Georges Perec: Ispario; Meandarmedia, 2013.
Michel Houellebecq: Karta i teritorij; Litteris/V.B.Z., 2011.
Philippe Claudel: Brodeckov izvještaj; Edicije Božičević, 2012.
George Perec objavio je 1969. godine svoj prvi lipogramatski roman Ispario koji je utjecao na niz autora, toliko da će Pereca Michel Houellebecq na 153. stranici Karte i teritorija spomenuti kao virtuoza.
Među ovim će autorima Philippe Claudel figurirati kao svojevrsna poveznica. Naime, dobitnik je nagrade Renaudot za svoj roman Sive duše 2003. godine, a Perecu je ista nagrada dodijeljena za njegov prvi roman Stvari iz 1965. godine.
Claudel će za Brodeckov izvještaj 2007. godine dobiti Goncourt des lycéens. Sasvim nedavni laureat Goncourtove nagrade, 2010. godine, je i Michel Houellebecq.
U ovom tekstu prikazat ćemo ova tri nova prijevoda, kronološki kako su izlazili u Francuskoj.
Georges Perec: Ispario
Pitanje vrijednosti nekog djela jedno je od vječnih i prijepornih pitanja u umjetnosti općenito, pa tako i u književnosti. James Joyceov Uliks je tako jednima nepotreban i neprohodan višak slova, no drugima možda i najdraži tekst ikada. No svatko će priznati da ako na taj roman koji zanemaruje zaplet i napetost pogledamo kao na impresivnu igru riječima kojoj je glavni protivnik konvencija sama – radi se u neosporno uspjelom djelu.
Na frankofonom području pamtimo mnoge inovativne predvodnike protiv kojih su dizali i tužbe zbog povrede javnog morala, i koji su više ili manje radikalno unaprijedili određene žanrove, a radi se o imenima poput Flauberta, Baudelairea, Rimbauda, Prousta, Célinea ili primjerice Queneaua koji svojim Stilskim vježbama pokazuje kako jezik praktički može postati protagonist nekog teksta.
I Georges Perec i Raymond Queneau, ali i Italo Calvino dio su te iste klike, književne grupe Oulipo u koju se ne može upisati, već se članom postaje kooptacijom uz uvjet da kandidat nikada nije tražio postati pripadnikom, jednom izabran ne može istupiti osim ako ne izvrši suicid pred vratarom, članom se ostaje i nakon smrti, no onda su ti pokojni ispričani zbog razloga preminuća.
Oulipovci tako vjeruju kako se iz restrikcija rađa ljepša i bolja umjetnost, te kako treba nametati ograničenja kako bi mašta bolje radila, a i sâm akronim Oulipo u prijevodu znači Radionica potencijalne književnosti.
Perec je već od prvog, nagradom Renaudot nagrađenog romana Stvari iz 1965. godine prepoznat kao izvrstan književnik, ali njegove životne preokupacije nisu bile tako skromne, tako da osim što se bavio kazalištem, filmom i esejistikom, i enigmatika mu je bila jedna od životnih fetiša. On je autor jednog od pangrama na francuskom – rečenice koja sadrži svako slovo abecede, ali upotrijebljeno samo jednom, te je napisao i najduži palindrom na francuskom jeziku – od 5566 znakova.
Perec se preko enigmatike godinama pripremao za ovaj svoj prvi lipogramatski projekt – roman bez samoglasnika e, te se i danas pamti kao jedan od najcjenjenih tvoraca enigmatskih sadržaja, križaljke i logičke igre sastavljao je redovito za tjednike i dnevne novine.
Roman Ispario je dakle lipogram – vrsta teksta iz kojeg je namjerno isključen dio alfabeta, u ovom slučaju najčešći vokal u francuskom jeziku, te su reperkusije takve odluke poprilično ozbiljne. Prvi poticaj za ovakav poduhvat bila je oklada, sumnja je li to uopće moguće izvesti, i, evo, rezultat njegovog rada je napokon preveden, pune 33 godine kasnije.
Prestiž prevođenja ovog romana oduvijek je bio značajan, a razlozi su prilično očigledni. Nakon izbacivanja svih francuskih riječi koje u pisanom oliku u sebi sadrže vokal e autoru je ostala niti četvrtina leksika, gramatički sustav je ostao okrljašten, te je nastali morfo-sintaktički labirint zaista bilo teško ukrotiti. Primjerice, najčešći su glagoli u francuskom, oni prve grupe postali neupotrebljivi u prezentu i u futuru.
Struktura romana prilagođena je samom francuskom jeziku – roman se sastoji od 6 većih cjelina jer toliko u tom jeziku ima glavnih vokala, a ukupan broj poglavlja je 26 – jer toliko ima slova u francuskoj abecedi. Na hrvatskom pak – roman zadržava broj cjelina (prevoditeljica je ubrojila hrvatski poluvokal r među vokale), ali je broj poglavlja prilagođen – u prijevodu ih ima 30, baš kao i slova naše abecede. Neki prijevodi su pak drugačije pristupili ovoj cijeloj priči s izbacivanjem samoglasnika, tako je ruski prevoditelj Kislov izbacio primjerice vokal o, a japanski Shiotsuka i.
Oulipovci smatraju kako je ovakva vrsta jezične restrikcije snažan poticaj za maštu, kojeg su jezični efekti višestruki – ritmički, komički, ironički. Tako je zaista bilo u originalu, i tako je i u našem odličnom prijevodu Vande Mikšić.
No ono što možda i najviše iznenađuje u našem izdanju prijevoda jest potpuni izostanak deklaracije o čemu se zapravo u romanu radi, u kojoj jezičnoj igri je temelj njegove posebnosti. Tako se na poleđini same knjige spominje autorska vratolomnost, kako se ovaj roman može čitati kao krimić, ali ni riječ o tom sitnom i namjernom nedostatku. Iznenađenje je prepušteno čitatelju da ga otkrije tek na kraju puta, a ne u jeftinim marketinškim dosjetkama odmah u knjižari, i to je plus koji zaista treba spomenuti.
Tako ovaj roman sâm svojevoljno zauzima mjesto koje mu zapravo i pripada, i iz kojeg ionako ne bi niti mogao pobjeći – negdje je u pozadini, nenametljiv i nehvalisav, daleko od samoproglašenih hitova, ali poseban, pogotovo jezično, i u tom pogledu zapravo virtuozan – a bez da to itko zapravo može znati kada ga po prvi put uzme u ruke.
Životna priča samog Pereca usko je upletena u samu radnju ovog romana, te već i sâm naslov Ispario insinuira isčeznuće, prazninu. To metafizičko grotlo je u stvarnosti zaista konkretno, radi se o njegovim roditeljima židovskog podrijetla. Otac je ubijen za vrijeme Drugog svjetskog rata, a majka je odvedena u Auschwitz, i tada nestaje. Originalni je naslov romana La disparition, te sâm naslov sadrži službeni termin kojim su označavani ljudi deportirani u koncentracijske logore tijekom rata, i čije smrti nikada nisu potvrđene – radi se o tzv. acte de disparition.
Ukratko, nestanak vokala e predstavlja sublimat autorovog života, ali ne samo tragičnu sudbinu roditelja, već i druga autorova egzistencijalna pitanja: Perec, ja, židovstvo, književnost, igru, prazninu – sve one riječi koje u francuskom originalu sadrže samoglasnik e, a ponekad ga u prijevodu gube.
Uvod u sâm tekst je pjesma Ispario Jacquesa Roubauda, Perecovog prijatelja i kolege oulipovca. Ovaj roman je cijelom dužinom pun sličnih pastiša, od protagonistove imaginacije Robinsonovog života, aluzije na Ma femme à la chevelure de feu de bois, pjesmu Andréa Bretona, ili onih Hugoa i Rimbauda, ili Mallarméa kojeg naziva Mallarmus, te Baudelairea kojeg naziva posvojak komandanta Aupicka, sve zato jer im ne može napisati prezimena koja sadrže samoglasnik e. Direktno se spominju i Chomski, Jakobson, Zola, Kafka i Queneau, a više ili manje direktnim citatima insinuiraju se i neki drugi autori.
Roman je nakon prvog pastiša otvoren prologom, te radnja u prvom poglavlju počinje pratiti Antona V.Ockalla koji ima problema s nesanicom, te naposljetku nakon nekog vremena i nestaje. Njegovi prijatelji Amaury Conson, Olga, Douglas, Ottavio, Augustus i ostali polako i u maniri pomaknutog krimi romana napreduju prema kraju i otkriću misterije – zašto je Anton V.Ockall ispario, i zašto je bizarnom smrću preminulo pet od šest Consonovih sinova.
Tekst je pun i narativnih džepova gdje se pokazuje autorova spisateljska vještina i zanos, ali se time i dobiva na samom volumenu, pa osim izleta u već spomenuti pastiš Robinsona, tu su roman u romanu o jednom od likova – Angdyu, opsežni Antonov curriculum studiorum, njegovi zapisi, kao i ostale narativne digresije koje ponekad traju dugi niz poglavlja.
Ovaj tekst se na kraju proteže na gotovo 350 stranica, što je prilično impresivno s obzirom na nametnutu restrikciju, ali i logično budući da je zamišljen kao pseudokrimić, a to je žanr koji ipak treba pružiti veću dozu naracije čitatelju.
No, možda umjesto termina čitatelju ovdje treba napisati štiocu, a umjesto susjedu staviti komšiji, da ostanemo u leksiku ovoga prijevoda, i to su označitelji koji pomalo strše, ali su funkcionalni, baš kao što i u originalu strše neki termini poput švedske riječi aska koju je Perec izabrao da označava snijeg, budući da francusku riječ nije ni mogao upotrijebiti. No to su samo neke od prijevodnih strategija Vande Mikšić, uz pisanje broja pet brojkom 5, kako bi se izbjeglo e, ili dvajst umjesto dvadeset iz istoga razloga, baš kao i zadržavanje fraza na engleskom jeziku.
I upravo je to slovo e pokretač cijele radnje, tajni neprijatelj koji guta sve pred sobom, razlog zbog kojeg je cijeli ovaj mikrokozmos toliko izvitoperen. Na to se u ovom tekstu često aludira, na svakom koraku se spominje kako nešto nedostaje, kako nešto vreba ispod površine, kako se ispod te impresivne i izdašne igre riječima skriva nešto neizrečeno.
Deveto poglavlje je zato preskočeno, jer je to redni broj samoglasnika e u našoj abecedi, baš kao što je preskočena i druga veća cjelina romana, jer je e drugi po redu među vokalima, te se pažljivom čitatelju i tim neobičnim preskakanjem u brojanju signalizira kako nešto nije u redu.
Kakav jedan krimić i treba biti, takav je i ovaj – dug i pun smrti, ali bez obzira na očiglednu i divlju autorovu jezičnu razigranost pomalo je noirovski i sjetan. Kako je i na kraju rečeno, smrt dolazi po sve nas, Arijadnina nit je negdje prekinuta. I upravo se tada otkriva kako nakon toliko jezičnog ludiranja i vrhunske literarne igre ovaj tekst ipak govori o ozbiljnijim stvarima nego što bi se možda dalo pomisliti čitajući neke od zaista zabavnih segmenata romana.
Roman je zatvoren metatekstualnim post scriptumom u kojem Perec kaže: Tad (autor) shvati da oblikova prototipski proizvod, u otklonu od kalupa francuskog romana ovog doba, … a povrh toga udahnu novi život zavuzlanu odnosu na kom počiva znak. No osim naglašene borbe s jezikom, u odabranom jezičnom nedostatku skriven je i trag borbe autora sa samim sobom, ali i sa svojom prošlošću.
Što se tiče borbe s jezikom ipak treba spomenuti i neke postotke. U francuskom je čestota samoglasnika e 17%, u hrvatskom nešto ispod 10%, no ta često slijepa i hladna statistika ipak će istaknuti kako je Perecu, barem na papiru, ipak bio veći izazov napisati ovakav projekt na francuskom nego što bi mu to bilo na hrvatskom ili nekom drugom jeziku gdje taj vokal nije toliko frekventan.
Ovom romanu bi se zapravo dalo štošta zamjeriti, zbrkanu radnju koja je ponekad teško razumljiva zbog intrinzičnih poteškoća uzrokovanih nedostatkom sitnog, ali bitnog dijela jezika, količinu koncentracije koja je ponekad potrebna za praćenje svih jezičnih i narativnih skokova, nagomilanost sporednih epizoda i nepovezanih digresija, ali treba shvatiti kako ovo nije običan tekst, ali čak i kao takav, čak i kao najobičniji roman pruža izuzetan užitak čitanja koji još pojačava spoznaja kako se radi o uspjelom jezičnom eksperimentu.
Perec u jednom trenutku i sâm daje metatekstualnu ocjenu romana: Dug roman, zbrkan, katkad i isprazan, a katkad čaroban.
Ovo je jedno od onih djela za koje će se neki zapitati:
– Čemu je ovo napisano? – a da im odgovor nikada neće biti jasan, pa čak i kada im se pokuša objasniti kako je riječ o vrlo jednostavnoj stvari – genijalnoj jezičnoj igri koja pomiče granice književnosti.
A što se ovog novoobjavljenog prijevoda tiče, bez obzira na sveukupnu
marketinšku nenametljivost ove knjige – radi se o zaista bitnom kulturnom
događaju.
Michel Houellebecq: Karta i teritorij
Michel Houellebecq u jednom je razgovoru rekao kako roman Karta i teritorij želi započeti iluzijom prave i dinamične književne scene, ali za koju će se ispostaviti da je zapravo lucidni opis jednog slikarskog platna koje je naslikao protagonist, Jed Martin.
Radi se o razgovoru Jeffa Koonsa i Damiena Hirsta koji među sobom dijele tržište umjetnina, dvojice umjetnika čija se djela prodaju po neopravdano visokim cijenama. Prosuđujući platno neuspjelim, Jed ga para i gazi po njemu, pada i povraća po podu. Prethodni dio dana proveo je s ocem, Badnjak je taj jedini dan u godini kada se viđaju.
Jed prodajom slika postaje multimilijunaš, a lik Houellebecq, alter ego samog pisca koji mu je napisao tekst za otvaranje izložbe, je ubijen. Jedov se otac podvrgava eutanaziji u Zurichu, a u epilogu je ubojica uhvaćen. Jed posljednjih 30 godina radi na posljednjem umjetničkom ciklusu – videogramima, i zatim umire od raka.
Tako je nekako iskrojen narativni okvir novog Houellebecqa, fenomena koji se neobjašnjivo dobro trži, i za kojeg se zna se da će prodaja biti upravo sjajna bez obzira na to što on napisao. Ovaj roman nije bilo što, ali osim nove mainstream ready umjereno kontroverzne politure ovaj autor nije ponudio ništa zaista novo u svojem tekstu, osim svojeg novog teksta.
Teme su i dalje identične, autorska elokvencija je na razini, svrdla se po društvenim neuralgijama koje su ipak bile akutno bolnije u vrijeme ranojutarnje svježine Elementarnih čestica ili Širenja područja borbe, dok su danas to više opetovani pucnjevi u prazno. Istovremeno, to je ipak ono vječno prazno u nama, u koje se često hipnotizirajuće zagledati.
Tako je i ovdje protagonist slab i frustriran, u raskolu od roditeljske generacije, od društvene klime i od vlastitih osjećaja, a autor se opet utječe projekcijama budućnosti ljudske vrste.
Od svojevrsne apologije tehnokracije u Elementarnim česticama, preko Mogućnosti otoka i u njega upisanog odustajanja od tehnološkog raja i regresiji na niži vid postojanja, onaj ljudski, u Karti i teritoriju došli smo do povratka prirodi, uzvišenja mistike nepobjedive i vječne vegetacije, okrutne hraniteljice od koje su okrutniji zapravo samo njeni evoluirani izdanci.
Houellebecqove književne figure ponekad su sasvim nesvjesne svojih postupaka, ali su britke, racionalne i cinične kada se radi o tuđima, i to je oblik trajne egzistencijalne kazne koje autor redovito priprema svojim protagonistima.
Karta je uvijek zanimljivija od teritorija, kaže Jed Martin, baš kao što je fikcija uglavnom zanimljivija od života, i u tome je tragedija o kojoj govori ovaj roman. Tako i počinje karijera glavnoga lika, fotografiranjem karata, prikazom prikaza selektivno reduciranog svijeta.
Ljudski život može se sažeti u ograničen broj događaja, kaže Houellebecq i ima pravo, upravo kao što se ono što nas okružuje može svesti na ograničeni broj bitnih objekata, koncepata i pojmova.
Jed kasnije unutarnji osjećaj naprotiv navodi da u prikazivanju ljudskih subjekata treba pribjeći slikarstvu, a ne fotografiji, te u drugoj umjetničkoj fazi na jednom platnu s posebnom nježnošću prikazuje eskort djevojku koju jebu pedesetogodišnjaci, a ona bi mlade, mišićave, muževne, siromašne muškarce.
Uzrokovanje disonantnih emocionalnih rascjepa na razmeđi javnog morala, seksualne transgresivnosti i mizoginije i dalje možemo smjestiti u domenu onih starih Houellebecqovih spisateljskih ciljeva, kao i perpetuiranje drugih elementa društvene neuroze, poput već spomenute teme neoliberalne raspodjele kapitala.
Na jednoj je slici tako ultimativni statusni simbol Bugatti Veyron, automobil od 1001 konjske snage, vlažni san prosječnog muškarca prikazan u stilu soc-realizma. Stevea Jobsa i Billa Gatesa na drugom platnu stavlja u istu prostoriju da razgovaraju o budućnosti informatike, slika ih svojim rukama kako bi zadržao moć manipulacije nad njihovim prikazom, smatrajući da tim djelom prikazuje funkcioniranje ekonomije u globalu.
Umjetnik u romanu pred sâm kraj života predstavio je svoj koncept video-arta, videograme koji prikazuju rast trave. U toj posljednjoj fazi više nema živih subjekata, samo priroda, vegetacija i simultano s tim degradacija ljudske proizvodnje i proizvoda, pobjeda prirode nad industrijom, nad čovjekom i njegovom idejom maloga Boga.
Da, vrijeme bogova je prošlo, Jed u posljednoj fazi svojega rada nostalgično meditira nad krajem industrijskoga doba u Europi, nad tranzicijskim i kratkotrajnim karakterom ljudskog stvaranja uopće. Nadodaje i kako je modernitet u Europi već odavno završio. Svijet je lišen magije.
Dotičnog Jeda mogli bismo nazvati tragičnim likom, majka mu se ubila kada je bio vrlo mlad, otac je više vremena provodio na poslu nego s njim, te neki dublji odnos nikada nisu uspostavili. Nema prijatelja, nakon završetka fakulteta sva njegova privremena poznanstva su završila, prva mu se djevojka bavila eskortom i od klijenata tražila dodatnih 100 eura za analni seks, čini se odvojen od svojega života kao što je odijeljen i od ostatka svijeta. Čak će i fiktivni kritičari u romanu reći kako je njegov rad plod hladne refleksije, odvojene od stanja u kojem se svijet nalazi, te ga proglašavaju nasljednikom velikih konceptualnih umjetnika prošloga stoljeća.
No to nije sve, ženi koju drugi promatraju napola otvorenih usta on samo prijezirno odmahuje na samu mogućnost suživota jer postoji trenutak za ostvarenje sreće, koji traje dan, tjedan, mjesec, a taj je trenutak odavno prošao. Glavni lik odbacuje samu mogućnost prisnosti, što je zapravo možda i jedina novost ovog romana, otkliznuće u totalni defetizam. Likovi u prijašnjima koprcali su se puno više pokušavajući naći sreću ili spokoj, no ovdje je ta mogućnost u startu ukinuta.
Nizanje bizarno tragičnih likova nastavlja se s Houellebecqom, piscem koji je u romanu dekapitiran i zatim sedam sati sjeckan laserom, zajedno sa svojim psom čija su tkiva zatim pomiješana i rasprostrta po podu u imitaciji Jackson Pollockovih fotografija i bečkog body-arta, ali se priča produžuje i Jasselinom, policajcem koji rješava Houellebecqovo brutalno ubojstvo, i koji ne samo da je sterilan, nego gotovo da više uopće nema sjemena.
Autor se osim autoreferencijalnošću i autofikcijom zabavlja i virtualnošću svog konstrukta, toliko da se i likovima jedno selo čini kao lažno, za potrebe tv-serije, a glavni lik Jed kaže kako ima osjećaj da igra svoju ulogu, čak sanja da je u nekoj knjizi, i tom se snu pita: Pripovijeda li ta knjiga priču moga života?
No autor nije stao na autofikciji. Osim Houllebecqa navode se mnogi drugi stvarni likovi pariškoga javnog života. Može se spomenuti proglašavanje Philippea Sollersa mrtvim, Beigbedera novim Sartreom koji s melankolijom proučava ostatke kokaina u kutijici, a Jeana Pierrea Pernauta, inače voditelja na francuskoj nacionalnoj televiziji, amblematičnim homoseksualcem koji je nedavnim javnim istupom o svojoj stvarnoj seksualnoj orijentaciji nadahnuo mnoge, premda se to u stvarnom životu nikada nije dogodilo.
Jed Martin je kao blizanac sličan Houellebecqu iz romana, ali tu nije kraj, slični su im i murjak Jasselin, i njegova žena – zapravo svi ostali važniji likovi pripadnici su jedne te iste čete marioneta koje otvaraju usta kada im se naredi i koje govore što im je rečeno. Sve to podsjeća na češke sinkronizacije američkog filma – jedan glas za sve uloge.
Navedena narativna jednolikost mogla bi se smatrati nedostatkom romana da nije toliko zabavna, a i Houellebecq sâm priznaje da niti ne želi s nekim drugim dijeliti svoj umjetni simbolički prostor, i kao lik u romanu kaže da se osjeća kao da opisujući različite ljude, ponavlja iste motive iz neke slagalice, kako su ljudski subjekti slični preko svake mjere.
Dok Flaubertova ‘Ema Bovary – to sam ja!’, prisjeća na moguću identifikaciju autora i lika, ovdje su pak likovi identificirani kao klonirani, što je također jedan od prošlih autorovih motiva. Ovdje Houellebecq viri baš odasvud, a kada si već radi književni autoportret – polako se nazire činjenica da baš i nije štedio na kuriozitetima.
Naravno, sedmosatno rezanje laserom njegova umorenog tijela također je jedna od tih bizarnosti. Nije dovoljno da je propucan kroz glavu i dekapitiran kao lik u romanu, nego ga je ubio zločinac najgore vrste – mlad, zgodan i obrazovan ubojica, kirurg okrutan do zla boga. Tako su u doktorovoj kući u Cannesu pronašli fetuse, ljudske udove, glave, te naravno i golem terarij pun nelegalnih kukaca koje je taj egomanijak promatrao osjećajući se kao Bog.
Autor uživa u svojim opisima, u prikazu mikoze na Houellebecqovim nogama koji krvari iz ranica nastalih grebanjem i kaže kako ne preostaje ništa osim neprekidne seanse grebanja (u jednom stvarnom intervjuu navodi razloge svog svrbeža, to su uglavnom novinari koji pišu o njemu), osjeti se radost dječje igre i u trenucima opisa svog pijanog razbijanja i bauljanja, fizičke prljavštine i smrada, te apatije uzrokovane dubokom depresijom. U romanu autor naposljetku ubija lik nazvan po sebi, ali ostavlja svoj portret prodorna pogleda, s kojim je neugodno biti u sobi.
Taj književni autoportret, naravno, nemalu je mrvicu uljepšan u autorovu korist, bez obzira na očitu i uspjelu ironiju i humor. Naime, jedan policajac govori svojem kolegi kako Houellebecq nije bio loš pisac, a Jed, glavni lik, traži od Jasselina, inspektora zaduženog za slučaj, da mu javi kada pronađu ubojicu jer je svijet prosječan, a onaj koji je počinio ovo ubojstvo – podignuo je razinu prosječnosti.
Ono što bi se zaista tu moglo zamjeriti jest posve nepotrebno idealiziranje rada policije. To je barem mjesto na kojem bi se očekivao vatromet cinizma ili barem koja blaga detonacija, no toga nema. Policijski rad prikazan je kao rad poštenih i obrazovanih ljudi koji čitaju Aureliju Gerarda de Nervala dok čekaju forenzičare, i oslikan mislima inspektora koji osjeća opće žaljenje za planet i čovječanstvo gdje se mogu dogoditi ovakve stvari, ali i mržnju i strah, želju da ubojicu satre, izbriše s lica zemlje. Inspektor-filozof, naime, smatra kako bi bilo bolje sve kriminalce nakon uhićenja pobiti, naravno iz osjećaja unutarnje potrebe za pravdom samog lika, ali možda i vanjskom potragom svog autora za kontroverzom koja povećava prodaju.
Ovaj već prepoznatljivi patchwork u kojem se u jedinstveni narativni prostor guraju sasvim različiti jezični registri, te se nizu oprečnosti stvara napet i prijeteći tekst snažne unutarnje dinamike ipak nije lišen i poneke profulane epizode, sasvim nepotrebne i nimalo originalne.
Tako će tekst otkliznuti u krajnju neuvjerljivost kada protagonist u Švicarskoj počini bezrazložno ubojstvo, te pobjegne. Premda se po dolasku predstavio, nakon oduzimanja tuđeg života nitko ga ne traži. Toj se pomalo traljavoj i nelogičnoj narativnoj slijepoj ulici ne pruža nikakvo razriješenje ili nadogradnja koja bi pružila plauzibilno opravdanje, primjerice insinuacija kako se radi o umišljenoj unutarnjoj epizodi.
Vjerni će čitatelj ne vjerujući listati stranice Houellebecqova romana u potrazi za eksplicitnim scenama seksa, no takvi su trenuci, prema houellebecqovskim mjerilima, vrlo rijetki.
To je jedna od prividnih metamorfoza ovog autora. Stari Houellebecq također bi na sav glas pljuvao po članovima žirija uglednih književnih nagrada smanjujući sebi tako izglede da ih dobije, ali prošle je godine naprotiv bio izrazito pitom i drag, čak je strpljivo odgovarao na pitanja novinara, čemu inače nije bio sklon.
Stari Houellebecq tako je uz pomoć novog dobio uglednu nagradu Goncourt, no treba reći kako je to ispod površine isti Houellebecq od prije, koji i dalje namjerno kopa po bolnim društvenim točkama, pa se može navesti snažan mizantropski element kroz cijelo djelo, i ali ksenofobična ocjena gostoljubivosti Francuza. Glavni se lik pita promatrajući nove seoske susjede: Kada se stranac može osjećati prihvaćeno u ruralnoj Francuskoj?, i daje odgovor: Nikada!
Jedna je od zanimljivosti i pitanje Houellebecqova plagiranja Wikipedije. Tri su slučaja evidentnih sličnosti sa člancima, opis kućne mušice, portret Frédérica Nihoussa i opis gradića Beauvaisa, ali Houellebecq se koristio gotovo doslovno i sadržajem nekih drugih internetskih stranica, primjerice stranice policije ili jednog lanca hotela. Branio se da je normalno koristiti se takvim fragmentima. Zatim je jedan bloger stavio njegov roman besplatno na internet, jer se baš tako i Houellebecq koristio materijalima s interneta, bez navođenja izvora i besplatno.
Snaga teksta i dalje je u njegovoj jednostavnosti, konkretnosti i čvrstoći, u kojoj se jasno prepoznaju simptomi kolektivne patologije. Bez obzira na umivenost teksta, gotovo svi ostali ključni detalji ostaju netaknuti. Konfesionalni egzibicionizam, ismijane individualne i opće traume, te taj divan osjećaj da smo željni voajeri koji zlurado iziskuju nove skandale, sve je to očuvano.
Premda prilično neinventivni, prijašnji Houellebecqovi tekstovi podrivali su i čitatelja i kritičara, jer su pisani vjerodostojno protiv literarnosti, sada tematski više podrivaju sami sebe šabloniziranošću, već gotovo lešinarskim perpetuiranjem iste stare problematike, ali i ziheraštvom.
Stvar bi bila puno jednostavnija kada se ne bi radilo o odličnom autoru koji je navedene stare teme i stil izbrusio do zaista zavidnog nivoa, koji čitatelja zaista zabavlja i pruža mu taj višak užitka, te je u onome što je prikazao zaista majstor.
Doduše, on
je postao neinventivni maître i pop-autor koji u nedostatku bolje ideje
odlučuje pokupiti odavno zaslužene lovorike, i to mu uspijeva. Goncourt je
nagrada koja honorira dugotrajni književni doprinos, te je utoliko u ovom
slučaju zaista i više nego opravdana.
Philippe Claudel: Brodeckov izvještaj
Čudna su ta imena. Gdjekad ne znamo ništa o njima, iako ih stalno ponavljamo. To je slično bićima, upravo onima koje susrećemo tijekom godina, nikada ih ne upoznamo, ali nam se jednoga dana odjednom pokažu onakvima kakvima nismo vjerovali da mogu biti.
Ovaj citat nalazi se na 45. stranici Brodeckovog izvještaja, novoprevedenog romana Philippa Claudela, i svojevrstan je podsjetnik na srpanj 1961. godine, okvirni datum koji označava prolazak tri mjeseca od početka Milgramovog eksperimenta, ali i trenutak kada je otvoreno suđenje Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu. Naci zločinac uskoro će biti obješen, pa neće doživjeti 1963. godinu i objavljene rezultate Stanley Milgramove studije čije je temeljno pitanje bilo – Jesu li milijuni ljudi koji su sudjelovali u holokaustu baš svi bili sukrivci?
Odgovor ove poznate studije bio je porazan, i kasnije više puta potvrđen. Premda Milgramov pokus nikako ne pruža cjelovito objašnjenje holokausta, rezultat koji pokazuje kako je od 61 do 66% ljudi spremno svjesno nauditi drugom ljudskom biću samo zato jer im to osoba od autoriteta tako nalaže ipak je teško romantizirati.
Philippe Claudel svoj drugi roman dijelom posvećuje upravo toj temi, lakoći zavođenja ljudskog duha velikim i krivim idejama. Dok prvi roman Sive duše tematizira Prvi svjetski rat, u drugom romanu je tema onaj Drugi, te su sličnosti ovih romana dosta brojne, no osim prilično sličnog ispovjednog tona treba napomenuti i zemljopisnu uopćenost, izmještenost iz stvarnog svijeta. Ta geografska anonimnost i primjerice korištenje skraćenica poput V. za ime nekog grada određeni je romaneskni trademark ovog autora. Ipak, Brodeckov izvještaj je po pitanju vremena i teme strateški bolje pozicioniran. Više se tako ne tematizira pomalo zaboravljeni Veliki rat kao u prvom romanu, već onaj nakon njega, skupa s intrinzičnom i zauvijek aktualnom i sablažnjujućom temom holokausta i sličnih nečovječnosti motiviranih mržnjom.
Philippe Claudel prilično je poznata ličnost, a dio popularnosti duguje i tome što se bavi filmom. Tema infanticida u finalnoj epizodi Sivih duša tako je i tema finalnog obrata u njegovom dugometražnom igranom debiju iz 2008. godine Il y a longtemps que je t’aime s Kristen Scott Thomas u glavnoj ulozi, a nakon toga režirao je još dva filma. Ove godine moglo ga se poslušati i upoznati u Zagrebu. Ovaj višestruko nagrađivani autor (nagrade Renaudot, Goncourt des lycéens i Independent Foreign Fiction Prize) gostovao je na ovogodišnjem izdanju Festivala europske kratke priče sa svoja tri još neobjavljena kratka teksta koji su duhovitošću i začudnim obratima izmamili spontan i glasan aplauz publike.
Brodeckov izvještaj prati recentne događaje u malom planinskom mjestašcu iz oka Brodecka, istoimenog pripovjedača i protagonista romana, ‘psa Brodecka’ kako su ga zvali u logoru iz kojega se vratio. Brodeck je napaćena duša koja živi na kraju sela s obitelji, teško zanosi i više ne vjeruje u mnoge stvari, te je i ton kojim pripovjeda pomalo rezigniran i vrlo oprezan.
Romanu naizgled počinje in medias res, odmah nakon ubojstva čudnovatog pridošlice u selu, Anderera, Drugog, za kojeg se odmah naslućuje kako je osuđen na takvu sudbinu jer je poremetio jednoličnost i homogenost te malene seoske zajednice. Isprva se tako čini kako se više zapravo nema što bitno dogoditi, ubojstvo je izvršeno, te samo treba napisati izvještaj, no cijela priča se tijekom romana produbljuje i proširuje upravo u onim smjerovima koji su potrebni kako bi se rasvijetlila nedavna povijest mjesta, te određeni motivi i postupci njegovih žitelja.
Autor nam pruža uvid u malu i zatvorenu zajednicu koja nakon rata teško propušta nove ljude, te se nailazak stranca isprva čini kao svojevrsna prilika za obnovu i zaborav, no događa se upravo suprotno. Prisutnost i običaji nove osobe u selu u kombinaciji s religijskim praznovjerjem gotovo mitoloških razmjera tako pokrenu nešto sasvim drugo, urođenu ljudsku tendenciju da odbacuji sve strano i nepoznato kao zastrašujuće i prijeteće, suvišno.
Pripovjedač nam polako otkriva svoju životnu priču isprepletenu s onom svoga sela, svoje domovine i svoje epohe. On nikada neće reći o čemu se točno radi niti ispisati imena tih ratova i službene termine tih masovnih progona svojim perom, ali čitatelju će tako odmah biti jasno kako se radi o posljednjem svjetskom ratu. U sintagmi ‘posljednji svjetski rat’ tako je nehotice implicirano kako će takvih sukoba biti još, a ovim romanom zapravo je jako dobro objašnjeno i zašto. Razloge takvoga razmišljanja svog protagonista Brodecka Claudel ovdje potanko secira i opisuje.
U ovom romanu gotovo je sve bezimeno. Naravno, protagonisti imaju svoja imena i prezimena, i to su najsnažnije aluzije na stvarni kontekst, imena koja zvuče francuski, prezimena koja su često zvuče njemački, ali i izrazi i riječi na tom germanskom jeziku koji se zatim u tekstu prevode i objašnjavaju. Ta germansko-francuska kombinacija ostavlja prepoznatljive tragove kuda treba usmjeriti pažnju. Premda ime domovine nije napomenuto jasno se može razlučiti kako se vrlo vjerojatno radi o francuskom planinskom selu na granici s Njemačkom, kako su neki osvajači, nacisti, došli s pričom kako treba one koji tamo ne pripadaju izručiti, i kako se tu radi o Židovima.
I sasvim je sigurno kako je pripovjedač jedan od tih nepoćudnih, progonjenih, koji se nakon šoka odlaska u grad na sveučilište ipak priklanja kolonama prebjega koji iz njega bježe i vraća se u rodno selo gdje se osjeća zaštićen, ali ga sudbina ipak slijedi, pa završava u logoru i preživljava igrom sudbine, jer se želi vratiti kući, svojoj ženi, svom starom životu, pa se zato i bio spreman poniziti preko svih granica ljudskosti i dostojanstva. Naravno, ljudska sudbina nije nikada jednoznačna, niti najmanje jednostavna, tako će Brodeck saznati kako su ga zapravo njegovi mještani prokazali i kako je zbog njih završio u logoru smrti.
Naime, oni koji su kao osvajači došli u selo rekli su im kako ih ne osvajaju jer se ne može osvojiti ono što je već njihovo. Jako blizu jedni drugima, na samoj granici, dijelili su isti jezik, iste običaje, iste legende, samo je država neko vrijeme bila drukčija, a ova nova će trajati tisuću godina. Jedino što žitelji sela trebaju jest otkriti tko ne pripada među njih, tko je drugačiji, tko nije jedan od njih.
Dolazak stranca u selo isprva tako potiče zanimanje cijele zajednice, ali naposljetku uzburkava i stare duhove. Već i sâm prizor neuobičajeno odjevenog stranca koji dolazi s konjem i magarcem, životinjama koje su oni u vrijeme nestašice pojeli, prisjeća na teška ratna vremena. Djeca koja ga dolaze vidjeti i kojima dijeli šarene papiriće ili špekule na kraju ga izbjegavaju, ona hrabrija i gađaju kamenjem, dok mu naposljetku životinje ne udave, a na kraju i njega, Anderera, napadnu noževima.
I tako jedan od glavnih pokretača radnje, Anderer, Drugi, tako uopće ne otkrije svoje pravo ime ili nacionalnost, jer to zapravo nije ni bitno. On je samo Drugi, strani element, lucidna smetnja koji je potrebno ukloniti, te je tim činom njegovog obezimenjavanja zapravo i nadgradnja priče potpuna.
Ona se tako nalazi negdje na pola puta između zlosutnog sna i sablasne jave, a istovremeno je najbolje i najgore od svega što su u bezimenom i apstraktnom obličju ove priče zapravo prilično detaljno skicirane smjernice funkcioniranja ljudskog duha, te se u gotovo teorijski mehanizam ovog romana može upisati bilo koje ime, priča se može postaviti u smiraj bilo kojeg sukoba, ali ona i dalje hladno prokazuje kako se primitivna ljudska narav teško mijenja, te kako je neznanje sasvim odličan alibi.
U naturalističkom, ali realnom prikazu ljudskog ponašanja i primitivnog shvaćanja svijeta ipak se skriva i svijetla točka, prorez kroz koji se u tamu probija sunčeva zraka u obliku pravog prijateljstva, kajanja i prihvaćanja odgovornosti za svoja djela. Nekoliko ljudi iz sela priznaju svoje grijehe samom Brodecku, suočavaju se sami sa sobom, ali i sa stvarnim posljedicama svojih djela.
Tako će seoski svećenik ogrezao u alhokol priznati kako je izgubio vjeru u Boga, ali da održava iluziju zbog onih nekoliko kojima je to zaista potrebno, ostarjeli učitelj će se pokajati što je sudjelovao u izručenjima nepodobnih ljudi iz sela, i zapravo će za cijelo vrijeme Brodeckovog odsustva pomagati njegovu obitelj, dok će svi ostali uglavnom ostati isti, i suočeni sa svojom istinskom slikom bit će smrtno ljuti na umjetnika koji ih se usudio takvima prikazati, ali nikako ne sami na sebe. Stanovnici sela vjerno su opisani u duhu vremena u kojem i obitavaju, ali i s obzirom na geografsku poziciju i samu izmještenost sela u kojem se radnja odvija.
Dok se ova tema ponekad učini anakrona, pogotovo s obzirom na gomilu sličnih fikcijskih i nefikcijskih sadržaja, ova priča svojim izmještavanjem u jedan bezimeni svijet dobiva dimenziju bajke ili basne, alegorijske priče o ljudskom rodu koja nije ni najmanje laskava, već govori o tome koliko se on lako zanosi i zavodi, koliko je ljudskih duša progutala povijest carstava i država čije se granice stalno mijenjaju, o tome što su sve ljudi spremni napraviti kako bi preživjeli, i na što su sve spremni kada se njihova prošlost i identitet dovede u pitanje.
Roman završava porukom koja je kao i ostatak knjige, trezvena, konkretna i prilično porazna. To je poruka o otuđenju od ljudskog roda ispričana prilično ujednačenim i mirnim jezikom, bez ekscesa, psovki ili najmanjih neugodnosti. To je jednostavno poruka o ljudskoj sudbini drugačijih ljudi u vrijeme nezadovoljstva, gladi i turbulencija.
Tako se pripovjedač ovog izvještaja na kraju ipak odlučuje izmjestiti shvativši kako je pas koji laje, a ne grize, i za razliku od jednog Tarantinovog junaka ne kreće u fantazmagoričan osvetnički pohod, već jednostavno sa svojom obitelji odlazi iz sela, jer mu, u stvarnom svijetu, zapravo drugo ni ne preostaje, osim biti bespomoćan i napustiti taj idilični i prekrasni krajolik napučen pogrešnim ljudima.
U jednom trenutku Brodeck će se prisjetiti kako je morao čistiti fekalije u logoru i reći: Tijekom noći u baraci sam imao više mjesta, jer nitko nije želio biti blizu mene. Čovjek je tako napravljen da voli o sebi misliti kao o čistom duhu, tvorcu ideja, misli, snova i čudesa. Ne voli da ga se podsjeća kako je istodobno i materijalno biće i da je ono što istječe između njegovih nogu također njegov sastavni dio, jednako kao ono što se pokreće i klija u njegovom mozgu.
Kao što je vidljivo iz prethodnog citata, ovaj roman pruža demistifikaciju određenih ljudskih procesa, tradicija i razmišljanja. Tako su urođene ksenofobne ljudske crte u sprezi s mentalitetom čopora i plemenske vjernosti lokalnim centrima moći prikazane u svojoj prepoznatljivosti i uzaludnosti, ali i trajnoj dominaciji, u jednom neimenovanom selu, ali samim time i svačijem.
Aluzija bez definitivne potvrde u ovom slučaju djeluje kao moćno sredstvo okupiranja čitateljeve mašte i motivator za razmišljanje o pročitanom – o neznanju, mržnji i nesigurnosti koegzistencije Drugih. Ovdje se radi upravo o onome o čemu i treba pričati, jer dok se često probijaju priče o segregaciji i različitostima, ovo djelo se zapravo bavi onim čovječnim koje se može naći u svakome, i upravo je to najveći plus ovog romana.
Claudel je pružio bolji i zaokruženiji tekst od Sivih duša, prilično mračan i defetistički u svojoj intimnosti, ali snažan i direktan, baš poput udarca. Brodeckov izvještaj vrlo je dobar roman koji ocrtava svog autora kao zrelog, samosvjesnog i dovoljno hrabrog da se uhvati u koštac s velikim temama, i koji epitetima zvjerski, svirepo ili ograničeno otkriva zajednički nazivnik – ljudski. Napisan bez ikakve patetike, demagogije ili prenemaganja pruža nove i snažne uvide u stare, gotovo zaboravljene stvari koje osuđuje i upozorava na to koliko je zaborav opasan.
Ovaj roman svakako je za preporučiti, i radi se o vrlo dobrom prijevodu, samo je šteta što urednički rad nije bolje odrađen, pa da se tih dvadesetak tipfelera i još neke sintaktičke nespretnosti nisu svele na najmanju moguću mjeru.
Izvor: 15 dana
Godina: 2014.
Autor: Neven Vulić