Magda Szabó: Trenutak

M

Činjenica je da pobjednici pišu povijest, brišući i prilagođavajući stvarne događaje, izmišljajući nove i prikrivajući ono što nekom trenutnom vladaru, možda i puno godina kasnije, najviše odgovara.

Navodno je takva sudbina snašla i nesretnog cara Nerona, posthumno optuženog da je zapaljeni Rim promatrao u ekstazi, jer je požar uzrokovao iz posve krivih razloga. Neron je u tom trenutku zapravo bio daleko od Rima, a nakon povratka je pogođeni narod pustio u svoj kraljevski vrt i tamo im nesebično sagradio provizorne nastambe. Ali ponekad je posve svejedno što je istina, mit o poludjelom caru Neronu čvrst je i danas.

Magda Szabó svjesna je kako se „s velikim carstvom udružuju velike potrebe i posvemašnji nedostatak skrupula“, pa zapisuje kako joj je u ranoj dobi profesorica spominjala kako je Eneida, temeljan spis za nastanak romana Trenutak, zapravo „izraz Vergilijeva zalaganja za Augustovu politiku“, kad je „iznenađujućom brzinom republička državna forma prešla u monarhiju“.

Vergilije je 19. godine pr.K. otputovao u Grčku kako bi Eneidu revidirao, a po povratku je preminuo u jednoj od luka današnje Italije. Car August je izvršiteljima Vergilijeve oporuke odmah naredio da ne slijede pjesnikovu posljednju želju i Eneidu ne unište, već je naručio objavljivanje tog istog djela sa što manje promjena.

Eneida je Magdi Szabó predstavljala jedan od ključnih spjevova mladosti, a i otac i djed poučavali su je latinskom. Otac je imao samo jedno dijete – nju, i još kao maloj pred spavanje pripovijedao joj je o junacima grčko-rimskih legendi, jer nije znao previše priča za uspavljivanje. U autoričinom predgovoru saznajemo kako se u liku Kreuze ipak ponajviše krije njezin djed, János Ágyai Szabó, dekan reformirane biskupije Békés-Bánát koji si je u mirovini vrijeme kratio prevođenjem Vergilija.

Još za vrijeme studija latinskog jezika Szabó je shvatila da Kreuza u Eneidi mora biti uništena, jer ako se Kreuza suprostavi „siroti bi Vergilije od toga umro, jer bez Operacije Kreuza nema Eneide“. Ona u spjevu služi samo kao rekvizit. Kreuzin žrtveni lik mora nestati kako bi, slijedeći poznatu priču, Eneja-udovac mogao oženiti kćerku kralja Latina, Laviniju, preuzeti je skupa s posjedom, a tako i začeti buduće Rimsko Carstvo.

Na taj će način direktnom linijom potvrditi i božansko podrijetlo cara Oktavijana, prvog rimskog cara, izravnog potomka boginje. Buduća Italija Eneji se ionako može ostaviti isključivo kao bračni miraz, pa mu je trenutna žena posve suvišna i treba umrijeti da oslobodi mjesto novoj, potentnijoj družici.

Szabó smatra kako Vergilije „plod višegodišnjeg rada nije osudio na smrt zbog nekoliko redaka od nebrušenih stopa“ već mu je taj „u spjev oblikovan kompliment bio mučan“ jer nije želio ostaviti dokaze vlastite prestravljenosti carem Augustom, niti je pritom htio posijati mit o carevim nebeskim korijenima.

Ova priča tijekom pedesetih godina 20. stoljeća zadobiva posve novo, stvarnim životom prožeto značenje. Szabó je 1945. godine počela raditi u Ministarstvu obrazovanja, a četiri godine kasnije dobila je otkaz jer je bila ideološki nepodobna. Iz istog razloga tad osvojena književna nagrada Baumgarten joj je isti dan oduzeta.

Za vrijeme staljinističke vladavine u Mađarskoj, od 1949. do 1956. godine, nije joj bilo dozvoljeno objavljivati. Proglasili su je neprijateljicom režima: „Kad su marljivi partijski intelektualci bili u lovu na naše glave ili kad su nas željeli nagovoriti da napišemo opravdanje za njihove zločine, proživljavali smo samu kulturnu politiku cara Oktavijana“. Odjednom joj nije preostalo baš ništa, „no sve je to bilo lakše nego napisati himnu koja slavi diktatora masovnog ubojicu i njegovoga mađarskog krvničkog šegrta“.

Kreuza je baš zato morala preživjeti i svojim likom upozoravati „da čovjek nije bog i da nitko nema pravo svoju samoizmišljenu božansku bit opravdavati žrtvovanjem smrtnika“. Ova priča autoricu je zaokupljala tijekom više desetljeća, no objavila ju je tek 1990., u 72. godini života.

Premda Szabó roman opisuje kao „najfrivolniju piruetu spisateljske karijere“, ispisala ga je zbog Kreuze, izgnane iz Vergilijeva epa, ali i zbog represije tadašnjeg mađarskog režima koji se oslikava u svakoj sceni ovog nadahnutog protestnog romana o tvrdoglavom odbijanju zacrtanih planova Usuda, gdje su goruće kulise Troje zapravo zamagljena Mađarska, i sasvim je jasno da je nekad moćno kraljevstvo u posljednjoj fazi kolapsa.

Nakon infarkta, tijekom dugih šumskih šetnji, Szabó je svakodnevno promišljala o Eneji i u Vergilijevom tekstu tražila proturječja iz kojih će poteći Kreuzaida. Potom u prvom licu ispisuje Kreuzinu novu sudbinu, podosta drugačiju od one iz Vergilijeva spjeva.

Sebični Eneja u ovoj je verziji cirkuski junak, a kad mu Venera odjednom zapovijedi da ukloni Kreuzu, skončat će proboden mačem svoje supruge. Kreuza će zatim odjenuti njegov štit i narodu prodati priču kako je Venera rođena iz pjene zapravo Eneju zaštitila ženskim obličjem kako bi neprimijećen pobjegao neprijatelju: on je sad skriven u femininoj figuri, identičnoj onoj supruge koja je netom preminula na bojnom polju.

Kreuza pritom ostaje Kreuza, ali u doba kapricioznih božanstava koja tad hodaju Zemljom svi povjeruju kako je zbog boginjine zaštite u njoj skriven Eneja. A taj Eneja, u ovom neortodoksnom tumačenju mita o postanku Carstva, na Apeninskom poluotoku mora u ženskom tijelu oženiti kraljevu kćer Laviniju kako bi udarili temelje budućem Rimu. „Došli smo. Započinje povijest Italije.“

Zavodljiva Kreuzaida, u odličnom prijevodu Lee Kovács, pogonjena je glasom nekoć nijeme i neprimjećene žrtve, a sad oživjele i prepoznate heroine, koja pritom nudi zanimljive biografske detalje o najvećoj mađarskoj spisateljici 20. stoljeća, potkraj života popularnoj poput Gospodara prstenova.

Kreuza je uz pomoć pera velike Magde Szabó (1917.-2007.) prepoznala jedinstveni trenutak kad je dopušteno izmaknuti se Sudbini, trenutak koji traje tek jedan udisaj i više se nikad ne vrati. Preživjela je. U ovom istinoljubivom djelu spojila se opipljiva opsesija za ispravljanjem mitološke nepravde s nedavnom prošlošću stvarnoga svijeta. Autorica Kreuzu humano spašava jer sebe nije mogla, što spominje u predgovoru: „Cijeli naš život koji se ne može vratiti, niti povratiti sudskim putem, ostao je pod željeznom petom povijesti i teško da ga mogu uskrisiti zakašnjele nagrade i kasna priznanja.“

Veličanstveni roman „Trenutak“ kroči ruku pod ruku s „Vjenčanjem Kadma i Harmonije“ Roberta Calassa i „Bijelom božicom“ Roberta Gravesa: velikim, eruditskim i zanesenim djelima koja dubinski ruju po područjima gdje se preklapaju književnost, mit i povijest, i pritom pružaju nešto neponovljivo.

Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2017.
Autor: Neven Vulić

Fresh!