Ranko Matasović: Lingvistička povijest Europe, Matica hrvatska, Zagreb, 2016.
Akademik Ranko Matasović izdanak je gotovo zaboravljenog svijeta: skroman i stručan, erudit nevjerojatnoga znanja i posvećen profesor. Ovom knjigom pruža nam uvide u razvitak europskih jezika od prethistorije do suvremenoga doba ispreplićući lingvističke, povijesne, genetičke i arheološke izvore. Prelazimo put od mitohondrijskih Eva do maloga gradića Rima u nekoj zabiti zvanoj Lacij, potom pratimo razvitak suvremenih europskih (uglavnom romanskih, germanskih i slavenskih) jezika i nacija. Nevjerojatno pametna i napeta knjiga.
Faridudin Atar: Jezik ptica, Planetopija, prevela Sanda Hržić, 2019.
„Jezik ptica“ mogli bismo proglasiti nezahtjevnom literaturom, ako ne bismo poznavali kontekst nastanka ove mistične poeme napisane daleke 1177. godine. Osam i po stoljeća kasnije možemo se diviti kozmopolitizmu ovog sufijskog pjesnika: svevremeni Atarov tekst usmjeren na ono unutarnje i ljudsko, a gdje je ljudske gluposti, stihovi su natopljeni životnim i burlesknim humorom. Ovaj islamski poetski biser poziva na solidarnost, čak na oprost kršćanima (!), govori o univerzalnoj duhovnoj potrazi i pustopoljinama našega života, dan-danas nije anakron, a napisan je gotovo stoljeće prije negoli je devetogodišnji Dante Alighieri prvi puta ugledao osmogodišnju Beatrice.
Thomas Pynchon: V, Vuković&Runjić, prevela Maja Tančik, 2019.
Jedan od najznačajnijih živih pisaca, 83-godišnji pustinjak Thomas Pynchon, utjecao je na autore poput D.F. Wallacea, bendove poput Radioheada i sineaste poput P.T. Andersona. Roman „V“, prvo od njegovih znamenitih djela, objavio je 5 mjeseci prije ubojstva JFK-a i obilježio epohu postmoderne. Vrhunski prijevod (Maji Tančik dodijeljena je godišnja nagrada „Iso Velikanović“) dobili smo s 56 godina počeka. Snolika potraga vodi nas kroz epohe i kontinente: čak i kroz kanalizaciju Manhattana, gdje Benny Profane hvata aligatore. Zamršena, važna i lucidna knjiga iz doba začetka hippie kulture.
Kamel Daoud: Mersault, protuistraga (2017.) i Zabor ili Psalmi (2019.), Fraktura, prevela Mia Pervan
Ako je bitno tko nam šapuće u uho, odaberimo pravu šaptačicu. Prevoditeljica Mia Pervan ove je godine (opet) nagrađena za životno djelo, jer, kako sama kaže, „strpljivo traga za pravom riječi – onim famoznim Flaubertovim ‘le mot juste’“, što se ogleda u svakoj njezinoj rečenici. Alžirac Kamel Daoud svejedno je bio golem zalogaj: za epohalnog „Mersaulta“ (roman-odgovor na Camusovog „Stranca“) dobio je Goncourtovu nagradu, a gotovo kriptičan „Zabor“ je apologija pisanju, premrežena razmišljanjima o jeziku i stanju islamskoga svijeta. Tko želi uživati u punokrvnom hrvatskom jeziku i vrhunskom stilu, neka pročita ove knjige.
Suvremene hrvatske autorice
Čudna 2020. obilježena je nizom nemilih događaja, ali ako treba pronaći utješan i uspješan kontrapunkt, svakako možemo uprijeti prstom u friške naslove i reći da je ovo godina naših spisateljica. Ivana Rogar objavila je romaneskni prvijenac „Grad, pepeo“ (OceanMore) koji je sablasno predosjetio pandemiju, Đurđica Čilić u svom „Fafarikulu“ (Disput) podastire niz dirljivih zapisa finoga veza, Asja Bakić nas u „Sladostrašću“ (Sandorf) nadahnuto vodi halucinantnim krajolicima koji vrcaju kreativnim rješenjima. Pjesnikinja Monika Herceg u zbirci „Vrijeme prije jezika“ (Fraktura) potvrđuje svoj talent, opojna pjesnička zbirka „Smiljko i ja si mahnemo“ Eveline Rudan (na istarskom čakavskom, Fraktura) izaziva radost i opipljivu nostalgiju, dok Olju Savičević Ivančević, i zbirku pjesama „Divlje i tvoje“ (Fraktura), treba citirati: „Kažeš ne čitaš žene/ Što bi ti one mogle reći/ Naučile su te govoriti/ Naučile su te hodati/…Naučile su te voditi ljubav“.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2020.
Autor: Neven Vulić