spoji svoju nogu sa njezinom nježnom božanskom nožicom, koja je počivala u tananim svilenim čarapama putne boje i neobično elegantnim malenim cipelama.“
Bez obzira što je pokraj „blažene, slatko nastrojene i zahvalne“ žene bio i njezin norveški muž, „koji je zato vrijeme bio sledjen, užasnut i od bijesnila cmokao kroz zube, ćuteći oluju krvi u glavi, ne samo da je prijekorno gledao svoju ženu, predbacujuć joj nevjeru, nego je i na Gligorija sipao cio vulkan prezirnih i razornih pogleda“, Jefremović svejedno „prinese diskretno svoju podkoljenicu k njezinoj, tako da njena plavetna oprava obje brižno prekrije“.
„Oboje njih stane disati teško, uzbibanih grudi, njezine divne punane tople grudi dizahu se ko ritmični val pokretane dahom života, njegove ko grudi zafurenog pudnog tigra… oni su pili i uživali jedno drugo, dok ih konačno oboje ne spopane najsladji nesvijesno pijani potres, u kojemu se sve zaboravlja i tek vidi neko duševno i čulno sijevanje slatkih zvijezdica! Čas stvaralački svega i najdublje objavljenje prirode!… Na letimični čas poslije toga nadjoše se njihove vruće, pijane ruke i stisnuše grčevito, nehajući za svu ropsku realnost… Ovaj momenat usječe se za sve vrijeme poslije beskrajnom hvalom u duši Gligorija za čarobnu Norveškinju!…“
„Nimfa sjevera“, nakon ničim izazvanog intimnog iskustva s potpunim strancem, silazi s mužem na idućoj stanici, no prvo pruži Gligoriju svoj kaput da je odjene: „…prihvati nježno al strasno njezin ogrtač, koji je šumio i pucketao od parfema njezine puti i spusti ga na njezine tople božanske oblike, na što se ona zagrne u nj ko čarobni ružični oblak i nježno srsno privinuvši se plećima na njegove grudi, zaostane tako čas a onda se okrene naglo i pruži mu ruku…“
Ovaj inicijalni segment priče, „koji je silno obogatio dušu Gligorijinu“, tek je „kratka epizodica u bogatom beskraju životnog romana“ Gligorija, junaka kojeg je „sve patilo: gradovi, ljudi, zločinačke prilike, njegove epoke iskurvana Europa, lažna religija, lažna kultura, lažni humanizam i lažno bestijalno ljudsko lice!…“
Prvo poglavlje romana ovdje završava i udara idejni temelj ostalih osamnaest: u drugom poglavlju Norvežanku zamjenjuje plavuša, monokromatski prikaz „iskurvane Europe“ preuzimaju crni lokalni probisvijeti kako se Gligorije približava svemu „otačbeničkom“, više ili manje uspjele usporedbe i nabrajanja postojano i nerijetko bespotrebno naviru („ko silni satrap, ko podla zmija, ko sve gadne furije i Meduze jurio kroz pomahnitali svijet, otvorenim prostorom i planetom, gradovima, selima, šumama, poljima, salašima, krčmama, burdelima, hramovima, muzejima, čarobnim morskim žalovima, izmedju smrtno naoružanih masa vojske, ispod tuče rasprštenih bomba, zvrčećih u uzduhu zrakoplova, kroz darmar užasa i strave…“), dok se sukobi, baš kao i orgazmičke romanse, rješavaju ničime više – no pogledom, kao što se vidi u ovom primjeru kad Gligorije pogledom zaštiti još jednu nepoznatu ženu, ne znamo koju romanu za redom:
„…djetinjski, andjeoski, vidovnjački, spusti se porazno, imperatorski, superiorno na njih, i u čas ukroti i ublaži ih, dokazujući im nijemom, mističnom logikom, da ona njemu patri!… On beskrajno ljubi i biva ljubljen!… Mladi pratioc i starija dana takodjer su bili u tome momentu savršeno pod voljom prelijepe žene i Jefremovića, pateći od njihove vrele hipnoze!“
Akumulacija pripovjedačevih uvjeravanja trebala bi čitatelja uvjeriti u nametnutu tezu: Jevremović je preko svake mjere poželjan: „Jefremović je bio zaista u ljubavi žena nježni hipnotizer i magičar, nu ne po izvjesnoj volji i želji, nego više snagom svoje unutarnje prirode i poriva, čiji zakoni su u opće vladali u životu Gligorije Jefremovića… On je bio srednjega uzrasta, plećat, silne šije, no savršeno djetinjskog svježeg rumenog lica, obraslog četvero uglastom, punom smedjom bradom, iz koga su ispod visokog misaonog čela vječno plaminjale i sjale duboke tamne oči besprimjernom sna gom i intenzivnošću, zarobljujući i podčinjavajući sve sebi… Eneržija duše Jefremovića bila je besprimjerna.“
„Jefremović je bio u vječnomu dodiru sa ženom i žena je njega tražila kao gonjena višom silom sazdajnih metafizičkih zakona… Već u ovakovim letimičnim susretima sa nepoznatim čarobnicama, darivala je žena njemu sve svoje, dušu i tijelo, opajajući ga umirućom čežnjom i molbom, da ju svu isiše, spali, uništi, da umre na njegovim rukama…“
Poznati dramatista vraća se u razvaljenu i amoralnim kalom prekrivenu Hrvatsku na proputovanju Austrijom i usput jednoj mladoj glumici oduzima nevinost, a odmah po povratku otkriva ono o čemu je promišljao nekoliko početnih poglavlja, tako da nas ne iznenađuje bračna sprega mladih, poželjnih žena i gojaznih, usopljenih ratnih profitera, gramzivost državnih službenika, bešćutna gadost svodnika ili užareni jal knjiški nedoraslih kolega.
Ključna epizoda romana zbiva se u poznatom zagrebačkom lokalu: bešćutni ratni profiter Balalaj nasrće na svoju mladu, poželjnu priležnicu. Gligorije ga u napadu rastrojenosti – ubija – zbog Balalajeve okrutnosti prema mladoj djevojci.
„Medjutim minute prolazile, kaos lokala bučio, a nesretna ženska ispaćena stala već i zapomagati i ajmekati, dušeći se pod grdnom tjelesinom Balalaja. Balalaj na to pobjesni i da zatomi njezine glasove. Poklopi joj svojom teškom mesnatom rukom i usta i nos, ne mareći ako je uguši…
Poslije ovoga krika padne Balalaj u paradoks divljanja i stane mlatiti po djevojki ko mesnatim maljem svojom teškom rukom. Prva dva tri udarca zada joj pod rebra i grudi, a zatim spuštaše ih na glavu s prva brzo a onda polagano, proračunano u bolesnoj nasladi. Djevojka pokuša napeti sve sile da istisne još jedan slomljeni krik, na to Balalaj segne joj rukom pod grlo i stane je nemilosrdno daviti.
Jefremović se sledi, zjenice mu porastu i ukoče se na sceni i sve mu se pričini ko sablasni ludjački san. Ne, to nije realnost, meni se grdno sanja, ta čovjek zvijer ne može biti tako okrutna i ispod posljednje beštije, ja sanjam tek bolesno… Moji su živci prenapeti…
…
Balalaj je osjetio neki teški tupi nenadani udarac ko što ga osjećaju žrtve pred smrt, ako zapanu nesrećom pod kotače strojeva… On je ležao na podu prostrt, iz tustih usta tekla mu krv, dok su u nekoj demonskoj nasladi plesale po njemu noge Jefremovića, ko po kakvoj perini, u koju su zapadale… Djevojka je ležala na sofi, blijeda, premrla i u njoj se borio instinkt, da se povrati k svijesti. Ona je bila po sve oglušena bolovima i stravom i nije bila sposobna, da promatra smrtni ples Jefremovića na Balalaju… Medjutim bar je grohotao, pomamno djisao i grmio u prostornu tihu ljetna noć. Iz jednoga ugla od nevidivih pjevača dizala se pjesma: ‘Moj dilbere, rodjo moja!’.“
Ovaj događaj uvod je u pronalazak Gligorijeve srodne duše koju je odavno izgubio: nakon ubojstva Balalaja, simbola pokvarenosti novoga poratnog društva, svjedoci smo njegove unutarnje borbe pred bordelom, a vlasnik djevojaka, „bordelmajstor Laranjoš, silna nezgrapna tusta pojava sa niskim čelom i zakrvavljenim smedjim očima“, iscrpno je i tendenciozno opisan na način da ga se ne može voljeti.
„…cio sa razvučenom bačvastom trbušinom izvučenih ruku i otekla vrata i ledenim bešćutnim pogledom podsjećaše na stražara pakla Minosa ili Pluta. Žena njegova bila je veoma slična njemu, tako da je izgledala više kao njegova sestra a ne supruga. … Ona bijaše takodjer duboko dekoltovana u crvenoj kričućoj opravi, iz koje su joj visile grudi ko u švicarske krave, a debele žute tuste ruke kretale se k glomazne bedre, pobudjujuć odvratnost, gnjušanje i grozu.“
Gligorije nemušto izriče svoju solidarnost s „nesretnim“ djevojkama s „crvenim mrljama sifilisa“, no među licima raznih prostititki igrom sudbine otkrije jedno poznato – ono njegove bivše zaručnice Marije – kojoj je bio „vječno vjeran u duševnom braku“.
Njezina je priča tragična: Roditelji su joj našli „vrlo bogatog ratnog milijunaša“, koji joj je bio „tako oduran, brrr…“, „debel, truo, ništa lijepa na njemu, uz to rodjeni zlikovac. Stekao je svoje milijune tek kradjom, grabežom, prevarom i tek na tudjim lješinama“. Majka ju je pretukla jer se Marija nije htjela za njega udati i podala ju je kao robinju istom onom gospodinu Balabaju kojeg je Grigorije netom karmički precizno likvidirao.
Ubijeni Balabaj još je pri prvim susretima Mariju „poslije očajne borbe“ silovao i organizirao vjenčanje, dok su se njezini „neroditelji“ veselili jer su htjeli imati utjecajnog muškarca u obitelji. U pet navrata pokušala se ubiti jer ju je namjerno držao nagu u bordelu, no nije joj uspjelo. Tri puta se „utjecala vlasti za pomoć“, i tri puta bježala.
Gligorije je svoju vjerenicu uzeo i odveo u „azur“, premda je ona „izgubila Boga“ („Ja nisam u stanju ni da ubijem buhe, serafine, buncao on ogromnu utjehu, nu gdje se oskvrnjuje božanstvo, pravda, djevičanstvo žene, harmonije i duge, ah, Marijo, onda milijuni zlikovačkih lješina ne mogu zasititi moj bijes“), otima je i bori se s vlasnikom bordela kojeg također prebije nogama: „Laramoš se prokrivi stravičnom rikom ko vampir koga pogode glogovim kolcem“.
Nakon filozofske rasprave o savjesti i strahu od kazne, o počinjenom zločinu i ubijenom zločincu, o postojećem pravu i nedostižnoj pravdi, gdje pronicaviji čitatelj može nazrijeti da se priprema svojevrsna kazna za počinjeno djelo – povodom Gligorijeva ubojstva profitera Balalaja, tim više što Gligorije ne osjeća nikakve krivnje. Marija nakon svih šokova naglo pada u bolesničku postelju, a Gligorije odlazi u Beograd povjerivši Mariju njezinoj imućnoj tetki koja se netom vratila iz Amerike.
Događaji u Beogradu ne donose ništa neočekivano: besparica, jedan razbojnik pokuša opljačati Gligorija, no ne uspijeva već je pobijeđen i ispada mu pištolj, slijede daljnji tendenciozni prizori gramzivosti političara koji „krkaju“ do iznemoglosti i onda se znoje („Ovi će se još raspući od prežderanosti, rekne Mata i nasmije se mrzovoljno“), o sitnim umjetnicima koji su također u službi sustava, što kulminira epizodom Gligorijeva ludila kad gladan razbija izlog i pokušava ukrasti šunku.
Kraj romana predvidiv je i u duhu ovog djela: nakon povratka u Zagreb Gligorije i Marija zajedno odlaze prema moru, okuće se na Visu, gdje smrtni čin dolazi na naplatu.
„Nu jednoga dana, kad je preporodjeni i u duši očišćeni Jefremović, koji je doživio svemirsku katarzu, pjevao sa preporodjenom božanskom djevicom i nimfom, prekrasnom uskrslom Marijom na klisurama ostrva, hvalu i bimnu u slavu Stvorca svemira, osvanu nenadano za njegovim ledjima dva žandara, koja se prikrala sa Komiže barkom…“
Naravno, za svaki zločin propisana je kazna, moralna ili zakonska, a Gligorije, obožavatelj žena i pasionirani ljubitelj slobode, uzima Mariju da je odvede u smrt – kako bi zajedno platili njegov grijeh.
„Još tren i oni stajahu na najvišoj klisuri, pod kojom je pucala predivna zapjenjena pučina bijući o čarobnu modru špilju, što je tajanstveno i duboko tonula u nju. Umirući sunčani traci, gaseći se, oviše im se oko čela ko eterični lovor vijenac za beskrajne pretrpljene muke, galebovi žefkahu i vrištahu žalobnije i življe lepršajući u uzduhu ponad njihovih glava, more je ritmično šumilo pjesmu bola i vječnog zaborava, našto Jefremović zagrli Mariju i poljubi posljednjim velikim poljubcem, kojim joj je htio dići strah i uliti u dušu smjelost, prezir i triumf nad svime… Zatim je čvršće opaše rukom oko pasa i trgne sobom strijelovno u dubine morske…
Na mjestu pada raskole se valovi skoro pobožno, svetački i more ih primi u svoje predivne nimfske koralne i biserne drage i dubrave.“
Dobronamjerno uzevši u obzir kontekst kad je djelo nastajalo i društvenu klimu s kojom se obračunava, kao i činjenicu da je autor rođen 1879. godine, stječe se dojam da čitamo prethodnika Karla Maya, s protagonistom koji je u određenim segmentima sličniji Jamesu Bondu nego romantičnom pravedniku, dok je u drugima više nalik na licemjera ili sociopata.
Problem nije samo stilske ili izvedbene naravi, već je i naglašeno strukturalni. Dok je cijelom dužinom teksta Gligorije ponavljao da je „tako moralo biti“: „sve Balalaje treba zatući a onda doći na prsa pučine morske, da se čovjek preporodi u velebnom blistavom azurnom hramu Nirvane i osjeti blaženstvo i opoj harmonije!…“ – na kraju njegovo obraćenje dolazi ishitreno, u nekoliko posljednjih stranica očišćen je grijeha, a onda iz posve nejasnih razloga odlučuje platiti kaznu tako da i svoju partnericu povede u zajedničku smrt skokom s klisure.
Isto tako, treba ponoviti u skladu s ponavljanjima u knjizi, čim zapišemo da je netko „neodgovoran“, „zločinački“ ili „bestijalan“ – ne možemo se praviti da nije potrebno daljnja razrada određenih osobina, čitatelju treba predočiti narativni alibi, isplesti što čvršću mrežu priče, opravdati snažne epitete – ili još bolje – situacijski i kontekstualno pokazati kako stvari stoje, ispričati kako je bilo, a ne samo to reći, pokazati – bez da se nečije duhovno kvalitete, iz stranice u stranicu, eksplicitno kvalificiraju i dodijeljuju po dužnosti.
Čitatelj se, u skladu s navedenim, svako malo hvata u koštac s prilično nespretnim i neotesanim pokušajima antagonizacije likova, primjerice:
„On umah po ovom i po ostalim tupim formama ruke prosudjivaše, da dotičnik mora biti neobično hladne i mirne prirode, a što se tiče visine duševnog života, da još boravi na planu druge ili treće periode organskog razvoja. Sve njegove sposobnosti ko kod lisice u lukavost, mora da su se usredotočile u krvavo bezgranično sebičje. Kad je Jefremović stao pomnije promatrati njegovu lubanju, opazi silnu sličnost u njegovom i čelu čimpanze i kao čimpanza i on je imao nemirne zvjerkaste očice pod rijetkim bjelkastim obrvama…“
Jefremović, kojega obavija „gnjušanje… nad cijelim svijetom“, također smatra i stalno naglašava da je „novac najveće zlo, kapital je zlikovac, koji vreba na milijun žrtava na najokrutniji i perverzniji način…“, a još „gore od kavanara, gostioničara i hoteliera činili mu se posjednici kuća, izdavači stanova i soba.„ Također, što se tiče književne kritike i u tom segmentu spomenutih ideja, Gligorije tvrdi da „kritičarske zlikovce progoniti poput ostalog kriminalnog sveta u državi, a velike talente obezbediti“.
Zanimljivo je da se roman „Razvrat“ Josipa Kosora, prvo izdanje iz 1923. godine, u mojim rukama raspalo već nakon stote stranice. Prvo se odvojio knjižni blok od naslovnice s prednje strane, a potom je i posve ispao. Krhka stara knjiga nikad nije ni bila u pravoj uporabi: kuhinjskim nožićem pažljivo sam rasijekao 243., 249., 253., 267., 269., 273. i 275. stranicu, što znači da je ovaj primjerak prvi put u cijelosti pročitan od davne 1923. godine, i mogu reći da mi je drago da sam se barem donekle upoznao s proznim radom ovoga iznimno popularnog i često spominjanog autora s početka stoljeća.
Zbog određenih manjkavosti, čak se i poruka ovoga romana može dovesti u pitanje, stilska grubost i strukturne mane odlučno smetaju pri čitanju, a određeni segmenti priče ozbiljno zapinju. Iz pretjerane idile u istom retku dezorijentirano zakoračujemo u krajnje crnilo, i ne moramo žmiriti na oba oka pred manjkavostima kao pripovjedač pred Gligorijevim nedostacima, ne moramo se koristiti istim leksikom kao autor i spominjati „hiperzločin“ ili kičasti „metafizički imperativ“ – nehotičnu komiku i nespretne opise ionako moramo prihvatiti, zapisani su kako su odavno zapisani, a naš je junak, bio on tragičar, licemjer ili samo luđak, zapeo u narativnoj igri i iz nje više nikad ne može uteći. Svakako treba uzeti u obzir da je to književna igra stara gotovo stotinu godina.
Na kraju određene pojedinosti priče ostaju nejasne jer nisu dovoljno dobro objašnjene, no to nije ni toliko bitno jer ostaju druge, one uspjelije: autorova popularnost dosta govori o prihvaćenosti njegovih ekplicitnih stavova o poratnim promjenama, i stječe se dojam epohe. A ona Kosorova drama jednostavnog naziva „Žene“, odražava se i ovdje – ako se očima protagonista Gligorija imalo odražava svjetonazor autora (što je itekako moguće), količina divljenja i slavljenja ženskog roda, premda često prelazi u kič i patetiku, nešto je zadivljujuće i nesvakidašnje.
„Razvrat“ je povijesni roman, ne u tematskom smislu, već vrijednosno. Svoju je ulogu odigrao, u tom je povijesnom trenutku bio potreban: za pretpostaviti je da je Josip Kosor bio vrhunski kozer i diplomat te da je šarm ovog književnika dobrano pomogao njegovoj promociji jer je vidljivo da se, kad govorimo o „Razvratu“, radi o prozi s očiglednim nedostacima.
S druge strane ovakve sudbine primjerice stoji Kamovljeva „Isušena kaljuža“, roman koji je napisan petnaestak godina prije Kosorova, nije doživio nikakvu popularnost – jer idućih pola stoljeća nije objavljen, ali i dan-danas je živ, i dalje je eksplozivno poticajan, premda, budimo pravedni, i ovaj roman Josipa Kosora ispunio je svoju sudbinsku ulogu: referencijalnu, inspirativnu, dnevnopolitičku, makar da nekoga ponuka da piše bolje.