Miroslav Krleža, naš najveći pisac koji nije svjetski priznat zbog, između ostaloga, pripadanja rubnoj kulturi i malenom narodu, rođen je u Zagrebu prije 123 godine, gdje je 29. prosinca, prije 35 godina, i preminuo.
Lijepo zaokružena 35. obljetnica njegove smrti popraćena je i nedavnim objavljivanjem Krležinih „Marginalija o gradovima i ljudima“ u izdanju Naklade Ljevak, ali ni prethodnih, manje jubilarnih godina novih naslova posvećenih Krleži nije nedostajalo.
Prošle je godine Vlaho Bogišić za Ljevak priredio pisma koja su izmjenjivali Bela i Miroslav Krleža, djelo naziva „Bela, dijete drago“, dok je 2014. Sandorf pod uredničkom rukom filozofa Borisa Gunjevića objavio kratak zbornik „Krleža za ponavljače“. U njemu svoj intiman doprinos daje i akademkinja Marija Ujević-Galetović, autorica Krležina kipa pod Gvozdom, koja svoj tekst otvara Krležinim komentarom: „Ubit će te Bela.“ Krleža je tek ugledao početne skice njegova kipa koji je idejno tek nastajao.
Ipak, najrecentniji (akademski) vodič kroz problematiku stvarnog značaja Krležina djela možda je ovogodišnje izdanje Leksikografskog zavoda M.K., zbornik „Povratak Miroslava Krleže“. Tomislav Brlek, urednik zbornika i autor dva teksta, zapisuje kako kod nas „nema ni jednog drugog pisca čijih bi pet-šest …vrhunskih knjiga pripadalo posve različitim književnim vrstama, od drame, lirike i romana, preko novele, eseja i putopisa, pa do reportaže, članka i polemike“.
Krležu određuje „isključivo njegovo pisanje“, ali i njegova svijest o „očiglednoj izlišnosti pisanja“, zaključuje Brlek, i „upravo je po toj svijesti i bio piscem“. Krleži su i smrt i vrijeme bili potrebni kako bi napokon postao Piscem, kako bismo se odmaknuli od stalnih polemika koje su ga pratile i vratili se njegovom književnom djelu.
I evo, upravo se u obliku „Marginalija“ prvi put pojavljuju neki još neobjavljeni Krležini tekstovi. No što su one zapravo?
Radi se o fragmentima preuzetima iz građe Krležinih zapisa koji su „povezani s njegovim radom na enciklopedijskim natuknicama i enciklopedijama uopće u Leksikografskom zavodu“, kako zapisuje Bogišić. Dakle, kad je Krleža 1952. godine počeo bilježiti svakojake napomene uz razna izdanja i suradničke članke, najvjerojatnije ih nije prestajao zapisivati do samog povlačenja iz Leksa. Za ovu knjigu odabrana su 133 takva zapisa koji se odnose na način obrade određenih leksikografskih cjelina, s kojima Krleža često nije bio zadovoljan, pa bi primjerice zabilježio što u određenim tekstovima treba promijeniti i zbog čega.
Dijelovi te građe posvećeni istoj temi ponekad se značajno razlikuju, vjerojatno ovisno o tome jesu li sačuvani u rukopisu, diktirani, ili im se autor kasnije vraćao, pa postoji više verzija. Krležine „žučne i duhovite opaske o pojedinim suradnicima“ uglavnom su izostale, objašnjava Bogišić, no svejedno je teško ponekad ne primijetiti jako izraženu Krležinu šegu i cinizam.
Ovi kraći tekstovi pružaju drukčije uvide u Krležinu ličnost koja je istovremeno kritički oštra i ležerna, pokazuju njegovu zadivljujuću sposobnost sinteze, ali ponajprije govore o nevjerojatnoj količini akumulirana znanja i širini Krležina poznavanja raznorodnih tema.
Poznato je kako je Krleža period Drugog svjetskog rata proveo proučavajući područja medicine i anatomije, i o tome je puno pisao, no ništa nije objavio. „Marginalije“ pokazuju kako znanjem nije zaostajao ni u područjima umjetnosti, povijesti, zemljopisa, opće kulture i niza drugih disciplina, a između svega navedenoga često ispliva i humor.
Za pojavnicu „Dućan“ primjerice kaže: „NEVJEROJATNO!!! Citiram: „Orijentalna trgovina“. Na. pr. Na-Ma u Zagrebu, to je tipična orijentalna trgovina. Piše nekakav Agramer, za koga je sve istočno od Dugog sela Orijent.“
Kad govori o pojmu „Bidermajer“ ne propušta se obrušiti na malograđansku modu: „Očito s namjerom da izdamo sebi neke povelje o naročito visokom stepenu naše civilizacije, mi ističemo bidermajerovštinu sa prizvukom neke otmjenosti ili plemstva, kao da smo naročito odabrana civilizacija u pitanju ukusa.“
Popis ličnosti, lokacija i pojmova koji Krleža tematizira širok je i pokazuje njegovo iznimno znanje i poznavanje povijesnog, geopolitičkog i kulturnog konteksta. Biografski raspon spomenutih ličnosti kreće se od Beethovena i Berlioza do Radića i Strossmayera. Bitnih figura iz hrvatske povijesti, političke i umjetničke, očekivano, ima zaista puno.
Nespretnu formulaciju iz crtice o Ivanu Cankaru koja se tiče odrastanja u krajnjoj bijedi i „otupjelog“ oca, Krleža komentira kako je to tako sročeno samo zato da „se za tatu ne bi reklo da je pijanac“. Što se tiče „apologije“ Dragutinu Tadijanoviću, Krleža ne želi da „nešto vršlja na štetu Tadije“, ali bi ipak „oljuštio masu epiteta“.
Premda se ovim kratkim tekstovima ne mogu otkriti sočne pikanterije iz Krležina privatnog života, baš kao što se ista stvar baš ne može saznati ni u Krležinim pismima koja je izmjenjivao s Belom, „Marginalije“ ipak dopuštaju mogućnost parcijalne rekonstrukcije jednog drukčijeg Krleže, opuštenog dok sjedi i čita u Leksu, i ponekad mrzovoljnog zbog tuđe aljkavosti.
Autoru crtice o Machiavelliju koji je potpuno profulao bit Machiavellijeva djela poručuje kako ga treba „označiti mirnije, objektivnije i bez implicitnog elementa zgražanja i moralke“, a autoru „Vidovdanskog ustava“ da „bac[i] ovo u koš i napiš[e] nešto što se može štampati“.
Svoj odnos prema profesionalnoj odgovornosti leksikografa Krleža izvrsno sumira na pojavnici „Umjetnost“ jer „tumačeći umjetnost i umjetnička djela mi objašnjavamo velike pustolovine srca i osjećaja ljudskih. Ne smijemo se sniziti do toga da bismo te ozbiljne …doživljaje sveli na banalnost naših tekstova. Jer ta naša rabota veoma često nije samo skidanje posmrtne maske sa mrtvog umjetničkog djela, nego živi skalpel sa živog obraza čovjeka“.
Kad piše o našoj „Palanki“ doima se kao prorok. Pogotovo kad govori o hrvatskoj i srpskoj „neobaviještenosti“: „Dva sela, dvije vjere, dva barjaka, dva jezika, dvije sintakse, dvije palanke, dvije palanačke inteligencije, tako traje stvar do danas, predstavljajući trajne izvore sve novijih zapletaja. Ova ‘neobaviještenost’ zove se lijenost duha.“
„Marginalije“, crtice u kojima Krleža zapisuje svoje dojmove ili suradnicima pokazuje gdje su pogriješili u postupku i kompoziciji, pokazuju ga kao preciznog, upućenog i duhovitog autora koji shvaća svoju poziciju – istovremeno nezahvalnu i odgovornu, otkrivaju jednog novog Krležu kojeg svakako treba upoznati.
Izvor: Jutarnji.hr
Godina: 2016.
Autor: Neven Vulić